Lyrics has been copied to clipboard!
KSAVER ŠANDOR GJALSKI:
POD STARIM KROVOVIMA
Bilješke o piscu:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babic) roden je u
mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854. god., a umro je
9. II. 1935. god. Pripovjedac, romanopisac i novelist. Potjece iz plemicke
obitelji, a književno ime je uzeo po majcinu ocu. Osnovnu je naobrazbu
stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu,
a pravo studirao u Zagrebu i Becu. Kao upravni cinovnik službuje u
Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj
zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen je zbog neslaganja s Khuenovim
režimom. Javnu politicku djelatnost zapocinje kada je izabran u Hrvatski
sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u
Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti i veliki župan zagrebacke
županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih
politickih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš,
zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva,
a politicku karijeru okoncava kao razocarani federalist.
Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario
najveci tematski raspon. Iznimno otvoren razlicitim književnim i politickim
strujanjima, pomalo pomodan i nekritican, prošao je nekoliko stvaralackih
faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta,
A. Schopenhauera i posebno Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni
modernisticki poticaji te fantasticne, metafizicke i okultne teme.
Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku,
kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva.
Još za vrijeme studija poceo je pisati prve književne tekstove,
novele Illustrissimus Battorych i Maricon, objavio je u Viencu i tako u
turgenjevljevskoj maniri (liricnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja ce
biti jedan od kljucnih uzroka razlicitosti tj. mekoce njegova realisticnoga
opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemicke sredine, obuhvativši je
zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva ocevidan je - kako u
tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima
U novom dvoru i Na rodenoj grudi.
Zanimljiv je tematski pomak u politickom romanu U noci, koji je jedan od
najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani
su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je
uvucena u politicke igre i iskorištena za tude interese. Roman je autorov
obracun s vlastitim mladenackim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna
književna kritika pravaškoga politickoga programa i otvoreno zauzimanje
za Strossmayerova nacela kulture, znanja i prosvjete.
U romanima Janko Borislavic i Radmilovic prikazuje, medu prvima u
hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca,
njihove dvojbe i tragican svršetak, motiviran s jedne strane osobnim
pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim zacinje
misticno-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije,
gradi pricu oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnoga covjeka«,
dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je
neshvacen u domacim provincijskim kulturnim prilikama,
zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.
Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realisticne matrice i
okrece se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mistickim i okultnim)
temama. Uglavnom slijedeci Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna
romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i budenju
hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku rijec - posvecen dogadajima iz
1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obraduje dogadaje od doseljenja do
pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obracunao se s
jugoslavenstvom, jednom od svojih politickih zabluda.
Po svom pripovjedackom nacinu pisanja je novelist i to se osobito osjeca u
njegovim romanima. Njihova se struktura obicno sastoji od nekoliko slika
iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja,
lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjecanjima i
uspomenama. Stoga je njegov pripovjedacki postupak, zapostavljanjem
dogadaja i cvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja,
njegovih osjecaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome
psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih
modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti razlicite idejne,
politicke i književne ukuse i interese.
Bilješke o djelu:
Novelisticka zbirka Pod starim krovovima predocuje svijet zagorskih
plemica za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna
cjelina koja se tematski i pripovjedacki ukljucuje u zbirku.
Smjenjuju se razni pripovjedaci zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom
licu, tako da je pripovjedac u dvostrukoj ulozi: pripovjedaca i lika.
Po nacinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist.
Najveci umjetnicki domet postigao je svojim zagorskim motivima
predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja.
Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada.
Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje
stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna
osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici.
Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji
hrvatski pripovjedac. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva
za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju
narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument
politickoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od
pocetka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna
sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske
povijesti. Napisao je niz književnih clanaka i portreta, likovnih prikaza,
filoloških ogleda te povijesnih i politickih rasprava, a sastavio je i dva
autobiografska teksta.
Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam cvrste cjeline, ne samo zbog
aktivno prisutnog pripovjedaca. Lik Batorica svojom osobnošcu povezuje
sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje.
U svemu prevladava postupnost, od upoznavanja glavne licnosti i dvorca
Brezovice, preko citavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere,
do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaci sve
nabrojane karakteristike što ih, pojedinacno, pronalazimo u ostalim
novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s
poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija
generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koja je vjekovima bila cuvar
hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.
U pripovijetkama je oslikana specificna hrvatska realnost sa dobro
odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i
analiticnosti. U njegovim djelima se primjecuje da pisac zrelo gleda na
život i gazi onim putem kojim ce ici do kraja života. Izmedu redova se
primjecuje da to nije nezrelo mladenacko tapkanje, traženje motiva i
izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o
duševnom životu autora i o njegovim pogledima.
Vrijeme radnje:
Negdje sredina prošlog stoljeca, otprilike 1886. godina
Tema:
Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog
svijeta, koji je vjekove bio cuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s
novim dobom propao.
Književna vrsta:
Kronike zagorske plemicke sredine i nježna poezija zagorskog kraja.
Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda
tadašnjeg hrvatskog društva koje odbacuje stare norme i vrijednosti,
te borba za samostalnom Hrvatskom.
Struktura djela:
Novelisticka zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i
pripovjedacki ukljucuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih
feudalnih odnosa.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa
- Uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova
- Ponašanje vec slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje
- Zbivanja i dogadaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi
novonastaloj situaciji
- Nepriznavanje gubitka svih plemickih prava i casti
- Neprihvacanje prodiranja novih kapitalistickih odnosa u selo
Inspiracija iz slicnog djela:
Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilicno,
s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine
prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari,
a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim
svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku
na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je
pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre.
U svojim djelima obraduje filozofsku tematiku pod utjecajem
Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je
pripovijedac u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali
Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovcevim zapisima.
Na Badnjak
Sadržaj:
Bijaše cica zima. Nad citavim krajem visili su gusti oblaci.
Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara pec gotovo se
zažarila, jedva je mogla nadjacati studen sobe.
"Danas je Badnjak" – šapnuo sam i pomislio da susjed Illustrissimus
Batoric (Battorych), vjeran starim obicajima da na taj dan uvijek lovi,
ovaj puta nece moci ici u lov zbog velike magle i hladnoce.
"Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas?" vikao je Batoric.
Stajao je pred dvorom u lovackom odijelu i u visokim ogromnim cizmama.
O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovacku
torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala ceta lugara i
momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Rulja pasa, sve dva
po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala
gledajuci lovce.
I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od
studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi
gonici i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli uciniti.
Konacno se magla pocela dizati i miješati s oblacima, ali je poceo padati
gusti snijeg i za cas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.
Nešto svecano, velicanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se
pripravlja doceku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i
podem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore.
Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim
bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume,
kada se zacuje udarac sjekirom. Mlada selajacka djevojka sjekla je granu
divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj
pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak naciniti
kod kuce luk, a za to treba zelenog granja. Batoric je bio ljut, ali kada je
djevojka rekla da je htjela slaviti Božic po starom obicaju, oprosti joj i
dadoše joj odsjecenu granu.
Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog
slobodnjaka Adama Hržinica u klijet na cašicu vina. Po visokom snijegu i
samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kuci. Sjevernjak je sve jace
hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim.
U staroj kuci sve je odisalo mirisom pecenih kolaca, gibanica i kuhanih
šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi
gostiju.
U procelju dvorca stajao je vec okiceni, visoki mladi bor. Zidovi su bili
okiceni borovinom i jelovinom, a po sobama sav zrak je bio napunjen
mirisom zimzelenog granja.
Batoriceve su oci radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto
što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu
božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.
Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i
glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili caru božicne veceri.
Vecer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme
polnocke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblacka i posuto
zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu
prema Crkvi. Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale
širilo se crkvom.
"Narodi nam se Kralj nebeski" - pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet
božanstvom svete veceri. Nisam imao rijeci da prikažem cuvstva što su
me u taj cas obuzimala i stara, prastara božicna pjesma potresla mi
dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET
PATRIA!" (za Boga i Domovinu).
Prodoše mnoge godine, Batorica nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i
naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik
razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas
Badnjak? Tužna li Badnjaka!
Illustrissimus Battorych
Sadržaj:
Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuca.
Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvecena Sv. Križu,
a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim
vockama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih
vremena. Gospodar te stare kuce bio je starac Kornel Batoric - umirovljeni
veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali cvrste vanjštine,
lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima.
Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobrocudan i blag.
Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim
zgodama, davnom vremenu, sav zacaran uspomenama i idealima
prošlosti. Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka
kada sam se vrato kuci nakon moga višegodišnjeg odsustva.
U "palaci" sam našao veliko društvo. Kod Batorica je uvijek bilo mnogo
prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika, sve same
sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrceva, boca i caša u koje se
ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me cas ne
prepoznaše, a onda se starac Batoric dosjeti, poskoci, priskoci i kao mladic
zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to? Gle ti njega, kak je
zrasel! Živio to je lepo da nisi pozabil na me!" i u starim upalim ocima
sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska
pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac).
I kao obicno svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci,
a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Madarske.
U cas je bilo mnogo buke i vike, a Batoric koji je uvijek imao hvalu za
stare dane zavikne: "A kog cete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže
sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati
štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio
porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi".
I opet su se raspredale price o dobrim starim vremenima, a Batoric je
slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode
hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema
cijelo selo toliko, a sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao
Hrvat mogao živjeti, i svaki se tudinac otimao da ga priznadu Hrvatom".
Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresuci i zidovima i prozorima,
a u takvoj zimskoj noci dade se ugodno naklapati kraj tople peci.
Batorici su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji.
Pod turskom vlašcu njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u
sjevernim stranama zauzeše njemacki oficiri, pa ih protjeraše i naseliše
vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada
obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu.
Tako dodoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj i
Ugarskoj podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorica
visoko cijenio, znajuci za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao
shvatiti probudenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni
ilirskim. Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj.
Nakon nesuglasica s ilircima i Madarima njegovo se mjesto uzdrma i on
pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici.
I tako zapoceše za njega teški dani starosti i usamljenosti.
Sve više je Batoric upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice,
a ogorceni su bili i jedni i drugi. U predvecerje obecane predaje luga,
nakon sretno okoncane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod
Batorica. Nazdravljao je Batoric gostima, a društvo se razigralo.
Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori.
Plamen se zacas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batoric je stajao
nepomican. Nije govorio, niti je jadikovao, vec gledao strašan prizor koji
mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta,
sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se uz strašan zvuk srušio krov tada
je Batoric promumljao: "Bez krova dakle!" i mrtav pao na hladnu zemlju.
Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuce, nestalo je i Batorica.
A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da nece da kvari posao
palikuci. Posljednji Batoric nije ležao na odru pod svojim krovom.
No, za štalu je ipak dobio župnik po starom obicaju, osedlana konja.
Mlin kod ceste
Sadržaj:
Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i
pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mucila je svoj
stari mozak citanjem svih mogucih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju
nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je
ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se
uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi
njegovog imanja. Bila je takoder i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o
njoj mnogo pricali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga.
Njezino imanje JAKUŠEVCI bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE.
No ona nije voljela Illustrissimusa Batorica, a niti on nju: "luda babetina,
koja se vjecno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je
Batoric. Tetka je njemu spocitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što
uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto
zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoc rodena parižanka morala bi
ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo". Odgojena u
tudem duhu, odrasla za najtvrdeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla
imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelacica.
Inace rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je
dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo.
Razlog što nije trpjela Batorica bijaše to, što ju je on trebao nekoc uzeti za
ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjicava, nikome nije
vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao cesto k njoj da je o
necem savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak
novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu.
Grofica Kruševic je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na
kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila,
te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s
nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake veceri da im bude
bolje" – pricao je seljak. Odjednom zacuje se glas "Dobar dan mladi
gospodine! Poznajete li me? Ja sam rodena grofica Kruševic udata
Wallheim". Stajala je tu stara gospoda u iznošenoj i trošnoj suknji,
blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Unidemo u sobu. Tu su bile dvije,
tri postelje, ogromna pec opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je
stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasadena po jedna kvocka.
Tokom razgovora, dode red i na Batorica. "Kako je on bio dobar covjek!
– govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske"
– uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija
za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kucu i zarucnika i domovinu i
imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila.
Vratih se svojoj tetki i sve joj ispricah, no cuvši za groficu iznenadi se:
"Strašno! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke covjeku o kojem
ništa ne znaš osim da je guslac." Nadalje, pricala je tetka: "Moja je majka
željela da se udam za Batorica, no on se zaljubio u groficu Beatu,
a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube,
ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovica bio je pozvan glasoviti
guslac Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslac dolazio u
grofovu kucu, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla.
Nakon smrti roditelja imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga
glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjencana s
Walldeheimom. Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi sljedeci dan
odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio,
a da su novce od prodanog imanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu
ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila pricu o neplacenom
racunu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500 forinti
vraca. Što se tice mlina koji je seljak htio u zakup, tetka opet izmisli da je
po dokumentima taj mlin više groficin nego njen i ako grofica želi može ga
dati u zakup – "onda je mlin vaš i placati cete zakupninu grofici".
Iako sam dao rijec, ispricah sve Batoricu i on mi rece da grofica nije
udata, jer kada su oni pobjegli, guslac je bio oženjen – "ja sam Beatu sav
vijek pratio – sve ja znam" – rece Batoric. I tako je starac otkrio da je
Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici,
nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome
Wallheimu. Nekoliko mjeseci citali su u novinama da je Beata grofica
Kruševic mnogogodišnja prijateljica nekoc slavljenog umjetnika Wallheima
umrla u najvecoj bijedi u Parizu. I tetka i Batoric dali su za nju služiti
opijelo. Na starom licu Batorica vidio sam dvije krupne suze,
a kada je svecenik uzdigao bolni – Niserere (Smiluj se) – složio se starac
iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.
Likovi:
Perilliustris ac Generosus Cintek
Zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni), vlastelin u Ferfrekovcu i
Vugrovom Polju, posjednik kuce u Varaždinu i više livada na Sutli,
zacasni protokolist slavne Varaždinske županije i clan gospodarske
podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju.
Lik se razvija pred nama, od opcih i nejasnih obrisa do najsitnijih
pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz
iz jedne epohe u drugu. Matori covjek zdepastoga tijela sa razgaljenom
košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlace od
debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih cizama,
od prašine sasvim pobijeljenih, usadene su bile duge ostruge s ogromnim
oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja,
obješena o balcaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen
oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemic, kojega rijetko tko shvaca u potpunosti,
zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina,
ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih nacela i
pravila. Promjenu ipak prihvaca, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.
Illustrissimus Battorych
Stari plemic preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz
njegov lik docarava nam propadanje starih feudalnih odnosa.
Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok
propadanja hrvatskog plemstva. Sada vec slobodni seljaci u sav glas traže
pravdu i poštenje, a plemici se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj
situaciji, te prihvacaju prodiranje novih kapitalistickih odnosa u selo.
Kroz njegov lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne
hrvatske kurije, braneci njihove stavove i vjerno iznoseci svu tragediju
njihova propadanja. Tako plemic Batoric umire kada plamen uništi njegov
dom, kao što plamen madarskog hegemonizma i austrijskog centralizma
razdire i uništava Hrvatsku.
POD STARIM KROVOVIMA
Bilješke o piscu:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babic) roden je u
mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854. god., a umro je
9. II. 1935. god. Pripovjedac, romanopisac i novelist. Potjece iz plemicke
obitelji, a književno ime je uzeo po majcinu ocu. Osnovnu je naobrazbu
stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu,
a pravo studirao u Zagrebu i Becu. Kao upravni cinovnik službuje u
Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj
zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen je zbog neslaganja s Khuenovim
režimom. Javnu politicku djelatnost zapocinje kada je izabran u Hrvatski
sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u
Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti i veliki župan zagrebacke
županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih
politickih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš,
zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva,
a politicku karijeru okoncava kao razocarani federalist.
Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario
najveci tematski raspon. Iznimno otvoren razlicitim književnim i politickim
strujanjima, pomalo pomodan i nekritican, prošao je nekoliko stvaralackih
faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta,
A. Schopenhauera i posebno Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni
modernisticki poticaji te fantasticne, metafizicke i okultne teme.
Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku,
kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva.
Još za vrijeme studija poceo je pisati prve književne tekstove,
novele Illustrissimus Battorych i Maricon, objavio je u Viencu i tako u
turgenjevljevskoj maniri (liricnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja ce
biti jedan od kljucnih uzroka razlicitosti tj. mekoce njegova realisticnoga
opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemicke sredine, obuhvativši je
zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva ocevidan je - kako u
tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima
U novom dvoru i Na rodenoj grudi.
Zanimljiv je tematski pomak u politickom romanu U noci, koji je jedan od
najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani
su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je
uvucena u politicke igre i iskorištena za tude interese. Roman je autorov
obracun s vlastitim mladenackim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna
književna kritika pravaškoga politickoga programa i otvoreno zauzimanje
za Strossmayerova nacela kulture, znanja i prosvjete.
U romanima Janko Borislavic i Radmilovic prikazuje, medu prvima u
hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca,
njihove dvojbe i tragican svršetak, motiviran s jedne strane osobnim
pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim zacinje
misticno-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije,
gradi pricu oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnoga covjeka«,
dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je
neshvacen u domacim provincijskim kulturnim prilikama,
zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.
Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realisticne matrice i
okrece se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mistickim i okultnim)
temama. Uglavnom slijedeci Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna
romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i budenju
hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku rijec - posvecen dogadajima iz
1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obraduje dogadaje od doseljenja do
pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obracunao se s
jugoslavenstvom, jednom od svojih politickih zabluda.
Po svom pripovjedackom nacinu pisanja je novelist i to se osobito osjeca u
njegovim romanima. Njihova se struktura obicno sastoji od nekoliko slika
iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja,
lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjecanjima i
uspomenama. Stoga je njegov pripovjedacki postupak, zapostavljanjem
dogadaja i cvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja,
njegovih osjecaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome
psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih
modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti razlicite idejne,
politicke i književne ukuse i interese.
Bilješke o djelu:
Novelisticka zbirka Pod starim krovovima predocuje svijet zagorskih
plemica za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna
cjelina koja se tematski i pripovjedacki ukljucuje u zbirku.
Smjenjuju se razni pripovjedaci zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom
licu, tako da je pripovjedac u dvostrukoj ulozi: pripovjedaca i lika.
Po nacinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist.
Najveci umjetnicki domet postigao je svojim zagorskim motivima
predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja.
Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada.
Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje
stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna
osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici.
Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji
hrvatski pripovjedac. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva
za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju
narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument
politickoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od
pocetka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna
sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske
povijesti. Napisao je niz književnih clanaka i portreta, likovnih prikaza,
filoloških ogleda te povijesnih i politickih rasprava, a sastavio je i dva
autobiografska teksta.
Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam cvrste cjeline, ne samo zbog
aktivno prisutnog pripovjedaca. Lik Batorica svojom osobnošcu povezuje
sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje.
U svemu prevladava postupnost, od upoznavanja glavne licnosti i dvorca
Brezovice, preko citavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere,
do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaci sve
nabrojane karakteristike što ih, pojedinacno, pronalazimo u ostalim
novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s
poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija
generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koja je vjekovima bila cuvar
hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.
U pripovijetkama je oslikana specificna hrvatska realnost sa dobro
odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i
analiticnosti. U njegovim djelima se primjecuje da pisac zrelo gleda na
život i gazi onim putem kojim ce ici do kraja života. Izmedu redova se
primjecuje da to nije nezrelo mladenacko tapkanje, traženje motiva i
izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o
duševnom životu autora i o njegovim pogledima.
Vrijeme radnje:
Negdje sredina prošlog stoljeca, otprilike 1886. godina
Tema:
Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog
svijeta, koji je vjekove bio cuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s
novim dobom propao.
Književna vrsta:
Kronike zagorske plemicke sredine i nježna poezija zagorskog kraja.
Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda
tadašnjeg hrvatskog društva koje odbacuje stare norme i vrijednosti,
te borba za samostalnom Hrvatskom.
Struktura djela:
Novelisticka zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i
pripovjedacki ukljucuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih
feudalnih odnosa.
Problematika koja se obraduje u djelu:
- Propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa
- Uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova
- Ponašanje vec slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje
- Zbivanja i dogadaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi
novonastaloj situaciji
- Nepriznavanje gubitka svih plemickih prava i casti
- Neprihvacanje prodiranja novih kapitalistickih odnosa u selo
Inspiracija iz slicnog djela:
Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilicno,
s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine
prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari,
a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim
svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku
na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je
pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre.
U svojim djelima obraduje filozofsku tematiku pod utjecajem
Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je
pripovijedac u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali
Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovcevim zapisima.
Na Badnjak
Sadržaj:
Bijaše cica zima. Nad citavim krajem visili su gusti oblaci.
Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara pec gotovo se
zažarila, jedva je mogla nadjacati studen sobe.
"Danas je Badnjak" – šapnuo sam i pomislio da susjed Illustrissimus
Batoric (Battorych), vjeran starim obicajima da na taj dan uvijek lovi,
ovaj puta nece moci ici u lov zbog velike magle i hladnoce.
"Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas?" vikao je Batoric.
Stajao je pred dvorom u lovackom odijelu i u visokim ogromnim cizmama.
O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovacku
torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala ceta lugara i
momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Rulja pasa, sve dva
po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala
gledajuci lovce.
I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od
studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi
gonici i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli uciniti.
Konacno se magla pocela dizati i miješati s oblacima, ali je poceo padati
gusti snijeg i za cas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.
Nešto svecano, velicanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se
pripravlja doceku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i
podem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore.
Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim
bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume,
kada se zacuje udarac sjekirom. Mlada selajacka djevojka sjekla je granu
divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj
pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak naciniti
kod kuce luk, a za to treba zelenog granja. Batoric je bio ljut, ali kada je
djevojka rekla da je htjela slaviti Božic po starom obicaju, oprosti joj i
dadoše joj odsjecenu granu.
Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog
slobodnjaka Adama Hržinica u klijet na cašicu vina. Po visokom snijegu i
samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kuci. Sjevernjak je sve jace
hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim.
U staroj kuci sve je odisalo mirisom pecenih kolaca, gibanica i kuhanih
šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi
gostiju.
U procelju dvorca stajao je vec okiceni, visoki mladi bor. Zidovi su bili
okiceni borovinom i jelovinom, a po sobama sav zrak je bio napunjen
mirisom zimzelenog granja.
Batoriceve su oci radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto
što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu
božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.
Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i
glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili caru božicne veceri.
Vecer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme
polnocke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblacka i posuto
zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu
prema Crkvi. Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale
širilo se crkvom.
"Narodi nam se Kralj nebeski" - pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet
božanstvom svete veceri. Nisam imao rijeci da prikažem cuvstva što su
me u taj cas obuzimala i stara, prastara božicna pjesma potresla mi
dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET
PATRIA!" (za Boga i Domovinu).
Prodoše mnoge godine, Batorica nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i
naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik
razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas
Badnjak? Tužna li Badnjaka!
Illustrissimus Battorych
Sadržaj:
Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuca.
Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvecena Sv. Križu,
a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim
vockama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih
vremena. Gospodar te stare kuce bio je starac Kornel Batoric - umirovljeni
veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali cvrste vanjštine,
lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima.
Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobrocudan i blag.
Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim
zgodama, davnom vremenu, sav zacaran uspomenama i idealima
prošlosti. Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka
kada sam se vrato kuci nakon moga višegodišnjeg odsustva.
U "palaci" sam našao veliko društvo. Kod Batorica je uvijek bilo mnogo
prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika, sve same
sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrceva, boca i caša u koje se
ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me cas ne
prepoznaše, a onda se starac Batoric dosjeti, poskoci, priskoci i kao mladic
zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to? Gle ti njega, kak je
zrasel! Živio to je lepo da nisi pozabil na me!" i u starim upalim ocima
sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska
pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac).
I kao obicno svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci,
a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Madarske.
U cas je bilo mnogo buke i vike, a Batoric koji je uvijek imao hvalu za
stare dane zavikne: "A kog cete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže
sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati
štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio
porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi".
I opet su se raspredale price o dobrim starim vremenima, a Batoric je
slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode
hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema
cijelo selo toliko, a sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao
Hrvat mogao živjeti, i svaki se tudinac otimao da ga priznadu Hrvatom".
Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresuci i zidovima i prozorima,
a u takvoj zimskoj noci dade se ugodno naklapati kraj tople peci.
Batorici su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji.
Pod turskom vlašcu njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u
sjevernim stranama zauzeše njemacki oficiri, pa ih protjeraše i naseliše
vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada
obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu.
Tako dodoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj i
Ugarskoj podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorica
visoko cijenio, znajuci za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao
shvatiti probudenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni
ilirskim. Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj.
Nakon nesuglasica s ilircima i Madarima njegovo se mjesto uzdrma i on
pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici.
I tako zapoceše za njega teški dani starosti i usamljenosti.
Sve više je Batoric upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice,
a ogorceni su bili i jedni i drugi. U predvecerje obecane predaje luga,
nakon sretno okoncane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod
Batorica. Nazdravljao je Batoric gostima, a društvo se razigralo.
Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori.
Plamen se zacas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batoric je stajao
nepomican. Nije govorio, niti je jadikovao, vec gledao strašan prizor koji
mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta,
sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se uz strašan zvuk srušio krov tada
je Batoric promumljao: "Bez krova dakle!" i mrtav pao na hladnu zemlju.
Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuce, nestalo je i Batorica.
A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da nece da kvari posao
palikuci. Posljednji Batoric nije ležao na odru pod svojim krovom.
No, za štalu je ipak dobio župnik po starom obicaju, osedlana konja.
Mlin kod ceste
Sadržaj:
Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i
pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mucila je svoj
stari mozak citanjem svih mogucih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju
nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je
ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se
uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi
njegovog imanja. Bila je takoder i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o
njoj mnogo pricali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga.
Njezino imanje JAKUŠEVCI bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE.
No ona nije voljela Illustrissimusa Batorica, a niti on nju: "luda babetina,
koja se vjecno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je
Batoric. Tetka je njemu spocitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što
uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto
zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoc rodena parižanka morala bi
ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo". Odgojena u
tudem duhu, odrasla za najtvrdeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla
imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelacica.
Inace rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je
dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo.
Razlog što nije trpjela Batorica bijaše to, što ju je on trebao nekoc uzeti za
ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjicava, nikome nije
vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao cesto k njoj da je o
necem savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak
novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu.
Grofica Kruševic je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na
kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila,
te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s
nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake veceri da im bude
bolje" – pricao je seljak. Odjednom zacuje se glas "Dobar dan mladi
gospodine! Poznajete li me? Ja sam rodena grofica Kruševic udata
Wallheim". Stajala je tu stara gospoda u iznošenoj i trošnoj suknji,
blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Unidemo u sobu. Tu su bile dvije,
tri postelje, ogromna pec opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je
stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasadena po jedna kvocka.
Tokom razgovora, dode red i na Batorica. "Kako je on bio dobar covjek!
– govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske"
– uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija
za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kucu i zarucnika i domovinu i
imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila.
Vratih se svojoj tetki i sve joj ispricah, no cuvši za groficu iznenadi se:
"Strašno! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke covjeku o kojem
ništa ne znaš osim da je guslac." Nadalje, pricala je tetka: "Moja je majka
željela da se udam za Batorica, no on se zaljubio u groficu Beatu,
a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube,
ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovica bio je pozvan glasoviti
guslac Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslac dolazio u
grofovu kucu, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla.
Nakon smrti roditelja imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga
glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjencana s
Walldeheimom. Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi sljedeci dan
odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio,
a da su novce od prodanog imanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu
ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila pricu o neplacenom
racunu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500 forinti
vraca. Što se tice mlina koji je seljak htio u zakup, tetka opet izmisli da je
po dokumentima taj mlin više groficin nego njen i ako grofica želi može ga
dati u zakup – "onda je mlin vaš i placati cete zakupninu grofici".
Iako sam dao rijec, ispricah sve Batoricu i on mi rece da grofica nije
udata, jer kada su oni pobjegli, guslac je bio oženjen – "ja sam Beatu sav
vijek pratio – sve ja znam" – rece Batoric. I tako je starac otkrio da je
Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici,
nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome
Wallheimu. Nekoliko mjeseci citali su u novinama da je Beata grofica
Kruševic mnogogodišnja prijateljica nekoc slavljenog umjetnika Wallheima
umrla u najvecoj bijedi u Parizu. I tetka i Batoric dali su za nju služiti
opijelo. Na starom licu Batorica vidio sam dvije krupne suze,
a kada je svecenik uzdigao bolni – Niserere (Smiluj se) – složio se starac
iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.
Likovi:
Perilliustris ac Generosus Cintek
Zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni), vlastelin u Ferfrekovcu i
Vugrovom Polju, posjednik kuce u Varaždinu i više livada na Sutli,
zacasni protokolist slavne Varaždinske županije i clan gospodarske
podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju.
Lik se razvija pred nama, od opcih i nejasnih obrisa do najsitnijih
pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz
iz jedne epohe u drugu. Matori covjek zdepastoga tijela sa razgaljenom
košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlace od
debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih cizama,
od prašine sasvim pobijeljenih, usadene su bile duge ostruge s ogromnim
oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja,
obješena o balcaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen
oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemic, kojega rijetko tko shvaca u potpunosti,
zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina,
ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih nacela i
pravila. Promjenu ipak prihvaca, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.
Illustrissimus Battorych
Stari plemic preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz
njegov lik docarava nam propadanje starih feudalnih odnosa.
Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok
propadanja hrvatskog plemstva. Sada vec slobodni seljaci u sav glas traže
pravdu i poštenje, a plemici se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj
situaciji, te prihvacaju prodiranje novih kapitalistickih odnosa u selo.
Kroz njegov lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne
hrvatske kurije, braneci njihove stavove i vjerno iznoseci svu tragediju
njihova propadanja. Tako plemic Batoric umire kada plamen uništi njegov
dom, kao što plamen madarskog hegemonizma i austrijskog centralizma
razdire i uništava Hrvatsku.