Lyrics has been copied to clipboard!
MATKO PEIĆ
SKITNJE
Bilješka o piscu
Matko Peic roden je u Požegi 1923. godine. On je književnik i slikar, povjesnicar i doktor književnih znanosti, pjesnik i putopisac, esejist i feljtonist, predavac i nadasve kozer, no prije svega bio je i ostao neumoran i nezaustavljiv putnik koji je sa jednakom strašcu krstario hrvatskim i europskim prostorima.
Peic je stvorio dosad najveci i književno najvredniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti “Jesen u Poljskoj”, “Europske skitnje”, a njegovi putopisi po Hrvatskoj ostvaruju se knjigama “Skitnje”, “Crno zlato” i “Ljubav na putu”.
U svojem djelu “Skitnje”, Peic je portretirao sve hrvatske regije te zapravo svi spomenuti detalji u njegovom djelu govore o životu i slave život.
SKITNJE
Ovo djelo Matka Peica svrstavamo medu putopise. Pisac putuje te svoja zapažanja bilježi i zapisuje. Ipak, putopis nije samo nabrajanje onoga što je pisac vidio! Tu se iznosi i njegov osobni doživljaj mjesta, ljudi i okoline, te na kraju krajeva, pisac kroz svoj putopis prikazuje i samoga sebe.
Peica je zapravo na ovo putovanje nagnao dolazak srpnja kojeg je docekao u mraku Mirogoja i Jurjevskog groblja. Shvatio je da ne želi otici na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja te sa bilježnicom i olovkom u ruci krece na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajuci prirodu kroz prozor vagona, ali i ljude oko sebe. Promatra turopoljske žene, njihovu odjecu, predmete i nacin govora. Promatra malu crkvu obavijenu maglom na vrhu brijega te seljake u njihovom radu na polju. Promatrajuci sav taj pejzaž, naviru mu uspomene i sjecanja iz mladosti i djetinjstva te još više uživa u putovanju kroz Hrvatsku, ali i kroz svoje misli.
U FIJAKERU
Svoj doživljaj fijakera Peic u prvoj recenici iznosi jednom, zapravo, suprotnošcu “…ugodno sutonsko blato…” kojim, bar se meni tako cini, iznosi svoj stav ali i stil. On ne gleda samo vanjski izgled mjesta u kojem se nalazi niti je toliko bitno pada li kiša i smeta li mu to, on u svemu, pa tako i u blatu, pronalazi ljepotu i inspiraciju za pisanje.
Citatelju iznosi opis samog fijakera, no naravno ne zadržava se samo na tome! On uživa sjediti u fijakeru na jastucima presvucenim mrtvom životinjskom kožom koji ga griju travom suhih bara dok ga vitki blatobrani tjeraju na san. Pisac se poistovjecuje sa fijakerom, ali i on u njemu budi davna sjecanja i uspomene…Peic uvodi motive svoje mladosti koju je proživio na istim sjedalima.
Svoju, zapravo, privrženost fijakeru najbolje izražava ovom recenicom: “Davno je vec netko, tko nije mogao više sjediti u kazališnom fotelju i gledati prazne ljudske veze, stavio tockove na nj i odvezao se u cisto blato.”
Posebno su mi se svidjeli epiteti i usporedbe kojima pisac docarava svoje djetinjstvo i srecu; ravni oblaci, vitki blatobrani, mutan fenjer, bockava konjska struna, divlji zec što krvari u oblaku, mrtva naša lovišta, bezizgledni vidici….
MALA MLAKA
Opis Male Mlake takoder zapocinje motivom fijakera, ovaj put starog i oronulog ciji je život vec pri kraju i koji je vrevu gradskih ulica zamijenio tišinom i spokojnošcu poljskih puteva vozeci kroz guske, blato i maglu.
Mala Mlaka, prema piscu, je mjestance gdje bare najdivnije cvatu i gdje je turopoljski mulj najnježniji. Ovo je osamljeno, mocvarno mjesto gdje ne zalaze baš cesto ni ljudi ni životinje. Mlaku doživljavam kao pusto zelenilo unedogled osvježeno kišom i mirisom zelenila.
Polako prikazuju se i oranice i pisac uvodi život u ovo pusto mjesto. Uvodi politicke i povijesne motive: Sopcho Kusevich, Antun Mihanovic, sukob talijanskih vojnika, spominje crkvu Santa Marie della Grazie te da Vincija i njegovo djelo Posljednja vecera. Pisac nailazi i na portrete Marka Aurelija, Musorgskog, te vojnika i župana.
Pisac zapravo prolazi kucom Sopcha Kusevicha te se okrece opisu tog ambijenta.
Dojmila ga se knjižnica kojoj su zidovi bili toliko obloženi knjigama da u nju nikakav zvuk izvana nije mogao prodrijeti no ipak ga je iživcirala što je obrazložio recenicom “Dosadila mu je ova knjižnica što stalno oponaša a nikako da postane jesenji šumarak.”
Pod tim dojmom pisac nastavlja svoj put te dolazi do kraja Male Mlake, do rascvjetanog groblja i to ga raznježi. “ A potpuno me utješio sv. Izidor , kip kraj groblja. Miran i širok obukao se u seljacko bijelo, zacešljao fino svoju crninu i bio je sasvim kao Balzac. Ali, nije poduzimao ništa. Blago je držao kotac slomljenih svojih kola i mali crni plug – smiješeci se na mene i mulj tako magleno i snažno.”
OKO ODRE
Iako je ovaj dio svojih zapažanja pisac zabilježio pod nazivom rijeke koja tece tim krajem, ona ipak nije glavni motiv ovog putopisa. Odra je prikazana kao tvorac ljepote tog kraja no ipak pisac se okrece antickom motivu Dijane, božice prirode i lova. Želi ju pronaci te krece prema napuštenom, vlažnom i mahovinom obraslom groblju gdje uživa u ljepoti i tišini nadgrobnih spomenika.
U njegovim razmišljanjima nacas ga prekida stari grobar, cija ga kucica zaintrigira: kucica smještena u sjeni lijepih crkvenih lada u kojoj se odmara pas žute, izblijedjele dlake. Tu je i crkva puna požutjelih slika i sa velikim oltarom i katedrom.
Pisac napušta crkvu te zapisuje u svoju bilježnicu “Turopoljski Pompeji.”
Time zapravo opet uvodi motiv iz anticke rimske kulture i njihovog svetišta Pompeja te njegovu ljepotu usporeduje upravo sa posebnošcu male i vlažne turopoljske crkvice na groblju.
KOBILJE
Na svome putu od Zagreba prema Sisku, Peic je prolazio i kroz vlažno, napušteno i nenaseljeno Kobilje. Jedina bica na koja je ovdje naišao bila su životinje koje su neuznemiravane od ljudske ruke živjele spokojno i u skladu sa zelenilom prirode i plavetnilom neba.
“Pejzaž je bio sastavljen samo od dugih oblaka, od mokrih i plašljivih proljetnih nebesa.”
U tome predjelu “ne bijaše nikoga da ti nazdravi dobro jutro niti da ti zaželi laku noc – malen pod ukocenim nebom, divnom, bezglasnom prazninom ici ceš uz mrava, zalutalog u blatnu svilu starog ravnicarskog pauka.”
Peicevu pažnju zaokupljaju u konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva a da nisu ni svjesni kakva sudbina ih ceka, ni ne znaju da ce završiti vukuci kola ili noseci na ledima kakvog gospodina.
Opis ovog kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, “tu necujno izdahneš: zelena plijesan i neki propali mjesecev samet samo te omotaju, prekriju.”
PLESO
Pleso ne nastavlja tradiciju turopoljskih krajeva, ne odiše bogatstvom zelenila niti posebnošcu životinjskog svijeta. “Ja sad gledam mrtav pašnjak na kojem je doplesalo staro Turopolje.”
“Taj veliki mrtvi Pleso danas je aerodrom.” pisac uživa promatrati zrakoplove i njihov let ili se igrati sa kukcima u blizini aerodroma, no danas ga je sunce utjeralo u malu, staru i drvenu crkvu. tu je u napuštenom ormaru, u odvaljenoj ladici našao mnoštvo svijeca i zavjetnog voska te poceo prebirati po njima. Vadeci sav taj silni vosak, kao da je dio po dio oblikovao ženu…
Mislim da Pleso, mrtvo, napušteno i siromašno zapravo odražava njegov ljubavni život. Žena koju je volio vjerojatno je preminula te on zapravo time što od crkvenog voska “oblikuje” ženu, izražava svoju bol za njom te svoju nadu u njen povratak.
Mislim da to potvrduje i recenica kojom pisac završava opis Plesa;”Izlazim. Ni rode, ni aviona. Pustoš koja opaja, kao disanje izmedu dvije umorne ljubavne rijeci.”
U STAROM TUROPOLJSKOM PARKU
Dolaskom u napušteni turopoljski park pisac zapravo naviješta i polagani dolazak jeseni. Bez Gizele koja je jesen provodila i razgovorima i razgledavanjima srebrnine, sam je tumarao Turopoljem i došao do dobro poznatog starog, grofovima namijenjenog, parka. Ovdje je volio okretati kamenje te istraživati taj, ispod kamena, oku sakriveni svijet. Volio je obilaziti stabla te promatrati njihov oblik želeci shvatiti njihovu poruku. Promatrao je što guba može uciniti od njih, i divio se njenoj mogucnosti oblikovanja maštovitih likova.
Uplice naravno i svoje osobno iskustvo, svoja sjecanja na vrijeme provedeno s Gizelom u jami u sijenu gdje su promatrali dolazak jeseni i osluškivali govor prirode. Izdvojila bih, meni najljepšu recenicu ovog opisa;
“Divna je i ova današnja seljacka jesen, kao i ovo uzdisanje na brezovoj klupi i onaj roman u kojem opisi grlice traju satima i u kojem netko place kroz pola knjige.”
U meni opis ovog pejzaža ne izaziva tugu, nego samo sjetu. Kao da vidim pred sobom lišce, travu i sijenu i takav pejzaž potice me na razmišljanje o svemu, kao da u meni budi potrebu za tišinom i mirnocom.
ŠĆITARJEVO
u PUTOPISU IZ Šcitarjeva Peic ponovno uplice anticke motive rimske povijesti na podrucjima Hrvatske. “Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom.”
putopis iz Šcitarjeva zapocinje opisom mirne, nepomucene rijeke no pažnju mu odvlaci stari i napušteni rimski sarkofag. Ocarava ga svojom ljepotom iako je pokriven debelim slojem mahovine, lišca i gušceg perja, no bijelio se upravo predivno, kao da je u njemu ležala sama Dijana, božica šuma i lova.
Bio je jednostavan, bez suvišnih ukrasa, obložen dugim i tankim rimskim ciglama te olovnom presvlakom sarkofaga. Malo dalje od njega stoji stari rimski kapitel te upotpunjavao sliku starog rimskog sela uz veliku rijeku.
“Kakve li cari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasicni profil meni govori da bi to bi posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antickom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i dubrenika u perspektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz oblake – i zajedno pasu cas zemlju, cas nebo.”
SKITNJE
Bilješka o piscu
Matko Peic roden je u Požegi 1923. godine. On je književnik i slikar, povjesnicar i doktor književnih znanosti, pjesnik i putopisac, esejist i feljtonist, predavac i nadasve kozer, no prije svega bio je i ostao neumoran i nezaustavljiv putnik koji je sa jednakom strašcu krstario hrvatskim i europskim prostorima.
Peic je stvorio dosad najveci i književno najvredniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti “Jesen u Poljskoj”, “Europske skitnje”, a njegovi putopisi po Hrvatskoj ostvaruju se knjigama “Skitnje”, “Crno zlato” i “Ljubav na putu”.
U svojem djelu “Skitnje”, Peic je portretirao sve hrvatske regije te zapravo svi spomenuti detalji u njegovom djelu govore o životu i slave život.
SKITNJE
Ovo djelo Matka Peica svrstavamo medu putopise. Pisac putuje te svoja zapažanja bilježi i zapisuje. Ipak, putopis nije samo nabrajanje onoga što je pisac vidio! Tu se iznosi i njegov osobni doživljaj mjesta, ljudi i okoline, te na kraju krajeva, pisac kroz svoj putopis prikazuje i samoga sebe.
Peica je zapravo na ovo putovanje nagnao dolazak srpnja kojeg je docekao u mraku Mirogoja i Jurjevskog groblja. Shvatio je da ne želi otici na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja te sa bilježnicom i olovkom u ruci krece na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajuci prirodu kroz prozor vagona, ali i ljude oko sebe. Promatra turopoljske žene, njihovu odjecu, predmete i nacin govora. Promatra malu crkvu obavijenu maglom na vrhu brijega te seljake u njihovom radu na polju. Promatrajuci sav taj pejzaž, naviru mu uspomene i sjecanja iz mladosti i djetinjstva te još više uživa u putovanju kroz Hrvatsku, ali i kroz svoje misli.
U FIJAKERU
Svoj doživljaj fijakera Peic u prvoj recenici iznosi jednom, zapravo, suprotnošcu “…ugodno sutonsko blato…” kojim, bar se meni tako cini, iznosi svoj stav ali i stil. On ne gleda samo vanjski izgled mjesta u kojem se nalazi niti je toliko bitno pada li kiša i smeta li mu to, on u svemu, pa tako i u blatu, pronalazi ljepotu i inspiraciju za pisanje.
Citatelju iznosi opis samog fijakera, no naravno ne zadržava se samo na tome! On uživa sjediti u fijakeru na jastucima presvucenim mrtvom životinjskom kožom koji ga griju travom suhih bara dok ga vitki blatobrani tjeraju na san. Pisac se poistovjecuje sa fijakerom, ali i on u njemu budi davna sjecanja i uspomene…Peic uvodi motive svoje mladosti koju je proživio na istim sjedalima.
Svoju, zapravo, privrženost fijakeru najbolje izražava ovom recenicom: “Davno je vec netko, tko nije mogao više sjediti u kazališnom fotelju i gledati prazne ljudske veze, stavio tockove na nj i odvezao se u cisto blato.”
Posebno su mi se svidjeli epiteti i usporedbe kojima pisac docarava svoje djetinjstvo i srecu; ravni oblaci, vitki blatobrani, mutan fenjer, bockava konjska struna, divlji zec što krvari u oblaku, mrtva naša lovišta, bezizgledni vidici….
MALA MLAKA
Opis Male Mlake takoder zapocinje motivom fijakera, ovaj put starog i oronulog ciji je život vec pri kraju i koji je vrevu gradskih ulica zamijenio tišinom i spokojnošcu poljskih puteva vozeci kroz guske, blato i maglu.
Mala Mlaka, prema piscu, je mjestance gdje bare najdivnije cvatu i gdje je turopoljski mulj najnježniji. Ovo je osamljeno, mocvarno mjesto gdje ne zalaze baš cesto ni ljudi ni životinje. Mlaku doživljavam kao pusto zelenilo unedogled osvježeno kišom i mirisom zelenila.
Polako prikazuju se i oranice i pisac uvodi život u ovo pusto mjesto. Uvodi politicke i povijesne motive: Sopcho Kusevich, Antun Mihanovic, sukob talijanskih vojnika, spominje crkvu Santa Marie della Grazie te da Vincija i njegovo djelo Posljednja vecera. Pisac nailazi i na portrete Marka Aurelija, Musorgskog, te vojnika i župana.
Pisac zapravo prolazi kucom Sopcha Kusevicha te se okrece opisu tog ambijenta.
Dojmila ga se knjižnica kojoj su zidovi bili toliko obloženi knjigama da u nju nikakav zvuk izvana nije mogao prodrijeti no ipak ga je iživcirala što je obrazložio recenicom “Dosadila mu je ova knjižnica što stalno oponaša a nikako da postane jesenji šumarak.”
Pod tim dojmom pisac nastavlja svoj put te dolazi do kraja Male Mlake, do rascvjetanog groblja i to ga raznježi. “ A potpuno me utješio sv. Izidor , kip kraj groblja. Miran i širok obukao se u seljacko bijelo, zacešljao fino svoju crninu i bio je sasvim kao Balzac. Ali, nije poduzimao ništa. Blago je držao kotac slomljenih svojih kola i mali crni plug – smiješeci se na mene i mulj tako magleno i snažno.”
OKO ODRE
Iako je ovaj dio svojih zapažanja pisac zabilježio pod nazivom rijeke koja tece tim krajem, ona ipak nije glavni motiv ovog putopisa. Odra je prikazana kao tvorac ljepote tog kraja no ipak pisac se okrece antickom motivu Dijane, božice prirode i lova. Želi ju pronaci te krece prema napuštenom, vlažnom i mahovinom obraslom groblju gdje uživa u ljepoti i tišini nadgrobnih spomenika.
U njegovim razmišljanjima nacas ga prekida stari grobar, cija ga kucica zaintrigira: kucica smještena u sjeni lijepih crkvenih lada u kojoj se odmara pas žute, izblijedjele dlake. Tu je i crkva puna požutjelih slika i sa velikim oltarom i katedrom.
Pisac napušta crkvu te zapisuje u svoju bilježnicu “Turopoljski Pompeji.”
Time zapravo opet uvodi motiv iz anticke rimske kulture i njihovog svetišta Pompeja te njegovu ljepotu usporeduje upravo sa posebnošcu male i vlažne turopoljske crkvice na groblju.
KOBILJE
Na svome putu od Zagreba prema Sisku, Peic je prolazio i kroz vlažno, napušteno i nenaseljeno Kobilje. Jedina bica na koja je ovdje naišao bila su životinje koje su neuznemiravane od ljudske ruke živjele spokojno i u skladu sa zelenilom prirode i plavetnilom neba.
“Pejzaž je bio sastavljen samo od dugih oblaka, od mokrih i plašljivih proljetnih nebesa.”
U tome predjelu “ne bijaše nikoga da ti nazdravi dobro jutro niti da ti zaželi laku noc – malen pod ukocenim nebom, divnom, bezglasnom prazninom ici ceš uz mrava, zalutalog u blatnu svilu starog ravnicarskog pauka.”
Peicevu pažnju zaokupljaju u konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva a da nisu ni svjesni kakva sudbina ih ceka, ni ne znaju da ce završiti vukuci kola ili noseci na ledima kakvog gospodina.
Opis ovog kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, “tu necujno izdahneš: zelena plijesan i neki propali mjesecev samet samo te omotaju, prekriju.”
PLESO
Pleso ne nastavlja tradiciju turopoljskih krajeva, ne odiše bogatstvom zelenila niti posebnošcu životinjskog svijeta. “Ja sad gledam mrtav pašnjak na kojem je doplesalo staro Turopolje.”
“Taj veliki mrtvi Pleso danas je aerodrom.” pisac uživa promatrati zrakoplove i njihov let ili se igrati sa kukcima u blizini aerodroma, no danas ga je sunce utjeralo u malu, staru i drvenu crkvu. tu je u napuštenom ormaru, u odvaljenoj ladici našao mnoštvo svijeca i zavjetnog voska te poceo prebirati po njima. Vadeci sav taj silni vosak, kao da je dio po dio oblikovao ženu…
Mislim da Pleso, mrtvo, napušteno i siromašno zapravo odražava njegov ljubavni život. Žena koju je volio vjerojatno je preminula te on zapravo time što od crkvenog voska “oblikuje” ženu, izražava svoju bol za njom te svoju nadu u njen povratak.
Mislim da to potvrduje i recenica kojom pisac završava opis Plesa;”Izlazim. Ni rode, ni aviona. Pustoš koja opaja, kao disanje izmedu dvije umorne ljubavne rijeci.”
U STAROM TUROPOLJSKOM PARKU
Dolaskom u napušteni turopoljski park pisac zapravo naviješta i polagani dolazak jeseni. Bez Gizele koja je jesen provodila i razgovorima i razgledavanjima srebrnine, sam je tumarao Turopoljem i došao do dobro poznatog starog, grofovima namijenjenog, parka. Ovdje je volio okretati kamenje te istraživati taj, ispod kamena, oku sakriveni svijet. Volio je obilaziti stabla te promatrati njihov oblik želeci shvatiti njihovu poruku. Promatrao je što guba može uciniti od njih, i divio se njenoj mogucnosti oblikovanja maštovitih likova.
Uplice naravno i svoje osobno iskustvo, svoja sjecanja na vrijeme provedeno s Gizelom u jami u sijenu gdje su promatrali dolazak jeseni i osluškivali govor prirode. Izdvojila bih, meni najljepšu recenicu ovog opisa;
“Divna je i ova današnja seljacka jesen, kao i ovo uzdisanje na brezovoj klupi i onaj roman u kojem opisi grlice traju satima i u kojem netko place kroz pola knjige.”
U meni opis ovog pejzaža ne izaziva tugu, nego samo sjetu. Kao da vidim pred sobom lišce, travu i sijenu i takav pejzaž potice me na razmišljanje o svemu, kao da u meni budi potrebu za tišinom i mirnocom.
ŠĆITARJEVO
u PUTOPISU IZ Šcitarjeva Peic ponovno uplice anticke motive rimske povijesti na podrucjima Hrvatske. “Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom.”
putopis iz Šcitarjeva zapocinje opisom mirne, nepomucene rijeke no pažnju mu odvlaci stari i napušteni rimski sarkofag. Ocarava ga svojom ljepotom iako je pokriven debelim slojem mahovine, lišca i gušceg perja, no bijelio se upravo predivno, kao da je u njemu ležala sama Dijana, božica šuma i lova.
Bio je jednostavan, bez suvišnih ukrasa, obložen dugim i tankim rimskim ciglama te olovnom presvlakom sarkofaga. Malo dalje od njega stoji stari rimski kapitel te upotpunjavao sliku starog rimskog sela uz veliku rijeku.
“Kakve li cari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasicni profil meni govori da bi to bi posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antickom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i dubrenika u perspektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz oblake – i zajedno pasu cas zemlju, cas nebo.”