Lyrics has been copied to clipboard!
MIROSLAV KRLEŽA:
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Bilješke o djelu:
Naslov romana i prvih nekoliko recenica upucuje nas na osnovni problem
ovog romana:
“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”
Filip, predstavnik modernog beskucništva i odisejskog lutalice, se nakon
dvadeset i tri godine vraca u prostore svoga djetinstva i rane mladosti,
u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom
pokuša naci “pozitivnu podlogu”, neko cvrsto uporište na temelju kojega
ce ucvrstiti svoju ljudsku i umjetnicku egzistenciju. Krleža prustovski
ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino
remek-djelo.
“A sve je pocelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske
noci s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje!
Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipaticna
stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio
tajanstveni osjet u onoj mracnoj palaci? Gdje je ono sve danas i kamo se
ono sve rasplinulo kao magla? Stojeci uz taj prljavi prozor...”
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je rijec o
neoimpresionistickom slikaru, pa je njegova doživljajnost odredena
karakterom njegovog vidnog kuta.
Pisac cesto razbija kronološki tok dogadaja koji je i ovako vec subjektivan,
cime on pridobiva na dinamicnosti teksta što zahtijeva i pažljivije citanje.
Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” dogadaja,
odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost
dogadaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija.
Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove
opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on
posumnja u svoje umjetnicke vrednote. Sve se u njemu raspada na
“sastavne dijelove”, on se pocinje gubiti u mutnim slikama svoje licnosti.
“Život se poceo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno
rastvorno, analiticko raspadanje svega pocelo da raste sve nemirnije,
to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada
se vec dulje vremena sve samo od sebe krece u smjeru rastvaranja.
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom
subjektivnom životu poceo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao.
Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati
u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to vec prilicno dugo
traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
“Razmišljajuci o sebi i o svome trajanju, o svojim pocecima i medama
svoje licnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se
snade. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tudi život u
toplim opipima, a sve te plohe starih igracaka, svi ti dršci napuklog
porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih caša, i pisama,
i klecanja, i trzaji, sve ce to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i
davno procitana pisma, sjecanje na stare krivnje i mucenje nad tudim
bezizlaznostima.”
“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo
nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke gradanske
mjere! Po cemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom,
izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”?
Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje
danas to su kretnje sasvim drugog covjeka!
/.../
A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u
kavanu jedan covjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed,
s dubokim podocnjacima i gorucom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan,
ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”.
Taj covjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj covjek sumnja u
identitet svoje vlastite egzistencije.
/.../
Cudno! Sjedi takav jedan neodredeni “netko” u jednom ogledalu,
naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u
sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeca kako mu je mucno,
kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako
neodredeno, tako cudno trepetljivo: biti subjekt i osjecati identitet svoga
subjekta!”
”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da
Filipove sumnje i zanose, pa cak i osvjedocenja da je slikati potrebno i
moguce, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa cime sa ja i slažem.
No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolicki lik” jer on u toj
kostanjevackoj drami po sve slabice i zbunjene dekadente odigrao
presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i
duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”
Kyriales nije “diabolicki lik” kako ga Vi nazivate, vec je on svojim
objektivizmom, racionalizmom i cvrstom logikom sudova atomizirao i
pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam.
Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne
smije smatrati demonskom licnošcu, pa prije svega on je obrazovana
osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno lijecnik, a za lijecnika se
znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan.
Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zakljuccima i poredbama što mu
možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama
postoji pomalo karikirana istina:
“Covjek je životinja u svojoj pojedinacnoj osamljenosti savršeno tužna,
u prirodi, moglo bi se reci, gotovo deplasirana! U stadu živeci vec prilicno
dugo, covjek je covjeku covjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija medu
životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun
bliži posrednom i logicnom životu covjeka?
/.../
Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj
smrdljivog mesa može da zaspi, dok covjek koji se prežderao da mu se
od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajuci oko sebe druge,
gladne, sebi slicne životinje, oblizuje se zadovoljno.”
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe
poput Kanta i Platona te objašnjava njihova ucenja. Dalje Kyriales
objašnjava aperioritete, posterioritete, on prica o oblicima spoznaje.
Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i
logikom, tocnije logikom sudova.
Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se namece vec prilikom citanja
prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo
njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrcao u
Bobockinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena
svilena bluza. “Oci su joj bile otvorene, te cinilo se kao da gleda”.
Pri samom odredivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno
postavljeno pitanje potrebno je naznaciti odrednice Filipova stanja –
neriješeno pitanje tko mu je otac:
“Evo, ja sam navršio cetrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam,
tko mi je zapravo otac! Citavog sam se svog djetinstva grizao nad tim
pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.
/.../
Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike,
i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?
/.../
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
“Sve sami detalji oko njega: razmocena kifla, cvrkut vrabaca,
stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u clancima prstiju,
u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki
neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
“Citavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov
karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo
ozlijedeno od prvih gnjiloca u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguce, a slike su nezamišljive u svojoj
savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je
potpuno suvišno. Cemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
/.../
On prisluškuje razgovorima ulicnim vec godinama i još nijednom ni
jednog prolaznika nije cuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje
glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije,
njeno jadno stanje, bezlicno trajanje, ništavilo, propadanje u blatu,
osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva
distantna svijeta, tragicni svaki na svoj nacin. Zdrava, seljacka narodna
masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljackana “po svetom
zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim
trulim kurjama, kronicno bolesna, degenerirana, jedva gmižu,
spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne
epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana.
Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko
neoimpresionistickog slikara Filipa Latinovicza.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem.
Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja.
Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta,
kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još
tragicniji lik. Pisac kao da muci svog junaka, postepeno, sve teže,
ne dopušta mu da ucini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone
doživio u rasponu jedne noci Filip doživljava korak po korak,
u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa,
snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Nacin na koji joj Krleža prilazi
veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju
svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Cudno je zašto on slika toliko
pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju
pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošcu, a ispod maske
se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno cini ih ženama.
Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gadenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle
i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici,
u bijednoj krcmi prodajuci svoja tijela. Postoji u njima nešto osjecajno,
ali ih je život izopacio i kao takve propadaju.
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života
mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom
društvu, slušao je prazne salonske razgovore.
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
Bilješke o djelu:
Naslov romana i prvih nekoliko recenica upucuje nas na osnovni problem
ovog romana:
“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine
nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”
Filip, predstavnik modernog beskucništva i odisejskog lutalice, se nakon
dvadeset i tri godine vraca u prostore svoga djetinstva i rane mladosti,
u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom
pokuša naci “pozitivnu podlogu”, neko cvrsto uporište na temelju kojega
ce ucvrstiti svoju ljudsku i umjetnicku egzistenciju. Krleža prustovski
ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino
remek-djelo.
“A sve je pocelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske
noci s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje!
Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipaticna
stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio
tajanstveni osjet u onoj mracnoj palaci? Gdje je ono sve danas i kamo se
ono sve rasplinulo kao magla? Stojeci uz taj prljavi prozor...”
Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je rijec o
neoimpresionistickom slikaru, pa je njegova doživljajnost odredena
karakterom njegovog vidnog kuta.
Pisac cesto razbija kronološki tok dogadaja koji je i ovako vec subjektivan,
cime on pridobiva na dinamicnosti teksta što zahtijeva i pažljivije citanje.
Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” dogadaja,
odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost
dogadaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija.
Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove
opsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on
posumnja u svoje umjetnicke vrednote. Sve se u njemu raspada na
“sastavne dijelove”, on se pocinje gubiti u mutnim slikama svoje licnosti.
“Život se poceo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno
rastvorno, analiticko raspadanje svega pocelo da raste sve nemirnije,
to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada
se vec dulje vremena sve samo od sebe krece u smjeru rastvaranja.
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom
subjektivnom životu poceo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao.
Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati
u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to vec prilicno dugo
traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”
“Razmišljajuci o sebi i o svome trajanju, o svojim pocecima i medama
svoje licnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se
snade. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tudi život u
toplim opipima, a sve te plohe starih igracaka, svi ti dršci napuklog
porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih caša, i pisama,
i klecanja, i trzaji, sve ce to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i
davno procitana pisma, sjecanje na stare krivnje i mucenje nad tudim
bezizlaznostima.”
“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo
nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke gradanske
mjere! Po cemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom,
izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”?
Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje
danas to su kretnje sasvim drugog covjeka!
/.../
A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u
kavanu jedan covjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed,
s dubokim podocnjacima i gorucom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan,
ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”.
Taj covjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj covjek sumnja u
identitet svoje vlastite egzistencije.
/.../
Cudno! Sjedi takav jedan neodredeni “netko” u jednom ogledalu,
naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u
sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeca kako mu je mucno,
kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako
neodredeno, tako cudno trepetljivo: biti subjekt i osjecati identitet svoga
subjekta!”
”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da
Filipove sumnje i zanose, pa cak i osvjedocenja da je slikati potrebno i
moguce, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa cime sa ja i slažem.
No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolicki lik” jer on u toj
kostanjevackoj drami po sve slabice i zbunjene dekadente odigrao
presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove
zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i
duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”
Kyriales nije “diabolicki lik” kako ga Vi nazivate, vec je on svojim
objektivizmom, racionalizmom i cvrstom logikom sudova atomizirao i
pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam.
Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne
smije smatrati demonskom licnošcu, pa prije svega on je obrazovana
osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno lijecnik, a za lijecnika se
znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan.
Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zakljuccima i poredbama što mu
možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama
postoji pomalo karikirana istina:
“Covjek je životinja u svojoj pojedinacnoj osamljenosti savršeno tužna,
u prirodi, moglo bi se reci, gotovo deplasirana! U stadu živeci vec prilicno
dugo, covjek je covjeku covjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija medu
životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun
bliži posrednom i logicnom životu covjeka?
/.../
Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj
smrdljivog mesa može da zaspi, dok covjek koji se prežderao da mu se
od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajuci oko sebe druge,
gladne, sebi slicne životinje, oblizuje se zadovoljno.”
Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe
poput Kanta i Platona te objašnjava njihova ucenja. Dalje Kyriales
objašnjava aperioritete, posterioritete, on prica o oblicima spoznaje.
Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i
logikom, tocnije logikom sudova.
Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se namece vec prilikom citanja
prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo
njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrcao u
Bobockinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena
svilena bluza. “Oci su joj bile otvorene, te cinilo se kao da gleda”.
Pri samom odredivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno
postavljeno pitanje potrebno je naznaciti odrednice Filipova stanja –
neriješeno pitanje tko mu je otac:
“Evo, ja sam navršio cetrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam,
tko mi je zapravo otac! Citavog sam se svog djetinstva grizao nad tim
pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.
/.../
Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike,
i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?
/.../
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”
“Sve sami detalji oko njega: razmocena kifla, cvrkut vrabaca,
stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u clancima prstiju,
u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki
neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”
“Citavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov
karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo
ozlijedeno od prvih gnjiloca u kojima je nestajao.”
“Slikati zvukove i mirise je nemoguce, a slike su nezamišljive u svojoj
savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”
“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je
potpuno suvišno. Cemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?
/.../
On prisluškuje razgovorima ulicnim vec godinama i još nijednom ni
jednog prolaznika nije cuo gdje bi govorio o slikarstvu.”
“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje
glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije,
njeno jadno stanje, bezlicno trajanje, ništavilo, propadanje u blatu,
osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva
distantna svijeta, tragicni svaki na svoj nacin. Zdrava, seljacka narodna
masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljackana “po svetom
zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim
trulim kurjama, kronicno bolesna, degenerirana, jedva gmižu,
spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne
epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana.
Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko
neoimpresionistickog slikara Filipa Latinovicza.
Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem.
Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja.
Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta,
kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još
tragicniji lik. Pisac kao da muci svog junaka, postepeno, sve teže,
ne dopušta mu da ucini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone
doživio u rasponu jedne noci Filip doživljava korak po korak,
u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa,
snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.
Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Nacin na koji joj Krleža prilazi
veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju
svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Cudno je zašto on slika toliko
pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju
pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošcu, a ispod maske
se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno cini ih ženama.
Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gadenja.
Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle
i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici,
u bijednoj krcmi prodajuci svoja tijela. Postoji u njima nešto osjecajno,
ali ih je život izopacio i kao takve propadaju.
Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života
mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom
društvu, slušao je prazne salonske razgovore.