Lyrics has been copied to clipboard!
VJENCESLAV NOVAK:
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Opis situacije:
Prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tj. situacija
1834. g.), u kojoj se prikazuje plemicka udovica Valpurga koja sjedi u
svojoj oronuloj kuci, i brine se za svoju bolesnu kcer Luciju.
Lucija dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan gradanin
(Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja
(Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka,
koja svrati svake veceri da Luciji isprica novosti koje se zbivaju u gradu.
Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da
nešto pojede. Valpurga takoder boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za
povijest svoje obitelji, pa joj mati prica pricu o Stipancicima,
plemickoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog pocetka price, fabula se vraca natrag u prošlost,
u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipancicev sin - Juraj.
Zbog incidenta prilikom Jurjevog rodenja Stipancic se jako naljuti na
natporucnika Wintera. Juraj je od rodenja uživao povlastice sina jedinca,
nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kuci,
odmah iza oca. Otac je takoder namjeravao prenijeti i mržnju na svoga
sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov
incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo.
S poslom Ante Stipancic nije imao srece. Natjecao se za dva - tri mjesta u
gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam ucio, da bi mu kad je porastao
doveo i ucitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata,
držeci se postrance, neopažena od svog oca. Izmedu njih dvoje se stvorio
“zid” (kojem je razlog bio razliciti spol) koji je sprecavao komunikaciju.
Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka
uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti...
Romaticarska karakterizacija Lucije:
Djevojka naoko mnogo mlada od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo
prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmedim ocima.
Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo,
nježno lice s odugackim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama
na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo,
ali je skriveno od pogleda senjskih mladica zbog njene bolesti.
Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreci. Najvecim dijelom krivce
treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim
dijelom krivac sestrine nesrece. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja
dvojbenost Lucije koja je razapeta izmedu svoje ljubavi (Alfreda) koji je
jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor – izgubljeno
imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je
iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati).
Tu je i treca osoba, Tintor, svojevrsni osigurac izlaza iz situacije i
nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji izmedu ljubavi i smrti.
Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo cesti, a uzrokovani su raznim
sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u
pismima predstavlja kao Alfred. Osjeca da je na teret majci i zato se želi
ubiti, ili otici (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire
osramocena i slomljena u svojim najintimnijim ocekivanjima.
Prignjecena je hladnim i konzervativnim ocevim odgojem.
Sputana u intimnim djevojackim porivima i pravima, zapostavljena i
obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene,
senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite licnosti.
Realisticna karkaterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih ociju odaje patnju mnogo kušanoga
celjadeta. Ona svraca svaki cas pogled pun skrbi prema naslonjacu gdje
sjedi Lucija, no iz tog prerano postaralog lica zaplamsa svaki cas i jasna
izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjeg srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti
svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veci nego sluškinje u
Stipancicevom domu. Ona se mora pokoravati cak i vlastitom sinu.
Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipancic prihvaca kao svoju ženu.
To su vecinom trenutci njegove slabosti ili nemoci da išta ucini u vanjskom
svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed, baš kao i njena
kcer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim
sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za
njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i citati njegova
pisma. Ona se brine za sina, za kcer i za svog muža. Valpurga je tiha
mucenica podredena svome mužu.
Analiza romana:
U romanu se suceljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost.
Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz
prošlosti riješiti sadašnje probleme, tj. u odnosima prošlosti treba pronaci
pouke za sadašnjost. Takoder je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu
razliku izmedu prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su
Stipancici u prošlosti bili vrlo imucna, bogata i ugledna obitelj kojom su
rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo
siromašan sloj gradanstva grada Senja zahvaljujuci Anti koji je sav imutak
proigrao ulažuci u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili.
Dolazi do raslojavanja obitelji - stari Stipancic umire, Juraj se
„madarizira“, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten,
s dugovima koje je Ante ostavio.
Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu,
neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u
otkricu pisma, tocnije u tijeku misli Valpurge kad je vidjela smiješak na
licu svoje kceri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o
grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju
usrecivanja svoje kcerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati.
Sadašnjost predstavlja idilu jedne kucice i u protivljenju je s naslovom
Posljednji Stipancici - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao
baš taj dio za sadašnjost (nultu tocku) jer nakon toga dolazi do preokreta
u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu,
neposredno nakon nulte tocke, dolazi do psihološkog sloma
Lucije - romantickog lika, jednog od najvažnijih likova romana ciji život
pratimo od pocetka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je
posljednji živuci Stipancic. I od njenog života se polazi u trenutku njene
najvece srece kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara
pogled u buducnost. I upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu
buducnost, Novak se vraca u prošlost i prica pricu od pocetka,
da bi buducnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu ju je citaoc zamislio
nakon procitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije,
njena udaja za bogataša koji ce je izvuci iz krizne situacije).
Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa
sadašnjošcu, a fabula naglo završava Lucijinom smrcu nakon saznanja da
je Alfred vec godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule
koja vec od 1806. godine iduci prema sadašnjosti 1834.-oj godini
postupno sve više usporava.
Ante Stipancic:
Sve osjecaje drži za sebe i samo ih u rijetkim trenutcima krize dijeli sa
svojom ženom. S nikim ne prica o svojim poslovima, teško mu je vidjeti
ikakav osjecaj na licu. Zatvoren, povucen u svoj svijet briga u kojem mu
je glavna zadaca namaknuti novac za sina Jurja, bez obzira na
mogucnosti, svoje imovinsko stanje, ili pak stanje Jurjevog studija.
Tek pred kraj života primjecuje Luciju kao kcer. Umire na njenim rukama,
dok je njegov sin, njegova uzdanica u životu, bio daleko od njega.
Polagao je sve nade u svog sina Jurja, ali ga je on iznevjerio, ne zbog toga
što je mrzio oca, naprotiv, on ga je volio, ali ga je otac držao u izolaciji
misleci da je to najbolje za njega, a upravo se pokazalo suprotno. Otac je
skoro cijeli život bio cvrsto uvjeren da je postigao ono što je želio. Imao je
sina koji ce pronijeti slavu i donijeti zaboravljeni ugled Stipancicima.
Kad je pred kraj svog života uvidio da mu je sin skrenuo s puta koji mu je
bio zacrtao, sam Stipancic se okrenuo gradu i gradskim aktivnostima koje
su tada bile vrlo važne, jer je Senj dobio svoja dva predstavnika u saboru
i sad je trebalo izabrati zastupnike. I tu se javlja suprotnost. Ante umire
upravo nedugo nakon obavijesti da mu je sin položio s odlicnim uspjehom.
Tada ocev ideal biva zadovoljen i on umire misleci da se njegov san
ispunio. On je superioran otac i muž koji nosi naglašen klasni osjecaj.
Tragicna figura bivšeg covjeka koji izvanjskim držanjem želi pokazati
patricijsku superiornost, a iznutra je razjedinjen, razocaran i jadan.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) Semanticku - Predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u
tadašnjoj Hrvatskoj. Iza ovog romana skriva se kritika i
optužba Khuenove politike - ocituje se kroz lik Jurja
Stipancica.
b) Sintakticku - Stari Stipancic je uzrocnik svih pojedinacnih tragedija,
pa i vlastite. Prikazuje se i odnos plemstva i gradana koji
sve više i više jacaju dok plemstvo istodobno slabi,
jer ostaje bez zemlje.
c) Interpretativnu - Osjeca se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio
i daleki Senj.
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski
malogradski i gradski svijet iz zavicajnog Senja, i suprotnosti izmedu
sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipancic).
Motivi:
Jurjevo školovanje, Stipanciceva financijska siituacija, njegova
kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kuci kad mu umre
otac, Alfred - uzrocnik glavne nesrece koji udvara Luciji, da bi je napustio,
Lucijina nada u vjencanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u
romanu).
O fabuli:
Fabula pocinje s 1834. godinom. Tocnije pocinje negdje od vrhunca radnje
pa prema pocetku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca
radnje. Dolaskom na kraj vremena se spajaju. I fabula dalje tece,
nastavljajuci se od uvoda prema kraju.
Juraj Stipancic:
Nije smio doci ocu pred oci dokle god on nije umro. To znaci da on ipak
osjeca jednu odredenu krivnju (makar i u maloj mjeri) prema ocu,
dok je prema majci i sestri ne osjeca, kao niti što osjeca neku obvezu
prema njima, jer je takav njegov odgoj kojeg mu je “nametnuo” njegov
otac. Smogao je hrabrosti da mu laže i da ga zavlaci niz godina,
da bi se Juraj opustio i uživao, ni ne znajuci što je i koliko je za njega
njegov otac napravio iduci cak toliko daleko da se i ponizio i iznevjerio
svoje politicke stavove da bi namaknuo novac svome sinu.
Ma koliko s jedne strane Ante Stipancic bio loš lik, toliko je s druge strane
dobar lik. Juraj Stipancic je moralno deformairan lik. Tu se radi o mladom
talentiranom covjeku koji se pod utjecajem gradske sredine moralno
izopacuje i dehumanizira. Preobražava se u beskrupuloznu licnost koja
svojim egoisticnim pobudama podreduje sve. Odrice se svih ljudskih
obzira radi karijeristickih pobuda. Treba spomenuti i pad ugleda i moci u
obitelji Stipancic od poslovne i vitalne preko Antine (koja je pri kraju) do
Jurjeve generacije koja dovodi obitelj do potpunog sloma uzevši madarsko
prezime i potpuno se otuddivši.
Ideja:
Sve što postoji mora propasti nakon što doživi vrhunac.
O djelu:
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.
Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politicka,
društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba.
Ulogu pokretaca fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navještava
afirmaciju gradanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je
socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naici na mnogo
suprotnosti. Djelo ima vecinom karakteristike realizma i naturalizma,
iako se naziru i neki stavovi (ideja romana) koji indiciraju i na modernu.
Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja
naturalizma (1899.) i na pocetku moderne. Djelo je takoder psihološki
obradeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura.
Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.
POSLJEDNJI STIPANCIĆI
Opis situacije:
Prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (tj. situacija
1834. g.), u kojoj se prikazuje plemicka udovica Valpurga koja sjedi u
svojoj oronuloj kuci, i brine se za svoju bolesnu kcer Luciju.
Lucija dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan gradanin
(Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja
(Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka,
koja svrati svake veceri da Luciji isprica novosti koje se zbivaju u gradu.
Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da
nešto pojede. Valpurga takoder boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za
povijest svoje obitelji, pa joj mati prica pricu o Stipancicima,
plemickoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.
Tada dolazi do stvarnog pocetka price, fabula se vraca natrag u prošlost,
u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipancicev sin - Juraj.
Zbog incidenta prilikom Jurjevog rodenja Stipancic se jako naljuti na
natporucnika Wintera. Juraj je od rodenja uživao povlastice sina jedinca,
nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kuci,
odmah iza oca. Otac je takoder namjeravao prenijeti i mržnju na svoga
sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov
incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo.
S poslom Ante Stipancic nije imao srece. Natjecao se za dva - tri mjesta u
gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam ucio, da bi mu kad je porastao
doveo i ucitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata,
držeci se postrance, neopažena od svog oca. Izmedu njih dvoje se stvorio
“zid” (kojem je razlog bio razliciti spol) koji je sprecavao komunikaciju.
Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka
uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti...
Romaticarska karakterizacija Lucije:
Djevojka naoko mnogo mlada od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo
prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmedim ocima.
Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo,
nježno lice s odugackim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama
na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo,
ali je skriveno od pogleda senjskih mladica zbog njene bolesti.
Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.
Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreci. Najvecim dijelom krivce
treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim
dijelom krivac sestrine nesrece. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja
dvojbenost Lucije koja je razapeta izmedu svoje ljubavi (Alfreda) koji je
jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor – izgubljeno
imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je
iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati).
Tu je i treca osoba, Tintor, svojevrsni osigurac izlaza iz situacije i
nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji izmedu ljubavi i smrti.
Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo cesti, a uzrokovani su raznim
sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u
pismima predstavlja kao Alfred. Osjeca da je na teret majci i zato se želi
ubiti, ili otici (udati se) od nje.
Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire
osramocena i slomljena u svojim najintimnijim ocekivanjima.
Prignjecena je hladnim i konzervativnim ocevim odgojem.
Sputana u intimnim djevojackim porivima i pravima, zapostavljena i
obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene,
senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite licnosti.
Realisticna karkaterizacija lika Valpurge:
Brižan pogled njezinih tamnih i upalih ociju odaje patnju mnogo kušanoga
celjadeta. Ona svraca svaki cas pogled pun skrbi prema naslonjacu gdje
sjedi Lucija, no iz tog prerano postaralog lica zaplamsa svaki cas i jasna
izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjeg srca.
Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti
svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veci nego sluškinje u
Stipancicevom domu. Ona se mora pokoravati cak i vlastitom sinu.
Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipancic prihvaca kao svoju ženu.
To su vecinom trenutci njegove slabosti ili nemoci da išta ucini u vanjskom
svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed, baš kao i njena
kcer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim
sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za
njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i citati njegova
pisma. Ona se brine za sina, za kcer i za svog muža. Valpurga je tiha
mucenica podredena svome mužu.
Analiza romana:
U romanu se suceljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost.
Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz
prošlosti riješiti sadašnje probleme, tj. u odnosima prošlosti treba pronaci
pouke za sadašnjost. Takoder je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu
razliku izmedu prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su
Stipancici u prošlosti bili vrlo imucna, bogata i ugledna obitelj kojom su
rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo
siromašan sloj gradanstva grada Senja zahvaljujuci Anti koji je sav imutak
proigrao ulažuci u svoje ideale koji su se na kraju izjalovili.
Dolazi do raslojavanja obitelji - stari Stipancic umire, Juraj se
„madarizira“, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten,
s dugovima koje je Ante ostavio.
Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu,
neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u
otkricu pisma, tocnije u tijeku misli Valpurge kad je vidjela smiješak na
licu svoje kceri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o
grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnutog pisma, a sve u cilju
usrecivanja svoje kcerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati.
Sadašnjost predstavlja idilu jedne kucice i u protivljenju je s naslovom
Posljednji Stipancici - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao
baš taj dio za sadašnjost (nultu tocku) jer nakon toga dolazi do preokreta
u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu,
neposredno nakon nulte tocke, dolazi do psihološkog sloma
Lucije - romantickog lika, jednog od najvažnijih likova romana ciji život
pratimo od pocetka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je
posljednji živuci Stipancic. I od njenog života se polazi u trenutku njene
najvece srece kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara
pogled u buducnost. I upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu
buducnost, Novak se vraca u prošlost i prica pricu od pocetka,
da bi buducnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu ju je citaoc zamislio
nakon procitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije,
njena udaja za bogataša koji ce je izvuci iz krizne situacije).
Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa
sadašnjošcu, a fabula naglo završava Lucijinom smrcu nakon saznanja da
je Alfred vec godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule
koja vec od 1806. godine iduci prema sadašnjosti 1834.-oj godini
postupno sve više usporava.
Ante Stipancic:
Sve osjecaje drži za sebe i samo ih u rijetkim trenutcima krize dijeli sa
svojom ženom. S nikim ne prica o svojim poslovima, teško mu je vidjeti
ikakav osjecaj na licu. Zatvoren, povucen u svoj svijet briga u kojem mu
je glavna zadaca namaknuti novac za sina Jurja, bez obzira na
mogucnosti, svoje imovinsko stanje, ili pak stanje Jurjevog studija.
Tek pred kraj života primjecuje Luciju kao kcer. Umire na njenim rukama,
dok je njegov sin, njegova uzdanica u životu, bio daleko od njega.
Polagao je sve nade u svog sina Jurja, ali ga je on iznevjerio, ne zbog toga
što je mrzio oca, naprotiv, on ga je volio, ali ga je otac držao u izolaciji
misleci da je to najbolje za njega, a upravo se pokazalo suprotno. Otac je
skoro cijeli život bio cvrsto uvjeren da je postigao ono što je želio. Imao je
sina koji ce pronijeti slavu i donijeti zaboravljeni ugled Stipancicima.
Kad je pred kraj svog života uvidio da mu je sin skrenuo s puta koji mu je
bio zacrtao, sam Stipancic se okrenuo gradu i gradskim aktivnostima koje
su tada bile vrlo važne, jer je Senj dobio svoja dva predstavnika u saboru
i sad je trebalo izabrati zastupnike. I tu se javlja suprotnost. Ante umire
upravo nedugo nakon obavijesti da mu je sin položio s odlicnim uspjehom.
Tada ocev ideal biva zadovoljen i on umire misleci da se njegov san
ispunio. On je superioran otac i muž koji nosi naglašen klasni osjecaj.
Tragicna figura bivšeg covjeka koji izvanjskim držanjem želi pokazati
patricijsku superiornost, a iznutra je razjedinjen, razocaran i jadan.
Roman ima tri usmjerenosti:
a) Semanticku - Predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u
tadašnjoj Hrvatskoj. Iza ovog romana skriva se kritika i
optužba Khuenove politike - ocituje se kroz lik Jurja
Stipancica.
b) Sintakticku - Stari Stipancic je uzrocnik svih pojedinacnih tragedija,
pa i vlastite. Prikazuje se i odnos plemstva i gradana koji
sve više i više jacaju dok plemstvo istodobno slabi,
jer ostaje bez zemlje.
c) Interpretativnu - Osjeca se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio
i daleki Senj.
Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski
malogradski i gradski svijet iz zavicajnog Senja, i suprotnosti izmedu
sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipancic).
Motivi:
Jurjevo školovanje, Stipanciceva financijska siituacija, njegova
kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kuci kad mu umre
otac, Alfred - uzrocnik glavne nesrece koji udvara Luciji, da bi je napustio,
Lucijina nada u vjencanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u
romanu).
O fabuli:
Fabula pocinje s 1834. godinom. Tocnije pocinje negdje od vrhunca radnje
pa prema pocetku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca
radnje. Dolaskom na kraj vremena se spajaju. I fabula dalje tece,
nastavljajuci se od uvoda prema kraju.
Juraj Stipancic:
Nije smio doci ocu pred oci dokle god on nije umro. To znaci da on ipak
osjeca jednu odredenu krivnju (makar i u maloj mjeri) prema ocu,
dok je prema majci i sestri ne osjeca, kao niti što osjeca neku obvezu
prema njima, jer je takav njegov odgoj kojeg mu je “nametnuo” njegov
otac. Smogao je hrabrosti da mu laže i da ga zavlaci niz godina,
da bi se Juraj opustio i uživao, ni ne znajuci što je i koliko je za njega
njegov otac napravio iduci cak toliko daleko da se i ponizio i iznevjerio
svoje politicke stavove da bi namaknuo novac svome sinu.
Ma koliko s jedne strane Ante Stipancic bio loš lik, toliko je s druge strane
dobar lik. Juraj Stipancic je moralno deformairan lik. Tu se radi o mladom
talentiranom covjeku koji se pod utjecajem gradske sredine moralno
izopacuje i dehumanizira. Preobražava se u beskrupuloznu licnost koja
svojim egoisticnim pobudama podreduje sve. Odrice se svih ljudskih
obzira radi karijeristickih pobuda. Treba spomenuti i pad ugleda i moci u
obitelji Stipancic od poslovne i vitalne preko Antine (koja je pri kraju) do
Jurjeve generacije koja dovodi obitelj do potpunog sloma uzevši madarsko
prezime i potpuno se otuddivši.
Ideja:
Sve što postoji mora propasti nakon što doživi vrhunac.
O djelu:
Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.
Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politicka,
društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba.
Ulogu pokretaca fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navještava
afirmaciju gradanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je
socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naici na mnogo
suprotnosti. Djelo ima vecinom karakteristike realizma i naturalizma,
iako se naziru i neki stavovi (ideja romana) koji indiciraju i na modernu.
Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja
naturalizma (1899.) i na pocetku moderne. Djelo je takoder psihološki
obradeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura.
Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.