Lyrics has been copied to clipboard!
VJENCESLAV NOVAK:
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je roden u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljenickoj
ceškoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji.
Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim
Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospicu.
Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao ucitelj u
Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca.
Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipancici, Dva
svijeta, Tito Dorcic, Pod Nehajem, Nikola Baretic. Objavio je tridesetak
pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske
pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzicke
pedagogije. Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom,
te se može reci da je u tom segmentu bio sasvim prosjecan pisac tog
doba. Bio je romanopisac, pripovjedac, kriticar i prevoditelj,
te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romanticnom pripovijetkom,
a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedac) prikazivao je
sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu
ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka.
Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragicnu
stranu života, s naglašenom osjecajem za ljudske nevolje te mu se djela
odlikuju humanošcu i samilošcu. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani
uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i
želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama.
«U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlecanima,
a Senjani su bili junaci na glasu.»
Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog
podzemlja preko gradanskih salona)
- Razoblicavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u
dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragicne strane ljudskoga života s naglašenim
osjecajima sucut i za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u odredenom povijesnom razdoblju
- Razlicito poimanje ocinske ljubavi
- Opisivanje odnosa izmedu likova i problemi politicke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljecima
XIX. stoljeca u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipancic,
s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada
nejednak položaj djece, sva pozornost se pridaje jednoj strani, a potpuno
se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih,
moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specificna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistickoga romana s prvim nagovještajem
modernistickoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika
izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik,
memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule,
gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova
(portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz slicnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše,
i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja.
Takvi pripovjedaci dogadaja podsjecaju nas po stilu i nacinu pisanja na
Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i
Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
O djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipancic je zgodan covjek,
vrlo sebican i osjecajno hladan. S obzirom da okolina utjece na covjeka,
on je vrlo strog otac, obrazovan covjek koji želi da mu sin bude bolji od
njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kcer, prema kojoj se
nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipancic,
te svoju karijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se
o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, vec se ponaša kao sluškinja,
jer ne bi voljela da je muž odbaci, to bi u narodu bila velika sramota.
Otac sve cini kako bi njegov sin svojim ucenjem podigao ugled obitelji,
ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi
prema ocu, koji mu sve pokušava omoguciti da završi fakultet u Becu.
Kcerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode,
ali je otac zapostavlja kao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna.
Odrastanjem se za nju zanimaju mladici, ali njen otac ne poštuje njene
želje, vec ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod,
što je u devetnaestom stoljecu bio obicaj. To znaci da žene nemaju
nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja.
Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrcu kcerke i majke.
Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipancic,
udovica patricija Ante Stipancica, provodi dane sa svojom kcerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o
svojoj kcerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona
zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak,
no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kcer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlada od svoje dobi. Imala je smede oci,
a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne,
tanahan struk, a malene grudi kao u cetrnaestogodišnje djevojcice.
Kako je majka nije puštala van iz kuce, to se Lucija ljutila.
Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio
dosadan i mucan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuce,
jedini covjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu,
jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog
ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on
mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dode vidjeti? Ona nije znala
da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru
njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, vec je odavno bolesna na srcu i svaka
uzrujanost izazove osjecaj kao da ce se ugušiti, no ona je mislila samo na
Lucijino zdravlje. Majka joj je pricala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovica i ocevih Stipancica. Ratovanjem su se
obogatili, ali je sve to išlo po ocevoj volji njenom bratu Jurju,
koji je to trošio živeci lagodno i ne mareci za obitelj. Njima dvjema od
citavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na
placanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuca Ante Stipancica i
njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan covjek, ali sebican i hladan.
Oženio se tek u cetrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom
Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kceri Luciji,
a od sina Jurja zahtijevao je da svojim ucenjem podigne ugled obitelji,
no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila
nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu
zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako
nestajala i u vlastitoj kuci ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih
bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipancicevu vinogradu.
Tocno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka
da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju
kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemica i mac,
a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svecanost je bila u
toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obucena u odijelu
starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporucnik Winter kleknuo je
pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav.
Stipancic ga napadne macem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hocu!» - no
Wintera više nije bilo. Tako je završila svecanost. Gosti su se razišli, a na
bogate ostatke gospodske vecere navalila je gradska celjad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom dogadaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipancica je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemicko odijelo i mac, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodicna kuca Stipancica nalazila se na sjeveroistocnoj strani grada. Bila je to prostrana kuca u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kuci je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta neciji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je ucio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odlicnim, Ante ga je poslao na sveucilište u Bec: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ceš djecaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina.
Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada
nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom
pripovijedao o njemu. «A pita li što za kucu, za nas?» - pitala je bojažljivo
majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to
gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipancic. Otac je redovito slao novac Jurju,
a nakon cetvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca.
Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da
bude dobra domacica, vjerna supruga i da ugada mužu. Majci nije bilo
pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u
ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila
16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je
upoznala mladoga becanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipancic nije docekao da mu sin završi nauke.
Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su
njegove oci bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje
ocevine. U to vrijeme kanonik Vukasovic zalagao se za ujedinjenje svih
hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipancic je bio za
ujedinjenje sa Madarima, no obojici je smetala vojnicka vlast u Senju.
Vukasovic je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda,
borba nije samo naše pravo vec i dužnost!»
VIII
Zapocela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasovic je gradanima govorio:
«Ima našeg naroda pod Turcinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv
cuva Evropu, a hrvatskim zemljama placa Austrija svoje dugove.
Narodna svijest se budi! Budimo se i biti cemo svoji!» - tako je kanonik
govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemacki, vec hrvatski, a to je bilo
cudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, vec su pomišljali – «najbolje je,
ne pacati se ni u što!» I tako je Vuksanovic dobivao nove pristaše, ali ih je
i gubio, jer narod nije znao kome ce, pa se podijelio.
Stipancic je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako ce utrti put
svome Jurju kod Madara i vec je pripremao govor što ce ga održati na
požunskom saboru s idejom: «da ce grad Senj pohrliti u bratsko narucje
viteškog madarskog naroda.»
IX
Odnosi izmedu oca i kceri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice
dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i
svoje pravo:«Ta ja vec nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!»
Slomljen materijalnim i politickim neuspjesima i sinovljevim moralnim
padom Stipancic se razbolio. Strašno ga je sin razocarao, u kojega je on
toliko vjerovao: «Juraj Stipancic postao je konobar!»
I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina:
«On je propao, a nas upropastio!»
X
«Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod
Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar
posuduje novac samo uz dobru jamcevinu i masne kamate. Kada je lihvar
zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi
po gradu kako su Stipancici osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršcanin, nizak crnomanjast, crnih ociju htio je
razbiti trijumvirat Vukasovic – Stipancic – Colic, te je došao do Ante da
razgovaraju o Vukasovicevoj politici i da ga pridobije za sebe. Cak mu je
ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio
svoj govor Vukasovicu i zamolio ga za novac, no dobio je negativan
odgovor. Vukasovic je dobio anonimnu poruku da se Stipancic potajno
dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipancic nije dobio novac od
kanonika Vukasovica ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon
promišljanja došao sam do zakljucka da je Vukasovic fantasticna luda i
buntovnik koji hoce da se obori na osnovne temelje naše države,
uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje
pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas cuo u Požunu
i ja bih stvorio tebi put do najodlucnijih mjesta. Sada radi što hoceš i kako
hoceš, ubij se, ja sam bešcutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipancic loše osjecao poslao je
sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tude
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama,
pa potom tuca, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio
premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je
svojim drskim ponašanjem upropastio svecanost na krštenju
Stipancicevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluca,
baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit.
Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon oceve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za
podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine
ruke nije prolazio novac, sve je to Stipancic držao u svojim rukama,
pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konacno je i Juraj došao
kuci. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je
otišao u Bec, pred majkom je stajao covjek podbula lica, izbuljenih ociju
pod naocalama, cupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je
gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladic je bio
elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji.
Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje
zaljubi se u njega. «Cini se dobar mladic taj Alfred» - rece mati –
«Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se.
Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena
da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i vec je pomišljala da ce ju odvesti
iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo
Mukiju, da ce mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kucu, i kako Alfred
glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih rijeci,
jer on za njih nije ništa osjecao, jer mu to otac nije dozvoljavao.
Kada je majka prodala kucu, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kucu da bi
vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kucicu koja je
nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na
ocigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora.
Majka je sve pokušavala da bi pomogla kceri. Pisala je sinu, ali se pismo
vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao madar i da se sada zove
Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za
svoju smrt. Majka i kci tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna
kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih
piše Martin Tintor iznoseci svoje osjecaje, ali u ime drugoga na
Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka procitala i
dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi.
Ljubio je prvi puta, a ljubio je najcišcom, najidealnijom ljubavi.
Želio je biti svecenik, ali nije mogao, bio je ocaran njome, mislio je samo
na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav
pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je pocela sumnjati u
pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana
dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je vec prije godinu dana
stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za
života, a sada kao da se smije, kao da ce progovoriti» - govorila je
Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne
može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospoda Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine,
potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemici u Senju.
Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, medu njima bila je i Valpurga.
Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale
na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije.
Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci
izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeci. Bez ikakve pomoci od sina,
bez želje za životom, Valpurga Stipancic umrla je kao prosjakinja.
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je roden u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljenickoj
ceškoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji.
Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim
Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospicu.
Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao ucitelj u
Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca.
Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipancici, Dva
svijeta, Tito Dorcic, Pod Nehajem, Nikola Baretic. Objavio je tridesetak
pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske
pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzicke
pedagogije. Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom,
te se može reci da je u tom segmentu bio sasvim prosjecan pisac tog
doba. Bio je romanopisac, pripovjedac, kriticar i prevoditelj,
te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romanticnom pripovijetkom,
a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedac) prikazivao je
sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu
ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka.
Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragicnu
stranu života, s naglašenom osjecajem za ljudske nevolje te mu se djela
odlikuju humanošcu i samilošcu. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani
uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i
želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama.
«U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlecanima,
a Senjani su bili junaci na glasu.»
Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog
podzemlja preko gradanskih salona)
- Razoblicavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u
dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragicne strane ljudskoga života s naglašenim
osjecajima sucut i za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u odredenom povijesnom razdoblju
- Razlicito poimanje ocinske ljubavi
- Opisivanje odnosa izmedu likova i problemi politicke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljecima
XIX. stoljeca u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipancic,
s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada
nejednak položaj djece, sva pozornost se pridaje jednoj strani, a potpuno
se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih,
moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specificna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistickoga romana s prvim nagovještajem
modernistickoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika
izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik,
memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule,
gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova
(portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz slicnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše,
i objektivno opisivanje dogadaja u prirodi zbivanja ljudskih osjecaja.
Takvi pripovjedaci dogadaja podsjecaju nas po stilu i nacinu pisanja na
Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i
Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
O djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipancic je zgodan covjek,
vrlo sebican i osjecajno hladan. S obzirom da okolina utjece na covjeka,
on je vrlo strog otac, obrazovan covjek koji želi da mu sin bude bolji od
njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kcer, prema kojoj se
nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipancic,
te svoju karijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se
o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, vec se ponaša kao sluškinja,
jer ne bi voljela da je muž odbaci, to bi u narodu bila velika sramota.
Otac sve cini kako bi njegov sin svojim ucenjem podigao ugled obitelji,
ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi
prema ocu, koji mu sve pokušava omoguciti da završi fakultet u Becu.
Kcerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode,
ali je otac zapostavlja kao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna.
Odrastanjem se za nju zanimaju mladici, ali njen otac ne poštuje njene
želje, vec ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod,
što je u devetnaestom stoljecu bio obicaj. To znaci da žene nemaju
nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja.
Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrcu kcerke i majke.
Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipancic,
udovica patricija Ante Stipancica, provodi dane sa svojom kcerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o
svojoj kcerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona
zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak,
no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kcer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlada od svoje dobi. Imala je smede oci,
a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne,
tanahan struk, a malene grudi kao u cetrnaestogodišnje djevojcice.
Kako je majka nije puštala van iz kuce, to se Lucija ljutila.
Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio
dosadan i mucan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuce,
jedini covjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu,
jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog
ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on
mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dode vidjeti? Ona nije znala
da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru
njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, vec je odavno bolesna na srcu i svaka
uzrujanost izazove osjecaj kao da ce se ugušiti, no ona je mislila samo na
Lucijino zdravlje. Majka joj je pricala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovica i ocevih Stipancica. Ratovanjem su se
obogatili, ali je sve to išlo po ocevoj volji njenom bratu Jurju,
koji je to trošio živeci lagodno i ne mareci za obitelj. Njima dvjema od
citavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na
placanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuca Ante Stipancica i
njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan covjek, ali sebican i hladan.
Oženio se tek u cetrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom
Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kceri Luciji,
a od sina Jurja zahtijevao je da svojim ucenjem podigne ugled obitelji,
no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila
nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu
zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako
nestajala i u vlastitoj kuci ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih
bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipancicevu vinogradu.
Tocno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka
da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju
kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemica i mac,
a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svecanost je bila u
toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obucena u odijelu
starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporucnik Winter kleknuo je
pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav.
Stipancic ga napadne macem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hocu!» - no
Wintera više nije bilo. Tako je završila svecanost. Gosti su se razišli, a na
bogate ostatke gospodske vecere navalila je gradska celjad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom dogadaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipancica je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemicko odijelo i mac, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodicna kuca Stipancica nalazila se na sjeveroistocnoj strani grada. Bila je to prostrana kuca u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kuci je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta neciji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je ucio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odlicnim, Ante ga je poslao na sveucilište u Bec: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ceš djecaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina.
Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada
nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom
pripovijedao o njemu. «A pita li što za kucu, za nas?» - pitala je bojažljivo
majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to
gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipancic. Otac je redovito slao novac Jurju,
a nakon cetvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca.
Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da
bude dobra domacica, vjerna supruga i da ugada mužu. Majci nije bilo
pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u
ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila
16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je
upoznala mladoga becanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipancic nije docekao da mu sin završi nauke.
Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su
njegove oci bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje
ocevine. U to vrijeme kanonik Vukasovic zalagao se za ujedinjenje svih
hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipancic je bio za
ujedinjenje sa Madarima, no obojici je smetala vojnicka vlast u Senju.
Vukasovic je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda,
borba nije samo naše pravo vec i dužnost!»
VIII
Zapocela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasovic je gradanima govorio:
«Ima našeg naroda pod Turcinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv
cuva Evropu, a hrvatskim zemljama placa Austrija svoje dugove.
Narodna svijest se budi! Budimo se i biti cemo svoji!» - tako je kanonik
govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemacki, vec hrvatski, a to je bilo
cudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, vec su pomišljali – «najbolje je,
ne pacati se ni u što!» I tako je Vuksanovic dobivao nove pristaše, ali ih je
i gubio, jer narod nije znao kome ce, pa se podijelio.
Stipancic je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako ce utrti put
svome Jurju kod Madara i vec je pripremao govor što ce ga održati na
požunskom saboru s idejom: «da ce grad Senj pohrliti u bratsko narucje
viteškog madarskog naroda.»
IX
Odnosi izmedu oca i kceri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice
dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i
svoje pravo:«Ta ja vec nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!»
Slomljen materijalnim i politickim neuspjesima i sinovljevim moralnim
padom Stipancic se razbolio. Strašno ga je sin razocarao, u kojega je on
toliko vjerovao: «Juraj Stipancic postao je konobar!»
I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina:
«On je propao, a nas upropastio!»
X
«Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod
Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar
posuduje novac samo uz dobru jamcevinu i masne kamate. Kada je lihvar
zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi
po gradu kako su Stipancici osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršcanin, nizak crnomanjast, crnih ociju htio je
razbiti trijumvirat Vukasovic – Stipancic – Colic, te je došao do Ante da
razgovaraju o Vukasovicevoj politici i da ga pridobije za sebe. Cak mu je
ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio
svoj govor Vukasovicu i zamolio ga za novac, no dobio je negativan
odgovor. Vukasovic je dobio anonimnu poruku da se Stipancic potajno
dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipancic nije dobio novac od
kanonika Vukasovica ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon
promišljanja došao sam do zakljucka da je Vukasovic fantasticna luda i
buntovnik koji hoce da se obori na osnovne temelje naše države,
uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje
pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas cuo u Požunu
i ja bih stvorio tebi put do najodlucnijih mjesta. Sada radi što hoceš i kako
hoceš, ubij se, ja sam bešcutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipancic loše osjecao poslao je
sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tude
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama,
pa potom tuca, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio
premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je
svojim drskim ponašanjem upropastio svecanost na krštenju
Stipancicevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluca,
baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit.
Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon oceve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za
podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine
ruke nije prolazio novac, sve je to Stipancic držao u svojim rukama,
pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konacno je i Juraj došao
kuci. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je
otišao u Bec, pred majkom je stajao covjek podbula lica, izbuljenih ociju
pod naocalama, cupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je
gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladic je bio
elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji.
Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje
zaljubi se u njega. «Cini se dobar mladic taj Alfred» - rece mati –
«Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se.
Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena
da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i vec je pomišljala da ce ju odvesti
iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo
Mukiju, da ce mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kucu, i kako Alfred
glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih rijeci,
jer on za njih nije ništa osjecao, jer mu to otac nije dozvoljavao.
Kada je majka prodala kucu, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kucu da bi
vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kucicu koja je
nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na
ocigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora.
Majka je sve pokušavala da bi pomogla kceri. Pisala je sinu, ali se pismo
vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao madar i da se sada zove
Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za
svoju smrt. Majka i kci tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna
kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih
piše Martin Tintor iznoseci svoje osjecaje, ali u ime drugoga na
Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka procitala i
dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi.
Ljubio je prvi puta, a ljubio je najcišcom, najidealnijom ljubavi.
Želio je biti svecenik, ali nije mogao, bio je ocaran njome, mislio je samo
na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav
pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je pocela sumnjati u
pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana
dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je vec prije godinu dana
stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za
života, a sada kao da se smije, kao da ce progovoriti» - govorila je
Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne
može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospoda Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine,
potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemici u Senju.
Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, medu njima bila je i Valpurga.
Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale
na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije.
Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci
izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeci. Bez ikakve pomoci od sina,
bez želje za životom, Valpurga Stipancic umrla je kao prosjakinja.