Lyrics has been copied to clipboard!
Bibliografija sidran, abdulah
1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970.2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971.3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976.4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979.5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982.6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982.7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987.9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989.11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991.12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.Uz Skendera Kulenovica i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznacajnija pojava u poslijeratnoj bošnjackoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnicki svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao misticno-ezoterijski smisao pjevanja svodeci sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, medutim, svaki put kao"cas cuda", neocekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poeticka uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakteristican, preobražaj mimetickog stava ("Pjesma mora biti tacna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošcu životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punocom govora. Upravo, Sidranova pjesma se dogada kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim racunima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetickih nacela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i rijec "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja.Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju culni misterij i ezoterijski odjek duše.I onda kada pjeva "svoj slucaj" i kada se poput Maka Dizdara, okrece povijesnoj sudbini svoga zavicaja, Abdulah Sidran ispisuje koliko tragicnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreca se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o cemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autenticnim vidom dogadanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešovic "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraca Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlace Drugog... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova rijec, stalna je figura ove poezije."(BOŠNJACKA POEZIJA XX VIJEKA, Enes Durakovic )
1. Šahbaza. Knjizevna grupa "Kalibar". Sarajevo, 1970.2. Potukac. Centar za društvenu djelatnost omladine. Zagreb, 1971.3. Kost i meso. Svjetlost. Sarajevo, 1976.4. Sarajevska zbirka. Svjetlost. Sarajevo, 1979.5. Sjecaš li se Doli Bel. Svjetlost. Sarajevo, 1982.6. Prepoznavanje prirode i društva. Svjetlost. Sarajevo, 1982.7. Poezija/Sjecaš li se Doli Bel. Savremena knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. Knj. 37. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.8. Sarajevska zbirka i nove pjesme. (1980 - 1987). Svjetlost. Sarajevo, 1987.9. Pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.10. Bolest od duše. Univerzitetska rijec. Nikšic, 1988; - 2. izd. 1989.11. Otac na sluzbenom putu (i drugi scenariji). Yu-film. SKC. Beograd, 1991.12. Planeta Sarajevo. BiH savez i Merhamet u Svedskoj. Stockholm, 1995.Uz Skendera Kulenovica i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznacajnija pojava u poslijeratnoj bošnjackoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnicki svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao misticno-ezoterijski smisao pjevanja svodeci sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, medutim, svaki put kao"cas cuda", neocekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poeticka uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakteristican, preobražaj mimetickog stava ("Pjesma mora biti tacna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošcu životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punocom govora. Upravo, Sidranova pjesma se dogada kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim racunima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetickih nacela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i rijec "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja.Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju culni misterij i ezoterijski odjek duše.I onda kada pjeva "svoj slucaj" i kada se poput Maka Dizdara, okrece povijesnoj sudbini svoga zavicaja, Abdulah Sidran ispisuje koliko tragicnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreca se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o cemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autenticnim vidom dogadanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešovic "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraca Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlace Drugog... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova rijec, stalna je figura ove poezije."(BOŠNJACKA POEZIJA XX VIJEKA, Enes Durakovic )