Lyrics has been copied to clipboard!
IVO ANDRIĆ:
PRIPOVIJETKE
Bilješke o piscu:
Ivo Andric, istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist.
Roden je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnickoj porodici u Travniku.
Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je
završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohadao u Sarajevu gdje je i
maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz
dosta teškoca i prepreka Andric je stekao sveucilišno obrazovanje.
Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu,
Becu, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom
„O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student
Andric sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada
Bosna - koja se bori za nacionalno oslobodenje. Za vrijeme drugog
svjetskog rata živi povuceno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajuci
nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne
radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u casopisu
Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župancica,
M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze
Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedacku knjigu
Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri.
Izmedu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje
romane Na Drini cuprija, Travnicka kronika, Gospodica, Prokleta avlija,
a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Prica o vezirovom slonu, Lica…
Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom.
Medu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji,
Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kocicu…
Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu
u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za
književnost.
Prica o kmetu Simanu
Mjesto radnje: Kraj oko Sarajeva
Vrijeme radnje: Kraj 19. stoljeca
Kratki sadržaj:
Godine 1876. bosanski narod digao se na ustanak protiv turaka u malome
gradicu Nevesinju. Tu je poražena turska vojska, i time slabi citavo
tursko carstvo. Usporedo s tim austrijska vojska jaca i postaje najveca
politicka i vojna sila u tom dijelu Europe. Godine 1878. Austrija je
okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da ce austrijska vlast
donijeti nove uvjete života, medutim za njih nije bilo nikakve promjene,
kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime
države i vlasti a sve ostalo, narocito društveni položaj kmeta, nije se ni u
cemu poboljšao. Nastala su teška i nesigurna vremena za bosanski narod.
O djelu:
U djelu Ive Andrica prikazuje se vjekovna borba izmedu kmetova i turskih
feudalaca. Kada je u Bosni austrijska okupacija zamijenila tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj iskorištavanja.
U djelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovica i age Ibraga
Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi
i nije više htio da mu daje trecinu uroda. Mislio je da je s promjenom
vlasti donešena i promjena o dacama kmetova. Ali Siman se grdno
prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan
provodio vrijeme na raznim sudenjima, misleci da je u pravu.
Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu.
Tvrdoglavo se pridržavao svog stava i tako je upropastio svoj život.
Analiza likova:
Siman Vaskovic:
Kmet koji je živio svojim mirnim, uobucajenim životom. Siman je tražio
svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da obican
kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u
borbu za pravdu, jer da je još malo pricekao uz njega bi bilo još mnogo
bosanskih kmetova kojima se kasnije pocela buditi svijest. Siman se nije
imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoce. Smirenje je nalazio u
alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, medu pijance i propalice.
Ibraga Kološ:
Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš covjek, naprotiv,
u mnogocemu je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga, Ibraga je sam
dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati
dace, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.
Od Simana je stvorio propalicu.
Veletovci
Mjesto radnje: Na granici Bosne i Srbije
Vrijeme radnje: Pocetak 19. stoljeca
Tema:
Ova kratka Andriceva pripovijetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost
i borbenost hajduka.
Kratki sadržaj:
Turci su odlucili da potpuno ociste planine i oslobode putove u tom kraju.
Otpor su im davala dva hajduka koja su vec pet godina bili klica bune na
tom podrucju. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela
Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu koji su se
nalazili u kuli koja je pripadali porodici Crnojevica. Stojan je sa svojim
drugom pružao veliki otpor i turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli
uhvatiti hajduke. Jedan od turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti
Stojana, pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome
što su trebali dovesti Stojanova strica kojeg je ovaj jako volio.
Tako su i ucinili. Stojanov stria cica Miloje trebao je na nagovor turaka
pozvati Stojana na predaju. Ali cica Miloje, iako u smrtnoj opasnosti,
nije to ucinio vec je savjetovao sinovca da se ne preda turcima,
a pogotovo ne živ. Turci ubiše cicu Miloja. Bila je oluja koju je Stojan
iskoristio i tu je noc pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umjesto
Stojanove glave poslali su cica Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja
u Beograd. Tako se cicina glava ni kriva ni dužna našla na beogradskom
bedemu, kao i glave mnogih drugih vojnika, hajduka.
Analiza djela:
Ivo Andric u svojima djelima najcešce piše o dogadajima u našim
krajevima u vremenskom razmaku od dolaska turaka pa do danas.
Piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban nacin
opisuje likove u svojim odlukama, zakljuccima, mišljenjima, doživljajima.
On to opisivanje prikazuje na pocetku pripovijetke kako bi u daljnem
pisanju još više obradio njihove postupke, i to na takav nacin da izazove
citateljevo razmišljanje i zakljucke.
Zakljucak:
U svojim pripovijetkama Ivo Andric slika život Bosne,
njene ljude i pejzaže, kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova.
Kroz njegove pripovietke prodire osjecaj o praznini ljudskog života,
o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjecaj o
njegovom vjecnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovijetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja
je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih recenica.
Sa uzbudljivom radnjom Ivo Andric je stvorio poseban stil kojem nema
premca u našoj književnosti.
PRIPOVIJETKE
Bilješke o piscu:
Ivo Andric, istaknuti romanopisac, pripovjedac, pjesnik i esejist.
Roden je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnickoj porodici u Travniku.
Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je
završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohadao u Sarajevu gdje je i
maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz
dosta teškoca i prepreka Andric je stekao sveucilišno obrazovanje.
Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu,
Becu, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom
„O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student
Andric sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada
Bosna - koja se bori za nacionalno oslobodenje. Za vrijeme drugog
svjetskog rata živi povuceno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajuci
nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne
radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u casopisu
Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župancica,
M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze
Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedacku knjigu
Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri.
Izmedu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje
romane Na Drini cuprija, Travnicka kronika, Gospodica, Prokleta avlija,
a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Prica o vezirovom slonu, Lica…
Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom.
Medu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji,
Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kocicu…
Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu
u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za
književnost.
Prica o kmetu Simanu
Mjesto radnje: Kraj oko Sarajeva
Vrijeme radnje: Kraj 19. stoljeca
Kratki sadržaj:
Godine 1876. bosanski narod digao se na ustanak protiv turaka u malome
gradicu Nevesinju. Tu je poražena turska vojska, i time slabi citavo
tursko carstvo. Usporedo s tim austrijska vojska jaca i postaje najveca
politicka i vojna sila u tom dijelu Europe. Godine 1878. Austrija je
okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da ce austrijska vlast
donijeti nove uvjete života, medutim za njih nije bilo nikakve promjene,
kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime
države i vlasti a sve ostalo, narocito društveni položaj kmeta, nije se ni u
cemu poboljšao. Nastala su teška i nesigurna vremena za bosanski narod.
O djelu:
U djelu Ive Andrica prikazuje se vjekovna borba izmedu kmetova i turskih
feudalaca. Kada je u Bosni austrijska okupacija zamijenila tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj iskorištavanja.
U djelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovica i age Ibraga
Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi
i nije više htio da mu daje trecinu uroda. Mislio je da je s promjenom
vlasti donešena i promjena o dacama kmetova. Ali Siman se grdno
prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan
provodio vrijeme na raznim sudenjima, misleci da je u pravu.
Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu.
Tvrdoglavo se pridržavao svog stava i tako je upropastio svoj život.
Analiza likova:
Siman Vaskovic:
Kmet koji je živio svojim mirnim, uobucajenim životom. Siman je tražio
svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da obican
kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u
borbu za pravdu, jer da je još malo pricekao uz njega bi bilo još mnogo
bosanskih kmetova kojima se kasnije pocela buditi svijest. Siman se nije
imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoce. Smirenje je nalazio u
alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, medu pijance i propalice.
Ibraga Kološ:
Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš covjek, naprotiv,
u mnogocemu je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga, Ibraga je sam
dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati
dace, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.
Od Simana je stvorio propalicu.
Veletovci
Mjesto radnje: Na granici Bosne i Srbije
Vrijeme radnje: Pocetak 19. stoljeca
Tema:
Ova kratka Andriceva pripovijetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost
i borbenost hajduka.
Kratki sadržaj:
Turci su odlucili da potpuno ociste planine i oslobode putove u tom kraju.
Otpor su im davala dva hajduka koja su vec pet godina bili klica bune na
tom podrucju. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela
Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu koji su se
nalazili u kuli koja je pripadali porodici Crnojevica. Stojan je sa svojim
drugom pružao veliki otpor i turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli
uhvatiti hajduke. Jedan od turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti
Stojana, pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome
što su trebali dovesti Stojanova strica kojeg je ovaj jako volio.
Tako su i ucinili. Stojanov stria cica Miloje trebao je na nagovor turaka
pozvati Stojana na predaju. Ali cica Miloje, iako u smrtnoj opasnosti,
nije to ucinio vec je savjetovao sinovca da se ne preda turcima,
a pogotovo ne živ. Turci ubiše cicu Miloja. Bila je oluja koju je Stojan
iskoristio i tu je noc pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umjesto
Stojanove glave poslali su cica Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja
u Beograd. Tako se cicina glava ni kriva ni dužna našla na beogradskom
bedemu, kao i glave mnogih drugih vojnika, hajduka.
Analiza djela:
Ivo Andric u svojima djelima najcešce piše o dogadajima u našim
krajevima u vremenskom razmaku od dolaska turaka pa do danas.
Piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban nacin
opisuje likove u svojim odlukama, zakljuccima, mišljenjima, doživljajima.
On to opisivanje prikazuje na pocetku pripovijetke kako bi u daljnem
pisanju još više obradio njihove postupke, i to na takav nacin da izazove
citateljevo razmišljanje i zakljucke.
Zakljucak:
U svojim pripovijetkama Ivo Andric slika život Bosne,
njene ljude i pejzaže, kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova.
Kroz njegove pripovietke prodire osjecaj o praznini ljudskog života,
o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjecaj o
njegovom vjecnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.
U njegovim pripovijetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja
je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih recenica.
Sa uzbudljivom radnjom Ivo Andric je stvorio poseban stil kojem nema
premca u našoj književnosti.