Lyrics has been copied to clipboard!
Krleža - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža roden je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, takoder u Zagrebu, 1981.
Poslije rata, politicki opredijeljen za komunisticku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na cijem celu ostaje do smrti.
Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej
VRIJEME RADNJE: razdoblje izmedu 1920. i 1930. g.
MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i dogadaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumaticno, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraca u domovinu.
BOBOCKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti vec došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeci zgrabiti što više od onog što joj život pruža.
KRATAK SADRŽAJ:
Filip se nakon dvadeset tri godine vraca u rodni grad, Kaptol.
Sjeca se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeca se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeca se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja.
Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila.
Filipu se svidala Bobocka za koju se svašta pricalo, pa i to da može uništiti brak Balocanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se pocinju sastajati, ali ona se vidala i s drugim muškarcima.
Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i ucen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak.
Boba želi otici u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Balocanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuduje. Dolazi i Boba te odlazi s Balocanskim, ali daje Filipu znak da ce prije vecere doci po novce. Filip ju ceka i svada se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac.
Zatim dolazi Balocanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Balocanski joj je prerezao grkljan.
O DJELU:
Osnovni je motiv u romanu motiv povratka.
Radnja se romana odnosi na razdoblje izmedu 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaca nekoliko mjeseci – proljece, ljeto, jesen.
Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav.
Obraden je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraca u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i dogadaje vezane uz njegovo djetinjstvo.
Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomocnik i sada je, straha kada je dolazio kuci nakon bordela – strah i sada što ce zateci kod kuce, vrt sada i vrt onda...
''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst.
U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mucnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuce i bijeg u inozemstvo. Roman i zapocinje retrospektivom: Filip se vraca u rodni grad, zajedno s njime vracaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se cinilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.
Citav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoc neobicne, upravo cudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristicka komponenta: sve što vidi i sve cega se sjeca Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopce; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoca i hrapavost, sve to vraca se silovito u dramatske noci, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu.
Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguce dokuciti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga cemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni nacin njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, krece isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je vec posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige.
NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojaca ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog casa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, cim hoce boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.
SIMBOLIKA POVRATKA:
Dramaticna tocka u kojoj roman pocinje jest superiorno odabrana koincidencija medusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizicki i povratak psihicki, potraga za izgubljenim vremenom i za
svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihicke
traume), neobican moment sumnje u vlastitu licnost i u vlastite stvaralacke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi
zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znaci: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces.
Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najvecu radost covjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo zacuje davne zvuke djetinjstva. Toj romanticnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u casu povratka: ''osjetiti se doma'', ocutjeti negdje cvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opci (ili bar širi od naših licnih), to je cežnja Filipova.
USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je cista romantika. Njemu je javna žena izvor pateticne ljubavne strasti, cak simbol culne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim ocima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grceviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeci u okrugli but, podsjecaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, cinio ju je svježom i ljepljivom, u noci su njene oci sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.''
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je citava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog suncanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajuci u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebacenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neciji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploci, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.''
I slikarski je izražena razlika izmedu ova dva dogadaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i cisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac?
Slikati zvukove i mirise je nemoguce, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!
Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Cemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...
ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža roden je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, takoder u Zagrebu, 1981.
Poslije rata, politicki opredijeljen za komunisticku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na cijem celu ostaje do smrti.
Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej
VRIJEME RADNJE: razdoblje izmedu 1920. i 1930. g.
MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i dogadaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumaticno, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraca u domovinu.
BOBOCKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti vec došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeci zgrabiti što više od onog što joj život pruža.
KRATAK SADRŽAJ:
Filip se nakon dvadeset tri godine vraca u rodni grad, Kaptol.
Sjeca se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeca se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeca se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja.
Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila.
Filipu se svidala Bobocka za koju se svašta pricalo, pa i to da može uništiti brak Balocanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se pocinju sastajati, ali ona se vidala i s drugim muškarcima.
Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i ucen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak.
Boba želi otici u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Balocanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuduje. Dolazi i Boba te odlazi s Balocanskim, ali daje Filipu znak da ce prije vecere doci po novce. Filip ju ceka i svada se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac.
Zatim dolazi Balocanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Balocanski joj je prerezao grkljan.
O DJELU:
Osnovni je motiv u romanu motiv povratka.
Radnja se romana odnosi na razdoblje izmedu 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaca nekoliko mjeseci – proljece, ljeto, jesen.
Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav.
Obraden je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraca u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i dogadaje vezane uz njegovo djetinjstvo.
Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomocnik i sada je, straha kada je dolazio kuci nakon bordela – strah i sada što ce zateci kod kuce, vrt sada i vrt onda...
''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst.
U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mucnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuce i bijeg u inozemstvo. Roman i zapocinje retrospektivom: Filip se vraca u rodni grad, zajedno s njime vracaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se cinilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.
Citav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoc neobicne, upravo cudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristicka komponenta: sve što vidi i sve cega se sjeca Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopce; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoca i hrapavost, sve to vraca se silovito u dramatske noci, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu.
Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguce dokuciti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga cemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni nacin njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, krece isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je vec posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige.
NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojaca ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog casa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, cim hoce boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.
SIMBOLIKA POVRATKA:
Dramaticna tocka u kojoj roman pocinje jest superiorno odabrana koincidencija medusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizicki i povratak psihicki, potraga za izgubljenim vremenom i za
svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihicke
traume), neobican moment sumnje u vlastitu licnost i u vlastite stvaralacke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi
zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znaci: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces.
Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najvecu radost covjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo zacuje davne zvuke djetinjstva. Toj romanticnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u casu povratka: ''osjetiti se doma'', ocutjeti negdje cvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opci (ili bar širi od naših licnih), to je cežnja Filipova.
USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je cista romantika. Njemu je javna žena izvor pateticne ljubavne strasti, cak simbol culne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim ocima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grceviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeci u okrugli but, podsjecaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, cinio ju je svježom i ljepljivom, u noci su njene oci sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.''
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je citava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog suncanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajuci u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebacenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neciji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploci, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.''
I slikarski je izražena razlika izmedu ova dva dogadaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i cisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac?
Slikati zvukove i mirise je nemoguce, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!
Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Cemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...