Lyrics has been copied to clipboard!
Antun Gustav Matoš
Proza
1. Bilješka o piscu:
MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Uciteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Bec na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vraca se kuci. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živici teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove rijeci.
Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzicne, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišuci redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuci pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uocio bitne karakteristike umjetnickog opusa. Cesto cudljiv, cjeneci katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u vecini svojih sudova tacan i njegova se mišljenja cesto javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog covjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom znacenju rijeci.
2. Matoševo prozno stvaralaštvo:
Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moc savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Cestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U cudnim gostima, Camao, Božicna prica, Samotna noc);
Umorne price (O tebi i o meni, Moc štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni covjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršca, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domacem kajkavskom kraju, zagrebacko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o cudacima, neobicnim tipovima i nevjerojatnim malogradanskim zgodama; o gradanskim inteligentima i tragicnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristicne i pucke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemickim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne price - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao cudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:
“Taj demokrat, pripovjednik sveopceg bratimstva i usrecitelj je
dakle neobicno mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srecnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i ugladeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlacno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”
(OSVETA OGLEDALA)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domace tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, isticu se svojom neposrednošcu i izvornošcu. Iako su cesto bacene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, znacajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogucnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.
3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se cesto javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz citavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopce. Iskoncana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris ucinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožde kao plamen, bijelo gori kao cilibar, a modro se crni kao tisuc stisnutih brganica ispod jesenjeg lišca koje se napilo krvi suncane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a rijecni val šušteci kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mlijecna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade rucati draguljno trunje, padajuci sa neba vedroga, vecernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubicasti trag zašlog sunca, išcezava u ljubicastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noc!”
(SAMOTNA NOC)
4. Zakljucak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao rijeci i uskladivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragicno osjecanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristicni bunt.
Matoš je zacetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su politicko geslo citavih generacija:
“I dok je srca, bit ce i Kroacije!”
(PRI SVETOM KRAJU)
“Vec je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih crni raj,
Ko koticek vec krici za vrati
Hajci Smiljcek, hajcek picej moj!”
(HRASTOVACKI NOKTURNO)
Proza
1. Bilješka o piscu:
MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Uciteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Bec na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vraca se kuci. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živici teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove rijeci.
Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzicne, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.
Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišuci redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujuci pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uocio bitne karakteristike umjetnickog opusa. Cesto cudljiv, cjeneci katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u vecini svojih sudova tacan i njegova se mišljenja cesto javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog covjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom znacenju rijeci.
2. Matoševo prozno stvaralaštvo:
Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moc savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Cestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U cudnim gostima, Camao, Božicna prica, Samotna noc);
Umorne price (O tebi i o meni, Moc štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni covjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršca, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domacem kajkavskom kraju, zagrebacko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o cudacima, neobicnim tipovima i nevjerojatnim malogradanskim zgodama; o gradanskim inteligentima i tragicnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristicne i pucke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemickim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne price - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao cudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:
“Taj demokrat, pripovjednik sveopceg bratimstva i usrecitelj je
dakle neobicno mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srecnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i ugladeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlacno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”
(OSVETA OGLEDALA)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domace tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, isticu se svojom neposrednošcu i izvornošcu. Iako su cesto bacene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, znacajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogucnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.
3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se cesto javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz citavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopce. Iskoncana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris ucinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožde kao plamen, bijelo gori kao cilibar, a modro se crni kao tisuc stisnutih brganica ispod jesenjeg lišca koje se napilo krvi suncane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a rijecni val šušteci kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mlijecna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade rucati draguljno trunje, padajuci sa neba vedroga, vecernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubicasti trag zašlog sunca, išcezava u ljubicastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noc!”
(SAMOTNA NOC)
4. Zakljucak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao rijeci i uskladivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragicno osjecanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristicni bunt.
Matoš je zacetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su politicko geslo citavih generacija:
“I dok je srca, bit ce i Kroacije!”
(PRI SVETOM KRAJU)
“Vec je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih crni raj,
Ko koticek vec krici za vrati
Hajci Smiljcek, hajcek picej moj!”
(HRASTOVACKI NOKTURNO)