Lyrics has been copied to clipboard!
Milan Begovic
Pustolov pred vratima
BLJEŠKE O PISCU
Milan Begovic je roden 1876. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu , studij slavistike i romanistike u Becu i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Becu. Nakon Hamburga i Beca bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumackoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begovic je pokazao da je njegovo shvacanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima izmedu muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:
“ Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mracnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upuceni jedno na drugo. Muško i žensko su vjecni drugovi i vjecni neprijatelji. Slikajuci odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”
Njegovo shvacanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama. Npr. u djelima kao što su “Bez treceg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. . Takoder se vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.
LICA:
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Lijecnik
U prividenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospoda
Kristina
Glumceva žena
Dobro odgojeni mladic
Brutalni ljubavnik
Liza -Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosac
Dvije-tri gospode i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naocalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragicnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigac ulicnih svjetiljaka*
Apaš*
(* = Smrt)
Kratak sadržaj
Sve pocinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeca na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“…Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje…”
Djevojka predosjeca da netko ima doci, pa je zamolila sestru da ne zakljucava vrata da može njen Pustolov slobodno uci. Sestra je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te pocinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga docekuje bez straha, kao da se vec poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“…Jednu želju možete da izrecete prije odlaska. – Moram? – Možete želju i molitvu. …”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa cak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noc i da ce ta noc za nju biti citav niz godina. Ali takoder treba da tu bude još jedna osoba koja ce razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojcinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“…Ali ipak fali nam glavno: tertius gaudens. – Što je to? – Pa neizbježivi “šuft”…onaj što ubire skorup u svim aferama. …”
“…Ali takvog covjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez Jednog takvog Covjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku”. …”
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla poceti svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se cuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.
U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjacima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumceva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još Dvi-tri gospode i dva-tro gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na racun Gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti Glumcevu ženu. Najviše mu dobacuje Profesor koji se poceo šaliti u vezi broja sendvica koje je pojeo Gospodin u šarenom prsluku.
“…Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendvica. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste racunali da ste pojeli dva najedamput. …”
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza-sobarica te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraca te zove Glumcevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je Glumicin muž, gospodin Rubricius, imao nesrecu u petom cinu pri izvedbi Šekspira. Svi se žure u bolnicu samo u kuci ostaju Agneza i Gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se pocinje nabacivati govoreci o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“…Kroz pet godina što živite skupa bit ceš vec iscrpila sve motive? – Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probudena želja. …”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kuca, a Agneza se baca svom mužu u narucje i zaplace. Agneza mu rece za udvaranje Gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž nije htio slušati vec je cjelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi citati no ona ga je ipak procitala pred njim. On se malo uznemirio te poceo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše vec se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreci da uopce nije uznemirena i da je ono pismo vec zaboravila, pa pride mužu i zagrli ga.
“…Varaš se dradi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopce o tome ne vodim nikakva racuna. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Pride k njemu i zagrli ga. …”
Treca slika zapocinje u Agnezinoj sobi. Citavo jutro Agneza iscekuje hoce li stici poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i vec joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reci jer uopce nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov ucestali gost Gospodin u šarenom prsluku noseci veliki buket cvijeca i malo pismo. On joj ponovo pocinje laskati no ona se vješto brani.
“…Nije to nikakvo cudo. Malko svecano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako cudno zvuce te jake rijeci u tvojim ustima. Covijek bi ti skoro mogao i povjerovati. …”
Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku, pošto je Kristina došla, odlazi. Agneza odmah isprica Kristini sve o neznancu koji joj piše. Isprica joj cak i o tome kako je zaludena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaci pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoci da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uvida njenu zaludenost te joj odlucuje pomoci. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on ce je sigurno pratiti.
“…Nadite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slucajno nekamo odete, slijedit cu vas svuda. ” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!…”
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajuci i pjevajuci. Time završava treca slika.
Odjednom se slika prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavacici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi Podvornik (Neznanac iz prve slike). On i Agneza pricaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove Gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“…Zašto me danas neprestano vrijedaš i izazivlješ? Da sam znao da ceš biti takva, na bih tvome mužu ucinio usluge da te pratim. Toci konjak i drži cašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima. …”
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on pocinje pricati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeca dana kad je kao mlad student uvjek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te rijeci jer su je podsjetili ne rijeci neprisutnog. Na rijeci koje je on napisao u pismu. Sad je pocelo zanimat sve što govori Gospodina u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slicno rjecima iz pisma. Pošto nije mogla cekati pocela mu je sama stavljati rijeci u usta, a on je samo potvrdivao.
“…A cvijece? Cvijece? – U cudu: kakvo cvijece? Ah da: stavio sam i kitu cvijeca pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me muciš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlucio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno. …”
Ona pocne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda pa uvidje o cemu se radi, te odluci izvuci korist iz toga. Rece joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju, pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjecaje. Agneza je “poludjela”.
Zastori se ponovo dižu i pocinje peta slika. Cuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaca, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što cini. Pocinje misliti da sanja ili nešto slicno. Uskoro se vraca u sobu sa novom osobom, jednim mladicem. Taj mladic je iz njenog kraja, cak su išli zajedno u školu. On je pocesto vidao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladic svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se vec nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se. Nakon što je mladic otišao u sobu ulazi Režiser tragicnih filmova (takoder neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cjelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, cak i dok prica sa Agnezom.
“…I on vas ceka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?…”
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaca što ona tocno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom rijeci i lukavstvom. To mu i uspjeva jer je ona ionako zaludena. Odlazi u sobu da se svuce, no u taj tren se cuje pucanj te u sobu upada leš.
“…Cim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren zacuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno otvore se naglo vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tjelo nepoznatog covjeka. …”
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i rece joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se pocne pitati jeli to on.
Šesta slika ponovo u stanu. U sobi pricaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog covjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe”
dok su pricale u sobu im ude sobarica Liza te im rece da je došao neki mladic. Taj mladic je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. u omotu su bile note koje je htio dati još onu istu vece ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladic otišao u sobu ponovo ulazi Liza te rece da je neki gospodin ispred vrata te da ceka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra . U sobu ulazi Posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popricaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom Prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kucu ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve isprica. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrci za njim.
“ Muž pode par koraka, pa se okrene, i pode, teturajuci se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrci za njim, a uto pada zavjesa. ”
Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumicine žene, gospode Rubricius. U njenom stanu su ona i Gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluci da ce s njim ozbiljno popricati u vazi rijeci koje je rekao vecer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da ce je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prvarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle : kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dodem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hocu kad mi obecaš da ceš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ceš me uzeti za ženu u slucaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo …”
dok su oni pricali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi Upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (Neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacete grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluce za dorski hram. Pri odlasku mu Upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“…Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal… i stvar ce odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrg u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se Gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi … tko bi u vašim godinama i mislio na smrt. …”
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseci u ruci malu kutiju. Zamoli gospodu Rubricius da ih ostavi same te zakljuca za njom sobu i baci kljuc u kut sobe. Izmedu njih dvojice nastane svada zbog toga što je Gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja Gospodin sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te zapocnu.
“…Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježiva smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta rijeci. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te cekam. Cuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”
Nova slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovo Neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se zacuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi Užigac ulicnih svjetiljki (takoder onaj Neznanac). Kad je došaodo svjetiljke stane i pocne motati cigaru. Iza leda mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispricala pocne pricati sa Užigacem. On joj objasni da je ovo most s kojeg su vec mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“…Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigac brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove “Madona samoubojica”
Užigac ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigac nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, pride Madoni, zagrli je i zaplace moleci je.
“…Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluci, stavi nogu na donji dio balustrade, …”
Odjednom se pojavi Policajac (Neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se ucinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto Policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je pocne tjerati govoreci da ce je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života rece mu da ju ubije, a on je bez okljevanja gurne.
“…Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nade. Odlazi, inace ceš u vodu – Što je meni stalo! – Ne vici tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš uhvati je i baci u vodu. Cuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema covjek od njih mira! Šcucuri se pod luk, nepomican, a nato se smraci pozornica. …”
Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u Djevojcinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a Neznanac pokraj kreveta je drži za rame. Ona sa budi sva uznemirena iz sna.
“…Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih ociju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi:Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršrno je. …”
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je vec dosta života.
“…Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam recem: Dignite se i podite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla. …”
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je cekao Neznancev konj. Kad su otišli zacuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svijetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kucu ulazi doktor te skupa sa Sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“…Lijecnik ulazeci: To zbilja nije pametno, ssestro; na vecernjem zraku! – Ne može je covjek otrgnuti odavle. Pogleda Djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muci tim sviranjem. Moram po citave sate jedno te isto… - Lijecnik koji je dotle uzeo Djevojcinu ruku, iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad Djevojkom: Tako joj je celo oznojeno. – Lijecnik pusti Djevojcinu ruku: Da. Smrtni znoj. ”
ZAVJESA
MIŠLJENJE O DJELU
Sad na kraju bi trebao dati svoje mišljenje (osvrt) i kritiku na djelo. Što se djela tice, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsjeca na “Božicnu pricu” gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav ce biti ako se ne promjeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, (ja sigurno ne bi).
Uloga Neznanca (Smrti) je savršeno uklopljena, i tocno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragicno ima desiti, što daje citacu i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim rijecima on daje odgovor što se ima desiti. Npr.
“…Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju… - Vi ste zbilja okrutni, profesore. …”
Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku vecu posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti.
Da bi se sve ovo moglo još bolje docarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begovic poprilicno dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.
Pustolov pred vratima
BLJEŠKE O PISCU
Milan Begovic je roden 1876. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu , studij slavistike i romanistike u Becu i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Becu. Nakon Hamburga i Beca bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumackoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begovic je pokazao da je njegovo shvacanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima izmedu muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:
“ Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mracnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upuceni jedno na drugo. Muško i žensko su vjecni drugovi i vjecni neprijatelji. Slikajuci odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”
Njegovo shvacanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama. Npr. u djelima kao što su “Bez treceg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. . Takoder se vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.
LICA:
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Lijecnik
U prividenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospoda
Kristina
Glumceva žena
Dobro odgojeni mladic
Brutalni ljubavnik
Liza -Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosac
Dvije-tri gospode i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naocalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragicnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigac ulicnih svjetiljaka*
Apaš*
(* = Smrt)
Kratak sadržaj
Sve pocinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeca na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.
“…Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje…”
Djevojka predosjeca da netko ima doci, pa je zamolila sestru da ne zakljucava vrata da može njen Pustolov slobodno uci. Sestra je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.
Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te pocinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga docekuje bez straha, kao da se vec poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.
“…Jednu želju možete da izrecete prije odlaska. – Moram? – Možete želju i molitvu. …”
Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa cak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noc i da ce ta noc za nju biti citav niz godina. Ali takoder treba da tu bude još jedna osoba koja ce razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojcinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.
“…Ali ipak fali nam glavno: tertius gaudens. – Što je to? – Pa neizbježivi “šuft”…onaj što ubire skorup u svim aferama. …”
“…Ali takvog covjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez Jednog takvog Covjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku”. …”
Pošto su osmislili sve likove sad je mogla poceti svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se cuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.
U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjacima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumceva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još Dvi-tri gospode i dva-tro gospodina.
Svi razgovaraju i usput se šale na racun Gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti Glumcevu ženu. Najviše mu dobacuje Profesor koji se poceo šaliti u vezi broja sendvica koje je pojeo Gospodin u šarenom prsluku.
“…Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendvica. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste racunali da ste pojeli dva najedamput. …”
Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza-sobarica te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraca te zove Glumcevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je Glumicin muž, gospodin Rubricius, imao nesrecu u petom cinu pri izvedbi Šekspira. Svi se žure u bolnicu samo u kuci ostaju Agneza i Gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se pocinje nabacivati govoreci o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.
“…Kroz pet godina što živite skupa bit ceš vec iscrpila sve motive? – Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probudena želja. …”
Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kuca, a Agneza se baca svom mužu u narucje i zaplace. Agneza mu rece za udvaranje Gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž nije htio slušati vec je cjelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi citati no ona ga je ipak procitala pred njim. On se malo uznemirio te poceo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše vec se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreci da uopce nije uznemirena i da je ono pismo vec zaboravila, pa pride mužu i zagrli ga.
“…Varaš se dradi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopce o tome ne vodim nikakva racuna. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Pride k njemu i zagrli ga. …”
Treca slika zapocinje u Agnezinoj sobi. Citavo jutro Agneza iscekuje hoce li stici poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i vec joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reci jer uopce nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov ucestali gost Gospodin u šarenom prsluku noseci veliki buket cvijeca i malo pismo. On joj ponovo pocinje laskati no ona se vješto brani.
“…Nije to nikakvo cudo. Malko svecano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako cudno zvuce te jake rijeci u tvojim ustima. Covijek bi ti skoro mogao i povjerovati. …”
Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku, pošto je Kristina došla, odlazi. Agneza odmah isprica Kristini sve o neznancu koji joj piše. Isprica joj cak i o tome kako je zaludena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaci pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoci da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uvida njenu zaludenost te joj odlucuje pomoci. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on ce je sigurno pratiti.
“…Nadite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slucajno nekamo odete, slijedit cu vas svuda. ” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!…”
Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajuci i pjevajuci. Time završava treca slika.
Odjednom se slika prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavacici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi Podvornik (Neznanac iz prve slike). On i Agneza pricaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove Gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.
“…Zašto me danas neprestano vrijedaš i izazivlješ? Da sam znao da ceš biti takva, na bih tvome mužu ucinio usluge da te pratim. Toci konjak i drži cašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima. …”
Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on pocinje pricati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeca dana kad je kao mlad student uvjek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te rijeci jer su je podsjetili ne rijeci neprisutnog. Na rijeci koje je on napisao u pismu. Sad je pocelo zanimat sve što govori Gospodina u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slicno rjecima iz pisma. Pošto nije mogla cekati pocela mu je sama stavljati rijeci u usta, a on je samo potvrdivao.
“…A cvijece? Cvijece? – U cudu: kakvo cvijece? Ah da: stavio sam i kitu cvijeca pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me muciš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlucio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno. …”
Ona pocne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda pa uvidje o cemu se radi, te odluci izvuci korist iz toga. Rece joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.
Ujutro je vlak stigao na postaju, pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjecaje. Agneza je “poludjela”.
Zastori se ponovo dižu i pocinje peta slika. Cuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaca, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što cini. Pocinje misliti da sanja ili nešto slicno. Uskoro se vraca u sobu sa novom osobom, jednim mladicem. Taj mladic je iz njenog kraja, cak su išli zajedno u školu. On je pocesto vidao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladic svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se vec nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se. Nakon što je mladic otišao u sobu ulazi Režiser tragicnih filmova (takoder neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cjelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, cak i dok prica sa Agnezom.
“…I on vas ceka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?…”
Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaca što ona tocno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom rijeci i lukavstvom. To mu i uspjeva jer je ona ionako zaludena. Odlazi u sobu da se svuce, no u taj tren se cuje pucanj te u sobu upada leš.
“…Cim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren zacuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno otvore se naglo vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tjelo nepoznatog covjeka. …”
Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i rece joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se pocne pitati jeli to on.
Šesta slika ponovo u stanu. U sobi pricaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog covjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:
“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe”
dok su pricale u sobu im ude sobarica Liza te im rece da je došao neki mladic. Taj mladic je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. u omotu su bile note koje je htio dati još onu istu vece ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.
Nakon što je mladic otišao u sobu ponovo ulazi Liza te rece da je neki gospodin ispred vrata te da ceka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra . U sobu ulazi Posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popricaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom Prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kucu ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve isprica. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrci za njim.
“ Muž pode par koraka, pa se okrene, i pode, teturajuci se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrci za njim, a uto pada zavjesa. ”
Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumicine žene, gospode Rubricius. U njenom stanu su ona i Gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluci da ce s njim ozbiljno popricati u vazi rijeci koje je rekao vecer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da ce je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prvarila s njim ili ako joj muž umre.
“Kako za koga. Dakle : kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dodem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hocu kad mi obecaš da ceš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ceš me uzeti za ženu u slucaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo …”
dok su oni pricali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi Upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (Neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacete grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluce za dorski hram. Pri odlasku mu Upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.
“…Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal… i stvar ce odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrg u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se Gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi … tko bi u vašim godinama i mislio na smrt. …”
U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseci u ruci malu kutiju. Zamoli gospodu Rubricius da ih ostavi same te zakljuca za njom sobu i baci kljuc u kut sobe. Izmedu njih dvojice nastane svada zbog toga što je Gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja Gospodin sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te zapocnu.
“…Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježiva smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta rijeci. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te cekam. Cuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”
Nova slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovo Neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se zacuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi Užigac ulicnih svjetiljki (takoder onaj Neznanac). Kad je došaodo svjetiljke stane i pocne motati cigaru. Iza leda mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispricala pocne pricati sa Užigacem. On joj objasni da je ovo most s kojeg su vec mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.
“…Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigac brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove “Madona samoubojica”
Užigac ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigac nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, pride Madoni, zagrli je i zaplace moleci je.
“…Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluci, stavi nogu na donji dio balustrade, …”
Odjednom se pojavi Policajac (Neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se ucinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto Policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.
U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je pocne tjerati govoreci da ce je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života rece mu da ju ubije, a on je bez okljevanja gurne.
“…Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nade. Odlazi, inace ceš u vodu – Što je meni stalo! – Ne vici tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš uhvati je i baci u vodu. Cuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema covjek od njih mira! Šcucuri se pod luk, nepomican, a nato se smraci pozornica. …”
Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u Djevojcinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a Neznanac pokraj kreveta je drži za rame. Ona sa budi sva uznemirena iz sna.
“…Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih ociju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi:Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršrno je. …”
Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je vec dosta života.
“…Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam recem: Dignite se i podite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla. …”
Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je cekao Neznancev konj. Kad su otišli zacuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svijetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kucu ulazi doktor te skupa sa Sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.
“…Lijecnik ulazeci: To zbilja nije pametno, ssestro; na vecernjem zraku! – Ne može je covjek otrgnuti odavle. Pogleda Djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muci tim sviranjem. Moram po citave sate jedno te isto… - Lijecnik koji je dotle uzeo Djevojcinu ruku, iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad Djevojkom: Tako joj je celo oznojeno. – Lijecnik pusti Djevojcinu ruku: Da. Smrtni znoj. ”
ZAVJESA
MIŠLJENJE O DJELU
Sad na kraju bi trebao dati svoje mišljenje (osvrt) i kritiku na djelo. Što se djela tice, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsjeca na “Božicnu pricu” gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav ce biti ako se ne promjeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, (ja sigurno ne bi).
Uloga Neznanca (Smrti) je savršeno uklopljena, i tocno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragicno ima desiti, što daje citacu i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim rijecima on daje odgovor što se ima desiti. Npr.
“…Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju… - Vi ste zbilja okrutni, profesore. …”
Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku vecu posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti.
Da bi se sve ovo moglo još bolje docarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begovic poprilicno dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.