Lyrics has been copied to clipboard!
KSAVER ŠANDOR GJALSKI:
POD STARIM KROVOVIMA
Bilješke o piscu:
O Gjalskom se pisalo od njegove prve knjige pripovijedaka “Pod starim
krovovima” (1886.) pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeca kao o
Šenoinu nasljedniku. Gjalski je godinama smatran tvorcem
politicko- socijalnog romana, piscem koji je hrvatsku beletristicku prozu
doveo u usku vezu s modernom književnošcu zapadne Europe i ruskim
realistima. Gjalski je roden 1854. U Gredicama (Hrvatsko zagorje).
Gimnaziju je završio u Varaždinu. Kao gimnazijalac pokazuje živo
zanimanje za književnost. Prati domacu i stranu književnost.
Godine 1871. upisuje studij prava Pravoslavne akademijeu Zagrebu.
Ukljucuje se u politicki život, postaje pravašem (pripadnikom Stranke
prava). Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u
Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrbu. Godine 1891. povlaci se u
Gredice, gdje se intenzivno bavi književnim radom.
1906. postaje saborskim zastupnikom, 1917. velikim županom
zagrebacke županije. Nova dužnost donosi mu veliko razocaranje.
Povlaci se iz javnog života u Gredice. Umire 1935. u dubokoj starosti.
Na groblju
U ovoj pripovijetci Gjalski jako puno opisuje pejzaž, mjesto u kojem se
njegovi likovi krecu. Ima i puno dijalekta kojeg on uvodi u svoja djela.
Isto tako on duboko zadire u unutarnji svijet svoga senzibilnog junaka.
Pejzaž:
“Svud naokolo nas javljala se jesen. Dan, sva priroda i isto nebo,
sve je to, rekao bih, disalo u sanjljvom njenom titraju, spokojno se
podavajuci njezinu ljuljanju. Plavo nebo, ljeti tako sjajno i modro,
sad se nježilo blijedim blijeskom; po njem brodili sitni oblaci da se tamo
na sjeveru zgrnu u jednu tamnastu koprenu. Zrakom tekao lagan vjetar i
cinio da se sve granje i bilje njiše i da uz padajuce suho lišce jesenskim
bonim šapatom šušti. Sunce bacalo kosim pravcima svoje sjajne,
ne više vruce trake, koji se u duginim bojama lomili na nitima i mrežama
paucine, posvuda raspredene i zrakom razasute. Nedaleki gaj svojim
žutim i zelenim, crvenim i tamnastim vec lišcem preljubazno se
prerijevao u suncanoj toj svjetlosti i sjao kao indijski sag – ali kao da se u
tom ginucu svježe zeleni takoder odavalo neko bolno otimanje od teške
sudbe štono ce za kratki cas sav taj trepteci živahni šumski svijet odijeliti
od staroga mu granja i od toga krasnoga dobroga sunca.
Pjesnik upotrebljava i dijalekt da bi nam predocio sredinu u kojoj se krecu
njegovi junaci:
“Gle tam je moj špan Janko. Kakav je to kršan clovek bil, nikad ne bi bil
mislil da bu on prije mene.“
Pijesnik kroz san prikazuje junakovo proživljavanje:
“Sav umoran legao sam odmah u postelju. Ali ne mogah usnuti.
Nekakav nemir – bojazan – što li, mucilo me. Napokon zaspim,
ali nemirno. Sanjalo mi se da u moju sobu dolazo Blaž Hrastinski,
sav blijed i dršcuci, pa me uzme silno moliti i zaklinjati neka umah k
njemu podem da mi ima nešto silno kazati, a skrajnje da je vec vrijeme
jer njemu da je još ove noci ostaviti sve i otici nekud daleko. Ja kao da se
nisam mogao odazvati toj molbi, a on nato briznu plakati. Uto se
pribudim, i san biješe tako živahan da sam ga se još i budan sjecao
sasvim tocno. Nisam doduše mnogo mario za nj, ali usnuti više ne
mogoh.“
Kako sreca lako nestane:
“Tako ti se bio sav dao na ljubav k djeci i ženi. I zbilja – ovaj put je
nažalost stara babetina pogodila. Kleona umre. Stolnikovic malo da ne
poludi.
Najstarijega sina dao u vojnike i kao da je bio dobro pogodio: jer jedva
što mu je bilo dvadeset i pet godina vec bude majorom u banskoj Granici.
Jedne noci ostavi zdrav i veseo društvo svojih oficira, drugi dan nadu ga
usred polja mrtva – ubijena.
Stolnikovic od tuge oboli. No jedva što je malko prizdravio, jave mu da se
najmladi sin teško razbolio. Ucio je prava u Pešti. Otac pohrli, onakav još
napola slab onamo no dode prekasno: nade samo mrtvo tijelo.
Ostao mu još jedan sin. Na nesrecu zapadne u Becu u društvo mladih,
obijesnik kavalira. Tu se mnogo trošilo – i znaš – ludi djecak, srameci se
vec od oca i želeci ga njegovoj boli štedjeti – ucini bedastocu s nekakvom
mjenicom svoga nekog druga. Sve dode zlosretnim slucajem prije
vremena na vidjelo, sve bude prijavljeno sudu, i dok je otac pohrlio sudu
u Bec da ga spase, mogao je samo u istražnom zatvoru govoriti s njim.
Djecaka osude na nekoliko mjeseci tamnice. Jedno ga jutro nadu
prostrijeljene glave – na grobnici svoje obitelji.
Da – zaboravio sam ti kazati da mu je i kcerka, jedva što se
udala – umrla.”
Kako pisac opisuje svijet navecer:
“Svijet se umirio, pokopao barem za nekoliko casova svoje brige i
trude – nije bilo više razlike izmedu groblja i drugih kutova ljudskih.”
Kratki sadržaj:
Djelo pocinje opisivanjem pejzaža. Pisac i stari Batoric krenuli su u lov na
šljuke. Dok su cekali starog Janka lugara sjeli su da se malo odmore.
Nisu izabrali prikladno mjesto za odmor, groblje. Starom se Batoricu na
licu vidjela tuga, bilo je mnogo osoba pokopanih koje su bile i mlade od
Batorica. Nakon nekog vremena poceo je Batoric pricati o osobama koje
su tamo bile pokopane. Poceo je s Jankom koji je otišao po doktora za
Batorica dok mu je žena ležala u porodu. Nastavio je pricom o Blažu kojeg
je Batoric sanjao, i u snu ga je Blaž zvao da dode k njemu jer da su mu
minute odbrojane, i zaista drugo je jutro javljeno da je preminuo.
Nakon kraceg vremena kroz vrata je ušao stariji covjek po imenu
Stolnikovic. Batoric je poceo pricati i njegovu tužnu životnu pricu.
Stolnikovic je bio jurat najprije kod personala kraljevskog a onda kod
dvorskog savjetnika hrvatskog. Tamo se upoznao s kcerju savjetnikovom,
Kleonom. Kleonom se oženio i ona mu je rodila troje sinova i jednu kcer.
Stolnikoviceva sreca je bila neizmjerna, od tada nije odlazio ni kod koga,
cak nije posjecivao ni rodbinu. Njegov se svijet vrtio oko žene i djece.
Medutim, njegova sreca nije trajala dugo. Jednog mu se dana žena razboli
i umre, nedugo za njom ubili su mu starijeg sina koji je bio vojnik.
Preostala su mu dva sina i kcer. Najmladi sin mu se razboli i umre u Becu,
a treci je sin zapao u loše društvo i završio u zatvoru. Nakon izvršenja
kazne i on se ubio na obiteljskoj grobnici. Preostala mu je još samo kcer
koja ja isto ubrzo nakon udaje umrla. I tako zvršava život jadnog
Stolnikovica. Batoric i pisac odlucil su da lov ostave za drugi dan i vratili
su se kuci. I tek predvecer kad se sve smirilo vidjeli su da nema razlika
izmedu groblja i drugih kutova ljudskih.
POD STARIM KROVOVIMA
Bilješke o piscu:
O Gjalskom se pisalo od njegove prve knjige pripovijedaka “Pod starim
krovovima” (1886.) pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeca kao o
Šenoinu nasljedniku. Gjalski je godinama smatran tvorcem
politicko- socijalnog romana, piscem koji je hrvatsku beletristicku prozu
doveo u usku vezu s modernom književnošcu zapadne Europe i ruskim
realistima. Gjalski je roden 1854. U Gredicama (Hrvatsko zagorje).
Gimnaziju je završio u Varaždinu. Kao gimnazijalac pokazuje živo
zanimanje za književnost. Prati domacu i stranu književnost.
Godine 1871. upisuje studij prava Pravoslavne akademijeu Zagrebu.
Ukljucuje se u politicki život, postaje pravašem (pripadnikom Stranke
prava). Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u
Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrbu. Godine 1891. povlaci se u
Gredice, gdje se intenzivno bavi književnim radom.
1906. postaje saborskim zastupnikom, 1917. velikim županom
zagrebacke županije. Nova dužnost donosi mu veliko razocaranje.
Povlaci se iz javnog života u Gredice. Umire 1935. u dubokoj starosti.
Na groblju
U ovoj pripovijetci Gjalski jako puno opisuje pejzaž, mjesto u kojem se
njegovi likovi krecu. Ima i puno dijalekta kojeg on uvodi u svoja djela.
Isto tako on duboko zadire u unutarnji svijet svoga senzibilnog junaka.
Pejzaž:
“Svud naokolo nas javljala se jesen. Dan, sva priroda i isto nebo,
sve je to, rekao bih, disalo u sanjljvom njenom titraju, spokojno se
podavajuci njezinu ljuljanju. Plavo nebo, ljeti tako sjajno i modro,
sad se nježilo blijedim blijeskom; po njem brodili sitni oblaci da se tamo
na sjeveru zgrnu u jednu tamnastu koprenu. Zrakom tekao lagan vjetar i
cinio da se sve granje i bilje njiše i da uz padajuce suho lišce jesenskim
bonim šapatom šušti. Sunce bacalo kosim pravcima svoje sjajne,
ne više vruce trake, koji se u duginim bojama lomili na nitima i mrežama
paucine, posvuda raspredene i zrakom razasute. Nedaleki gaj svojim
žutim i zelenim, crvenim i tamnastim vec lišcem preljubazno se
prerijevao u suncanoj toj svjetlosti i sjao kao indijski sag – ali kao da se u
tom ginucu svježe zeleni takoder odavalo neko bolno otimanje od teške
sudbe štono ce za kratki cas sav taj trepteci živahni šumski svijet odijeliti
od staroga mu granja i od toga krasnoga dobroga sunca.
Pjesnik upotrebljava i dijalekt da bi nam predocio sredinu u kojoj se krecu
njegovi junaci:
“Gle tam je moj špan Janko. Kakav je to kršan clovek bil, nikad ne bi bil
mislil da bu on prije mene.“
Pijesnik kroz san prikazuje junakovo proživljavanje:
“Sav umoran legao sam odmah u postelju. Ali ne mogah usnuti.
Nekakav nemir – bojazan – što li, mucilo me. Napokon zaspim,
ali nemirno. Sanjalo mi se da u moju sobu dolazo Blaž Hrastinski,
sav blijed i dršcuci, pa me uzme silno moliti i zaklinjati neka umah k
njemu podem da mi ima nešto silno kazati, a skrajnje da je vec vrijeme
jer njemu da je još ove noci ostaviti sve i otici nekud daleko. Ja kao da se
nisam mogao odazvati toj molbi, a on nato briznu plakati. Uto se
pribudim, i san biješe tako živahan da sam ga se još i budan sjecao
sasvim tocno. Nisam doduše mnogo mario za nj, ali usnuti više ne
mogoh.“
Kako sreca lako nestane:
“Tako ti se bio sav dao na ljubav k djeci i ženi. I zbilja – ovaj put je
nažalost stara babetina pogodila. Kleona umre. Stolnikovic malo da ne
poludi.
Najstarijega sina dao u vojnike i kao da je bio dobro pogodio: jer jedva
što mu je bilo dvadeset i pet godina vec bude majorom u banskoj Granici.
Jedne noci ostavi zdrav i veseo društvo svojih oficira, drugi dan nadu ga
usred polja mrtva – ubijena.
Stolnikovic od tuge oboli. No jedva što je malko prizdravio, jave mu da se
najmladi sin teško razbolio. Ucio je prava u Pešti. Otac pohrli, onakav još
napola slab onamo no dode prekasno: nade samo mrtvo tijelo.
Ostao mu još jedan sin. Na nesrecu zapadne u Becu u društvo mladih,
obijesnik kavalira. Tu se mnogo trošilo – i znaš – ludi djecak, srameci se
vec od oca i želeci ga njegovoj boli štedjeti – ucini bedastocu s nekakvom
mjenicom svoga nekog druga. Sve dode zlosretnim slucajem prije
vremena na vidjelo, sve bude prijavljeno sudu, i dok je otac pohrlio sudu
u Bec da ga spase, mogao je samo u istražnom zatvoru govoriti s njim.
Djecaka osude na nekoliko mjeseci tamnice. Jedno ga jutro nadu
prostrijeljene glave – na grobnici svoje obitelji.
Da – zaboravio sam ti kazati da mu je i kcerka, jedva što se
udala – umrla.”
Kako pisac opisuje svijet navecer:
“Svijet se umirio, pokopao barem za nekoliko casova svoje brige i
trude – nije bilo više razlike izmedu groblja i drugih kutova ljudskih.”
Kratki sadržaj:
Djelo pocinje opisivanjem pejzaža. Pisac i stari Batoric krenuli su u lov na
šljuke. Dok su cekali starog Janka lugara sjeli su da se malo odmore.
Nisu izabrali prikladno mjesto za odmor, groblje. Starom se Batoricu na
licu vidjela tuga, bilo je mnogo osoba pokopanih koje su bile i mlade od
Batorica. Nakon nekog vremena poceo je Batoric pricati o osobama koje
su tamo bile pokopane. Poceo je s Jankom koji je otišao po doktora za
Batorica dok mu je žena ležala u porodu. Nastavio je pricom o Blažu kojeg
je Batoric sanjao, i u snu ga je Blaž zvao da dode k njemu jer da su mu
minute odbrojane, i zaista drugo je jutro javljeno da je preminuo.
Nakon kraceg vremena kroz vrata je ušao stariji covjek po imenu
Stolnikovic. Batoric je poceo pricati i njegovu tužnu životnu pricu.
Stolnikovic je bio jurat najprije kod personala kraljevskog a onda kod
dvorskog savjetnika hrvatskog. Tamo se upoznao s kcerju savjetnikovom,
Kleonom. Kleonom se oženio i ona mu je rodila troje sinova i jednu kcer.
Stolnikoviceva sreca je bila neizmjerna, od tada nije odlazio ni kod koga,
cak nije posjecivao ni rodbinu. Njegov se svijet vrtio oko žene i djece.
Medutim, njegova sreca nije trajala dugo. Jednog mu se dana žena razboli
i umre, nedugo za njom ubili su mu starijeg sina koji je bio vojnik.
Preostala su mu dva sina i kcer. Najmladi sin mu se razboli i umre u Becu,
a treci je sin zapao u loše društvo i završio u zatvoru. Nakon izvršenja
kazne i on se ubio na obiteljskoj grobnici. Preostala mu je još samo kcer
koja ja isto ubrzo nakon udaje umrla. I tako zvršava život jadnog
Stolnikovica. Batoric i pisac odlucil su da lov ostave za drugi dan i vratili
su se kuci. I tek predvecer kad se sve smirilo vidjeli su da nema razlika
izmedu groblja i drugih kutova ljudskih.