Lyrics has been copied to clipboard!
MIROSLAV KRLEŽA:
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeca s iznimno
opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramaticar,
romanopisac, novelist, kriticar, esejist, putopisac, memoarist, pokretac i
urednik casopisa, te enciklopedist. Roden je u Zagrebu u obitelji
gradskoga redarstvenog nadstražara. Pucku školu završio je u Zagrebu
(na Kaptolu). Cetiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga
se upisao u Kadetsku školu u Pecuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj
akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko
Francuske i Soluna u Skopje pokušavajuci se prikljuciti srpskoj vojsci.
Uhicen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga
prihvaca austrijska pogranicna policija. Kratko u zatvoru, a onda se
pocinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu)
obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upucen
na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraca u Budimpeštu, pa u Zagreb,
gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojnicke dužnosti.
Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.)
u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila uciteljica (poslije je Bela Krleža bila
glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni casopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uredivao od 1939. i 1940. Jedan je
od urednika casopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914.
(drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena.
Prva je romanticno-simbolisticka (1914. – 1918.), slijedi ekspresionisticka
(1918. – 1926.), te realisticka od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka,
a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguce razgraniciti precizno
njegova stvaralacka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog
zavoda u Zagrebu.
Njegova djela:
Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama,
Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
Proza:
Tri kavalira gospodice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars,
Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi,
Na rubu pameti, Zastave.
Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vucjak, Gospoda Glembajevi,
U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.
O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa
pokrenuto je nekoliko mucnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo
porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov
sukob s majkom, izostanak iz kuce i bijeg u inozemstvo.
Roman i zapocinje retrospektivom: Filip se vraca u rodni grad, a zajedno s
njime vracaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje
mu se cinilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.
Citav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea
Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi
monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoc neobicne, upravo cudesne
orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila.
Preteže, naravno, koloristicka komponenta: sve što vidi i sve cega se
sjeca Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopce;
ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim
dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i
dodir predmeta, njihova hladnoca i hrapavost, sve to vraca se silovito u
dramatske noci, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve
snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega
shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova
povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente
gotovo je nemoguce dokuciti sav domašaj ovoga veoma pažljivo
komponiranog teksta. Stoga cemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo
li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon
ovoga teksta i glavni nacin njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza
nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio
Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života.
U njemu se, pred raspadom, krece isti taj svijet koji je ocrtan u dramama
Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je vec
posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu)
tema ove knjige.
Sadrža:
- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.
- Sjeca se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku,
kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod
zakljucana vrata kao izgubljeni sin.
- Od tada živi na ulici cijelo vrijeme.
- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila
najsladostrasnija emocija citavog djetinstva.
- Kad se Karolina udala on je htio pociniti samoubojstvo tako što je
skakao u vodu sa svetog Florijana.
- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kuci i
pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i
bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.
- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje
majke - gospode Regine, i sjetio se nekih dogadaja vezanih za tu
trafiku.
- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo
zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.
- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i cuvala ju je ljubomorno
kao relikviju.
- Filipa je ta slika mucila godinama.
- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani,
a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospodi
- Ta gospoda imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti
“Bon jour, monsieur”.
- Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme
sumnjao da mu je otac.
- Otišao je u gostionicu i narucio pice.
- Dok je bio u gostionici sjecao se starih mirisa koji su ostali
nepromijenjeni.
- Sjeca se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu.
- Odlucio je posjetiti svoju gospodu majku u Kostanjevcu gdje se
preselila.
- Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio.
- U šestom razredu riskirao je citavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio
se k “frajlama”.
- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.
- Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.
- U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven,
ogroman i sasvim bijel.
- Ta mu je slika ostala u sjecanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski
riješiti.
- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.
- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kocijašem.
- Vec su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevacki
vinograd.
- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno
raditi (slikati).
- Jedne noci zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je
izveo van i postao poznat po svom junaštvu.
- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjeveckog s kojim
se njegova majka družila.
- Majka mu je pricala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao vec tri
godine.
- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je poceo da je slika.
- U pocetku joj se portret svidao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao
ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala
nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno
to na koji nacin on gleda svoju majku.
- On je zatim odustao od slikanja.
- Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog
Kostanjeveckog.
- Jednog dana stari Liepach priredio je svecanost na koju je i Filip bio
pozvan, a i gospoda Ksenija – kasirica “Kod Krune”.
- Zanimala ga je ta žena za koju je cuo da je napravila puno skandala i
zla u životu.
- Njen nadimak je bio Bobocka i kako je upropastila puno ljudi,
a medu njima je i Balocanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i
ona se brinula za njega.
- Saznajemo tajne iz Bobockinog života i iz života Vladimira Balocanskog.
- Filip je puno vremena provodio sa Bobockom i svuda s njom išao.
- Jednog dana došao je Sergije Kirilovic Kyriales, grk sa Kavkaza koji je
puno toga u životu proživio.
- Prema njemu je Filip osjecao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio
je da je slabiji od njega.
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.
- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao
pobjednik.
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
- Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
- Filipa je tada jednog dana Bobocka zamolila da joj posudi novaca da bi
mogla otputovati.
- Te su se veceri trebali sastati u njegovoj kuci, ali ona nije došla vec je
došao Balocanski koji je rekao da Bobocka nikud ne putuje.
- Pokazao je Filipu nekakav racun govoreci da je to Bobocka napisala.
- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Balocanskom
primijetio je da je on sav krvav.
- Balocanski je tada izjurio van iz sobe.
- Filip je potrcao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobocke.
- Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
- Balocanski joj je prerezao grkljan.
Analiza djela:
Pocetak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi:
i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana
jednokatnica na dnu mracnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad
teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine
su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin:
sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri
noci pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao
zakljucana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina,
a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljucanim
vratima, i kao i onog jutra imao je osjecaj hladnog, gvozdenog dodira te
teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako ce ta vrata biti
teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišce mice u krošnjama
kestenova i cuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave,
a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav cadav, umoran,
neispavan, osjecajuci kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici
stjenica. Nikada nece zaboraviti onog mracnog svitanja i one pijane,
posljednje, trece noci i onog sivog jutra - dok živi.
Tako vec prvi taktovi, zahvaljujuci onoj intimnoj koheziji koja prožima
svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju
knjige. Ostvaren je, na samom pocetku, pripovjedacki ritam sjecanja i
obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako
su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu.
To jedan covjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraca se natrag
da s njom raskrsti, razracuna, konacno i neopozivo, »na licu mjesta«,
na poprištu svojih djecjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih
mucenja i sumnja. Sve je pocelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim
vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju
prethistoriju, i sve je to mracno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno,
i sve je to neprestano prisutno u covjeku; a ovakav povratak ima snagu
da bivšim dogadajima dade još jednu potpuniju, bolniju, procišceniju
ocevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjecaje nosi
odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošcu
koja je zatreperila pri ovom vracanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan
stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom
isprana jednokatnica, mracni drvored, Meduzina glava od sadre nad
teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što
slijedi, mobilizira slikarsku i uopce psihicku osjetljivost glavnog junaka.
I sve ce to postati upravo simbolicno za junakov svijet. Jer je taj junak
(o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeca, mnogo bolje bilo reci
slabic!) nosilac radnje, zapravo žarišna tocka tj. sjecište svih dotadašnjih
a sad i novih sukoba i nemira.
Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno,
duboko problematicno, nepoznato, tajnovito djecje u nama leži duboko
pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolecivo
sjecanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva
jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega
u nama.”
Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao
prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleci Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana cuju
koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda
puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod
drvenim mosticem, pun slame, smeca i pahuljica od živadi, a jedna mala
ladica od novinskog papira, ta draga djecja pustolovna korablja, zapela je
o ciglu, sva mokra i namocena, pred potonucem. Sagnuo se Filip da
podigne svoju malu brodolomnu djecju ladicu iz smrdljive lokve nad
kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to vec u
isti tren ucinilo preglupim: tako je stao pred trafikanticin prozor i
zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomicno, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog,
neobicnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u
vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije
svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.
Simbolika povratka:
Dramaticna tocka u kojoj roman pocinje jest superiorno odabrana
koincidencija medusobno suprotstavljenih junakovih nemira:
povratak fizicki i povratak psihicki, potraga za izgubljenim vremenom i za
svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihicke
traume), neobican moment sumnje u vlastitu licnost i u vlastite
stvaralacke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi
zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog
povratka znaci: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit,
smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je
junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na
ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina, a ništa se nije promijenilo
uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje
odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najvecu radost
covjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i
ponovo zacuje davne zvuke djetinjstva. Toj romanticnoj potrebi prinosi
Filip žrtvu u casu povratka: “osjetiti se doma”, ocutjeti negdje cvrsto tlo
pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opci (ili bar širi od naših
licnih), to je cežnja Filipova.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nade neka uporišta, neke proplanke
na kojima se može predahnuti, cvrste tocke sa kojih se može krenuti
dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj
prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini
(i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se
povratkom zatekao). Filip u pocetku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir,
ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za
osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona;
a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od cudesnih svojstava rijeci, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena rijec probudila je u Filipu jaki osjecaj
panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je
neobicno jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:
osjetio se doma. Ne »kod kuce« nego doma, u skladu s jezicnom
podlogom o kojoj je rijec. Tako se citava ova knjiga temelji upravo na
cudesnim svojstvima pojedinih rijeci, kretanja, mirisa, zvukova, pa cak i
snova, da u nama probude i ponovo razvihore citave bujice uspomena i
susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na necem, sve ima svoju podlogu,
ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeci tako covjek bi sam mogao
postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do
stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih
traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošcu,
za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin
junak, doktor Walter iz novele “In extremis”:
“... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i ocisti od
svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri.
Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u
dan, po nekom odredenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma,
sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj
plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u
životu!”
Znacenje rijeci “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti odredene rijeci bude virove uspomena,
infernalne tajne njegovih davnih, besanih djecackih nemira.
Dovoljno je da kocijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga
kraj javne kuce da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene
kotac uspomena: Kakva sablasna rijec: frajle! A ipak! Koliko je dubokih
tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijeci koju panonski foringaši
izgovaraju skupljajuci kod toga pljuvacku pod jezikom od gadenja i
moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta rijec zacuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag,
ili, još tocnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost
“sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo
kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao
šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao
djecak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi;
ta sugestivna, koloristicka i zvucna, slika njegova “segmentalnog odgoja”;
ta njegova težnja za oslobadanjem od vlastite (majcine, zapravo)
nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju;
to sablasno, ritmicko navracanje užasne tematske rijeci frajle;
i konacno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravican
bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego
i jedna od kljucnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru”
(jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je cista romantika.
Njemu je javna žena izvor pateticne ljubavne strasti, cak simbol culne
ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim ocima s ponosom
kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i
uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa
s udubljenim pupkom, njen gipki i grceviti trbuh, tako mekan da u nj
zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,
prave ženske bokove kojih linije prelazeci u okrugli but podsjecaju uvijek
u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;
znoj od kojega je njena koža bila vlažna, cinio ju je svježom i ljepljivom,
u noci su njene oci sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara,
koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo
od kreveta.”
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je citava jedna ljudska tragika.
Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna
mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog suncanog ljetnjeg
sjaja kao oslijepljen, tapajuci u potpunoj tmini, Filip je kod škurog
osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s
prebacenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neciji glas
da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala
kroz maleni kolut na prozornoj ploci, ležala je žena, a trbuh joj je bio
raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj
lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,
da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika izmedu ova dva dogadaja. Kod Flauberta sve
je to svijetlo i cisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska,
a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Narušena slikarska vizija svijeta:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojaca
“govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog casa
kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, cim hoce boji da
dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti,
time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza,
odnosno tematika ove knjige.
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Bilješke o piscu:
Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeca s iznimno
opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramaticar,
romanopisac, novelist, kriticar, esejist, putopisac, memoarist, pokretac i
urednik casopisa, te enciklopedist. Roden je u Zagrebu u obitelji
gradskoga redarstvenog nadstražara. Pucku školu završio je u Zagrebu
(na Kaptolu). Cetiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga
se upisao u Kadetsku školu u Pecuhu. Dvije godine je zatim na Vojnoj
akademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi preko
Francuske i Soluna u Skopje pokušavajuci se prikljuciti srpskoj vojsci.
Uhicen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje ga
prihvaca austrijska pogranicna policija. Kratko u zatvoru, a onda se
pocinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu)
obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upucen
na bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraca u Budimpeštu, pa u Zagreb,
gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojnicke dužnosti.
Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.)
u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila uciteljica (poslije je Bela Krleža bila
glumica u Zagrebu). Prvi svoj književni casopis “Plamen” tiskao je 1919.;
“Književnu republiku” objavljivao je i uredivao od 1939. i 1940. Jedan je
od urednika casopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914.
(drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena.
Prva je romanticno-simbolisticka (1914. – 1918.), slijedi ekspresionisticka
(1918. – 1926.), te realisticka od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka,
a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguce razgraniciti precizno
njegova stvaralacka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog
zavoda u Zagrebu.
Njegova djela:
Pjesništvo:
Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama,
Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.
Proza:
Tri kavalira gospodice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars,
Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi,
Na rubu pameti, Zastave.
Drame:
Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vucjak, Gospoda Glembajevi,
U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.
O djelu:
Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipa
pokrenuto je nekoliko mucnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovo
porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov
sukob s majkom, izostanak iz kuce i bijeg u inozemstvo.
Roman i zapocinje retrospektivom: Filip se vraca u rodni grad, a zajedno s
njime vracaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje
mu se cinilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.
Citav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea
Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi
monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoc neobicne, upravo cudesne
orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila.
Preteže, naravno, koloristicka komponenta: sve što vidi i sve cega se
sjeca Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopce;
ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim
dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i
dodir predmeta, njihova hladnoca i hrapavost, sve to vraca se silovito u
dramatske noci, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve
snažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega
shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova
povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente
gotovo je nemoguce dokuciti sav domašaj ovoga veoma pažljivo
komponiranog teksta. Stoga cemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo
li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon
ovoga teksta i glavni nacin njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza
nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio
Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života.
U njemu se, pred raspadom, krece isti taj svijet koji je ocrtan u dramama
Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je vec
posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu)
tema ove knjige.
Sadrža:
- Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.
- Sjeca se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku,
kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod
zakljucana vrata kao izgubljeni sin.
- Od tada živi na ulici cijelo vrijeme.
- Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila
najsladostrasnija emocija citavog djetinstva.
- Kad se Karolina udala on je htio pociniti samoubojstvo tako što je
skakao u vodu sa svetog Florijana.
- Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kuci i
pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i
bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici.
- Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje
majke - gospode Regine, i sjetio se nekih dogadaja vezanih za tu
trafiku.
- Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo
zvala Kazimiera i bila je Poljakinja.
- Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i cuvala ju je ljubomorno
kao relikviju.
- Filipa je ta slika mucila godinama.
- Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani,
a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospodi
- Ta gospoda imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti
“Bon jour, monsieur”.
- Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme
sumnjao da mu je otac.
- Otišao je u gostionicu i narucio pice.
- Dok je bio u gostionici sjecao se starih mirisa koji su ostali
nepromijenjeni.
- Sjeca se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu.
- Odlucio je posjetiti svoju gospodu majku u Kostanjevcu gdje se
preselila.
- Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio.
- U šestom razredu riskirao je citavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio
se k “frajlama”.
- Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio.
- Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu.
- U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven,
ogroman i sasvim bijel.
- Ta mu je slika ostala u sjecanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski
riješiti.
- Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom.
- Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kocijašem.
- Vec su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevacki
vinograd.
- Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno
raditi (slikati).
- Jedne noci zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je
izveo van i postao poznat po svom junaštvu.
- Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjeveckog s kojim
se njegova majka družila.
- Majka mu je pricala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao vec tri
godine.
- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je poceo da je slika.
- U pocetku joj se portret svidao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao
ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala
nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno
to na koji nacin on gleda svoju majku.
- On je zatim odustao od slikanja.
- Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog
Kostanjeveckog.
- Jednog dana stari Liepach priredio je svecanost na koju je i Filip bio
pozvan, a i gospoda Ksenija – kasirica “Kod Krune”.
- Zanimala ga je ta žena za koju je cuo da je napravila puno skandala i
zla u životu.
- Njen nadimak je bio Bobocka i kako je upropastila puno ljudi,
a medu njima je i Balocanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i
ona se brinula za njega.
- Saznajemo tajne iz Bobockinog života i iz života Vladimira Balocanskog.
- Filip je puno vremena provodio sa Bobockom i svuda s njom išao.
- Jednog dana došao je Sergije Kirilovic Kyriales, grk sa Kavkaza koji je
puno toga u životu proživio.
- Prema njemu je Filip osjecao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio
je da je slabiji od njega.
- Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost.
- Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao
pobjednik.
- Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo.
- Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio.
- Filipa je tada jednog dana Bobocka zamolila da joj posudi novaca da bi
mogla otputovati.
- Te su se veceri trebali sastati u njegovoj kuci, ali ona nije došla vec je
došao Balocanski koji je rekao da Bobocka nikud ne putuje.
- Pokazao je Filipu nekakav racun govoreci da je to Bobocka napisala.
- Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Balocanskom
primijetio je da je on sav krvav.
- Balocanski je tada izjurio van iz sobe.
- Filip je potrcao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobocke.
- Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu.
- Balocanski joj je prerezao grkljan.
Analiza djela:
Pocetak
Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi:
i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana
jednokatnica na dnu mracnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad
teškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine
su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin:
sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri
noci pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao
zakljucana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina,
a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljucanim
vratima, i kao i onog jutra imao je osjecaj hladnog, gvozdenog dodira te
teške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako ce ta vrata biti
teška pod njegovom rukom i znao je kako se lišce mice u krošnjama
kestenova i cuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave,
a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav cadav, umoran,
neispavan, osjecajuci kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici
stjenica. Nikada nece zaboraviti onog mracnog svitanja i one pijane,
posljednje, trece noci i onog sivog jutra - dok živi.
Tako vec prvi taktovi, zahvaljujuci onoj intimnoj koheziji koja prožima
svaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonaciju
knjige. Ostvaren je, na samom pocetku, pripovjedacki ritam sjecanja i
obnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kako
su se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu.
To jedan covjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraca se natrag
da s njom raskrsti, razracuna, konacno i neopozivo, »na licu mjesta«,
na poprištu svojih djecjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjih
mucenja i sumnja. Sve je pocelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenim
vratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svoju
prethistoriju, i sve je to mracno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno,
i sve je to neprestano prisutno u covjeku; a ovakav povratak ima snagu
da bivšim dogadajima dade još jednu potpuniju, bolniju, procišceniju
ocevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjecaje nosi
odaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošcu
koja je zatreperila pri ovom vracanju u prošlost. Zakutak odaje afektivan
stav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetrom
isprana jednokatnica, mracni drvored, Meduzina glava od sadre nad
teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono što
slijedi, mobilizira slikarsku i uopce psihicku osjetljivost glavnog junaka.
I sve ce to postati upravo simbolicno za junakov svijet. Jer je taj junak
(o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeca, mnogo bolje bilo reci
slabic!) nosilac radnje, zapravo žarišna tocka tj. sjecište svih dotadašnjih
a sad i novih sukoba i nemira.
Djetinjstvo
O djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno,
duboko problematicno, nepoznato, tajnovito djecje u nama leži duboko
pokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolecivo
sjecanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstva
jedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našega
u nama.”
Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kao
prustovsko-rilkeovska scena:
“Kleci Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana cuju
koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda
puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod
drvenim mosticem, pun slame, smeca i pahuljica od živadi, a jedna mala
ladica od novinskog papira, ta draga djecja pustolovna korablja, zapela je
o ciglu, sva mokra i namocena, pred potonucem. Sagnuo se Filip da
podigne svoju malu brodolomnu djecju ladicu iz smrdljive lokve nad
kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to vec u
isti tren ucinilo preglupim: tako je stao pred trafikanticin prozor i
zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomicno, dugo.“
Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog,
neobicnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je u
vidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prije
svega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.
Simbolika povratka:
Dramaticna tocka u kojoj roman pocinje jest superiorno odabrana
koincidencija medusobno suprotstavljenih junakovih nemira:
povratak fizicki i povratak psihicki, potraga za izgubljenim vremenom i za
svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihicke
traume), neobican moment sumnje u vlastitu licnost i u vlastite
stvaralacke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi
zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog
povratka znaci: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit,
smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je
junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na
ulici, te otada živi na ulici vec mnogo godina, a ništa se nije promijenilo
uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje
odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najvecu radost
covjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i
ponovo zacuje davne zvuke djetinjstva. Toj romanticnoj potrebi prinosi
Filip žrtvu u casu povratka: “osjetiti se doma”, ocutjeti negdje cvrsto tlo
pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opci (ili bar širi od naših
licnih), to je cežnja Filipova.
Problem romana:
Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nade neka uporišta, neke proplanke
na kojima se može predahnuti, cvrste tocke sa kojih se može krenuti
dalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojoj
prošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini
(i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj se
povratkom zatekao). Filip u pocetku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir,
ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku za
osloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona;
a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.
Knjiga sastavljena od cudesnih svojstava rijeci, kretanja, mirisa, zvukova:
“Ogenj!” ta stara, zaboravljena rijec probudila je u Filipu jaki osjecaj
panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je
neobicno jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi:
osjetio se doma. Ne »kod kuce« nego doma, u skladu s jezicnom
podlogom o kojoj je rijec. Tako se citava ova knjiga temelji upravo na
cudesnim svojstvima pojedinih rijeci, kretanja, mirisa, zvukova, pa cak i
snova, da u nama probude i ponovo razvihore citave bujice uspomena i
susprezanih nagona.
Smisao traganja za izgubljenim vremenom:
Sve je lapidarno, sve stoji na necem, sve ima svoju podlogu,
ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeci tako covjek bi sam mogao
postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do
stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovih
traganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošcu,
za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležin
junak, doktor Walter iz novele “In extremis”:
“... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i ocisti od
svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri.
Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u
dan, po nekom odredenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma,
sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj
plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u
životu!”
Znacenje rijeci “frajla”:
U Filipovoj ustreptaloj mašti odredene rijeci bude virove uspomena,
infernalne tajne njegovih davnih, besanih djecackih nemira.
Dovoljno je da kocijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori ga
kraj javne kuce da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrene
kotac uspomena: Kakva sablasna rijec: frajle! A ipak! Koliko je dubokih
tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijeci koju panonski foringaši
izgovaraju skupljajuci kod toga pljuvacku pod jezikom od gadenja i
moralnoga prezira!
Dovoljno je da se ta rijec zacuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag,
ili, još tocnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost
“sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samo
kauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kao
šesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kao
djecak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi;
ta sugestivna, koloristicka i zvucna, slika njegova “segmentalnog odgoja”;
ta njegova težnja za oslobadanjem od vlastite (majcine, zapravo)
nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju;
to sablasno, ritmicko navracanje užasne tematske rijeci frajle;
i konacno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravican
bijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura nego
i jedna od kljucnih situacija ove drame.
Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru”
(jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je cista romantika.
Njemu je javna žena izvor pateticne ljubavne strasti, cak simbol culne
ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim ocima s ponosom
kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i
uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa
s udubljenim pupkom, njen gipki i grceviti trbuh, tako mekan da u nj
zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove,
prave ženske bokove kojih linije prelazeci u okrugli but podsjecaju uvijek
u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha;
znoj od kojega je njena koža bila vlažna, cinio ju je svježom i ljepljivom,
u noci su njene oci sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara,
koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo
od kreveta.”
Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je citava jedna ljudska tragika.
Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna
mora jednoga djetinjstva.
“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog suncanog ljetnjeg
sjaja kao oslijepljen, tapajuci u potpunoj tmini, Filip je kod škurog
osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s
prebacenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neciji glas
da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala
kroz maleni kolut na prozornoj ploci, ležala je žena, a trbuh joj je bio
raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj
lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan,
da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina
slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”
I slikarski je izražena razlika izmedu ova dva dogadaja. Kod Flauberta sve
je to svijetlo i cisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska,
a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Narušena slikarska vizija svijeta:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojaca
“govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog casa
kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, cim hoce boji da
dade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti,
time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza,
odnosno tematika ove knjige.