Lyrics has been copied to clipboard!
Ksaver Šandor Gjalski
Pod starim krovovima
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babic)
Roden u mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854. god. , a živio do 9. II. 1935. god.
Pripovjedac, romanopisac i novelist. Potjece iz plemicke obitelji, a književno ime je uzeo po majcinu ocu. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu, a pravo studirao u Zagrebu i Becu. Kao upravni cinovnik službuje u Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom. Javnu politicku djelatnost zapocinje kada je izabran u Hrvatski sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u Ugarsko-hrvatskome saboru u Budimpešti i veliki župan Zagrebacke županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih politickih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš, zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva, a politicku karijeru okoncava kao razocarani federalist.
Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario najveci tematski raspon. Iznimno otvoren razlicitim književnim i politickim strujanjima, pomalo pomodan i nekritican, prošao je nekoliko stvaralackih faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta, A. Schopenhauera i, posebno, I. S. Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernisticki poticaji te fantasticne, metafizicke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva.
Poceo je pisati još za vrijeme studija prve književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maricon, objavio je u Viencu i tako u turgenjevljevskoj maniri (liricnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja ce biti jedan od kljucnih uzroka razlicitosti tj. mekoce njegova realisticnoga opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemicke sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva ocevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru i Na rodenoj grudi.
Zanimljiv je tematski pomak u politickom romanu U noci, koji je jedan od najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je uvucena u politicke igre i iskorištena za tude interese. Roman je autorov obracun s vlastitim mladenackim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga politickoga programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova nacela kulture, znanja i prosvjete.
U romanima Janko Borislavic i Radmilovic prikazuje, medu prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragican svršetak, motiviran s jedne strane osobnim pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim zacinje misticno-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi pricu oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnoga covjeka«, dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvacen u domacim provincijskim kulturnim prilikama, zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.
Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realisticne matrice i okrece se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mistickim i okultnim) temama. Uglavnom slijedeci Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i budenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku rijec - posvecen dogadajima iz 1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obraduje dogadaje od doseljenja do pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obracunao se s jugoslavenstvom, jednom od svojih politickih zabluda.
Po svom pripovjedackom nacinu pisanja je novelist i to se osobito osjeca u njegovim romanima. Njihova se struktura obicno sastoji od nekoliko slika iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjecanjima i uspomenama. Stoga je njegov pripovjedacki postupak, zapostavljanjem dogadaja i cvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja, njegovih osjecaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti razlicite idejne, politicke i književne ukuse i interese.
Tema: Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta,
koji je vjekove bio cuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s novim dobom
propao.
Problematika koja se obraduje:
- propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa
- uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova
- ponašanje vec slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje
- zbivanja i dogadaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi novonastaloj situaciji
- nepriznavanje gubitka svih plemickih prava i casti
- neprihvacanje prodiranja novih kapitalistickih odnosa u selo
Struktura djela: Novelisticka zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i
pripovjedacki ukljucuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih feudalnih odnosa.
Književna vrsta: Kronike zagorske plemicke sredine i nježna poezija zagorskog kraja.
Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda tadašnjeg hrvatskog društva koji odbacuje stare norme i vrijednosti, te borba za samostalnom Hrvatskom.
Inspiracija iz slicnog djela: Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre. U svojim djelima obraduje filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je pripovijedac u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovcevim zapisima.
Vrijeme radnje: Negdje sredina prošlog stoljeca, otprilike 1886. godina
Mjesto radnje: Originalan opis starih hrvatskih kurija i nježna poezija zagorskog kraja, sa
prikazom hrvatske duše.
Likovi:
Perilliustris ac Generosus Cintek je zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni)
Vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuce u Varaždinu i više livada na Sutli, zacasni protokolist slavne Varaždinske županije i clan gospodarske podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju. Lik se razvija pred nama, od opcih i nejasnih obrisa do najsitnijih pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz iz jedne epohe u drugu. Matori covjek zdepastoga tijela sa razgaljenom košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlace od debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih cizama, od prašine sasvim pobijeljenih, usadene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja, obješena o balcaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemic, kojega rijetko tko shvaca u potpunosti, zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina, ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih nacela i pravila. Promjenu ipak prihvaca, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.
Illustrissimus Battorych stari plemic preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz njegov lik docarava nam propadanje starih feudalnih odnosa. Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Sada vec slobodni seljaci u sav glas traže pravdu i poštenje, a plemici se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj situaciji, te prihvacaju prodiranje novih kapitalistickih odnosa u selo. Kroz njego lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne hrvatske kurije, braneci njihove stavove i vjerno iznoseci svu tragediju njihova propadanja. Tako plemic Batoric umire kada plamen uništi njegov dom, kao što plamen madarskog hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava Hrvatsku.
Kratka bilješka o djelu:
Novelisticka zbirka Pod starim krovovima predocuje svijet zagorskih plemica za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedacki ukljucuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedaci zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedac u dvostrukoj ulozi: pripovjedaca i lika. Po nacinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveci umjetnicki domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedac. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument politickoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od pocetka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih clanaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i politickih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.
Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam cvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedaca. Lik Batorica svojom osobnošcu povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost od upoznavanja glavne licnosti i dvorca Brezovice, preko citavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaci sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinacno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koji je vjekovima bio cuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.
U pripovijetkama je oslikana specificna hrvatska realnost, sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analiticnosti. U njegovim djelima se primjecuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim ce ici do kraja života. Izmedu redova se primjecuje da to nije nezrelo mladenacko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.
Sadržaj:
Na Badnjak
Bijaše cica zima. Nad citavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara pec gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjacati studen sobe.
"Danas je Badnjak" – šapnio sam i pomislio da susjed illustrissimus Batoric, vjeran starim obicajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta nece moci ici u lov zbog velike magle i hladnoce.
"Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas ?" vikao je Batoric. Stajao je pred dvorom u lovackom odijelu i u viskoim ogromnim cizmama. O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovacku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala ceta lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Ruljapasa sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajuci lovce.
I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi gonici i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli uciniti. Konacno se magla pocela dizati i miješati s oblacima, ali je poceo padati gusti snijeg i za cas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.
Nešto svecano, velicanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se pripravlja doceku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i podem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore. Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume, kada se zacuje udarac sjekirom. Mlada selajacka djevojka sjekla je granu divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak naciniti kod kuce luk, a za to treba zelenog granja. Batoric je bio ljut, ali kada je djevojka rekla da je htjela slaviti Božic po starom obicaju, oprosti joj i dadoše joj odsjecenu granu.
Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog slobodnjaka Adama Hržinica u klijet na cašicu vina. Po visokom snijegu i samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kuci. Sjevernjak je sve jace hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim. U staroj kuci sve je odisalo mirisom pecenih kolaca, gibanica i kuhanih šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi gostiju.
U procelju dvorca stajao je vec okiceni, visoki mladi bor. Zidovi su bili okiceni borovinom i jelovinom, a po sobama, sav zrak je bio napunjen mirisom zimzelenog granja.
Batoriceve su oci radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.
Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili caru božicne veceri. Vecer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme polnocke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblacka i posuto zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu prema Crkvi.
Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale širilo se crkvom.
"Narodi nam se Kralj nebeski"
pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet božanstvom svete veceri. Nisam imao rijeci da prikažem cuvstva što su me u taj cas obuzimala i stara, prastara božicna pjesma potresla mi dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET PATRIA !" (za Boga i Domovinu).
Prodoše mnoge godine, Batorica nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas Badnjak ? Tužna li Badnjaka !
Illustrissimus Battorych
Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuca. Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvecena Sv. Križu, a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim vockama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih vremena. Gospodar te stare kuce bio je starac Kornel Batoric umirovljeni veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali cvrste vanjštine, lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobrocudan i blag. Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim zgodama, davnom vremenu, sav zacaran uspomenama i idealima prošlosti.
Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka kada sam se vrato kuci nakon moga višegodišnjeg odsustva. U "palaci" sam našao veliko društvo. Kod Batorica je uvijek bilo mnogo prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika sve same sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrceva, boca i caša u koje se ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me cas ne prepoznaše, a onda se starac Batoric dosjeti, poskoci, priskoci i kao mladic zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to ? Gle ti njega, kak je zrasel ! Živio to je lepo da nisi pozabil na me !" i u starim upalim ocima sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac). I kao obicno svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci, a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Madarske. U cas je bilo mnogo buke i vike, a Batoric koji je uvijek imao hvalu za stare dane zavikne: "A kog cete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi". I opet su se raspredale price o dobrim starim vremenima, a Batoric je slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema cijelo selo toliko, bili smo izmuceni, sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tudinac otimao da ga priznadu Hrvatom".
Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresuci i zidovima i prozorima, a u takvoj zimskoj noci dade se ugodno naklapati kraj tople peci.
Batorici su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji. Pod turskom vlašcu njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u sjevernim stranama zauzeše njemacki oficiri, pa ih protjeraše i naseliše vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu. Tako dodoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj, Ugarskoj, podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorica visoko cijenio, znajuci za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao shvatiti probudenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni ilirskim.
Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Nakon nesuglasica s ilircima i Madarima njegovo se mjesto uzdrma i on pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici. I tako zapoceše za njega teški dani starosti i usamljenosti. Sve više je Batoric upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice, a ogorceni su bili i jedni i drugi.
U predvecerje obecane predaje luga, nakon sretno okoncane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod Batorica. Nazdravljao je Batoric gostima, a društvo se razigralo. Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori. Plamen se za cas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batoric je stajao nepomican. Nije govorio , niti je jadikovao, vec gledao strašan prizor koji mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta, sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se iz strašan zvuk srušio krov, tada je Batoric promumljao: "Bez krova dakle !" i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuce, nestalo je i Batorica. A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da nece da kvari posao palikuci. Posljednji Batoric nije ležao na odru pod svojim krovom. No, za štalu je ipak dobio župnik po starom obicaju, osedlana konja.
Mlin kod ceste
Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mucila je svoj stari mozak citanjem svih mogucih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi njegovog imanja. Bila je takoder i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o njoj mnogo pricali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga.
Njezino imanje JAKUŠEVCI, bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE. No ona nije voljela illustrissimusa Batorica, a niti on nju: "luda babetina, koja se vjecno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je Batoric. Tetka je njemu spocitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoc rodena parižanka morala bi ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo!" Odgojena u tudem duhu, odrasla za najtvrdeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelacica. Inace rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo. Razlog što nije trpjela Batorica bijaše to, što ju je on trebao nekoc uzeti za ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjicava, nikome nije vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao cesto k njoj da je o necem savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu. Grofica Krušcevic je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila, te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake veceri da im bude bolje" – pricao je seljak. Odjednom zacuje se glas "Dobar dan mladi gospodine! Poznajete li me ? Ja sam rodena grofica Kruševic udata Wallheim. " Stajala je tu stara gospoda u iznošenoj i trošnoj suknji, blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Unidemo u sobu. Tu su bile dvije, tri postelje, ogromna pec opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasadena po jedna kvocka.
Tokom razgovora, dode red i na Batorica. "Kako je on bio dobar covjek! – govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske" – uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kucu i zarucnika i domovinu i imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila. Vratih se svojoj tetki i sve joj ispricah, no cuvši za groficu iznenadi se: "Strašno ! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke covjeku o kojem ništa ne znaš, nego da je guslac. " Nadalje, pricala je tetka: "Moja je majka željela da se udam za Batorica, no on se zaljubio u groficu Beatu, a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube, ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovica bio je pozvan glasoviti guslac Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslac dolazio u grofovu kucu, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla. Nakon smrti roditelja, imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjencana s Walldeheimom.
Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi slijedeci dan odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio, a da su novce od prodanog omanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila pricu o neplacenom racunu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500. - forinti vraca. Što se tice mlina, koji je htio seljak u zakup, tetka opet izmisli da je po dokumentima taj mlin više groficin nego njen i ako grofica želi može ga dati u zakup – "onda je mlin vaš i placati cete zakupninu grofici".
Iako sam dao rijec, ispricah sve Batoricu i on mi rece da frofica nije udata, jer kada su oni pobjegli, guslac je bio oženjen – "ja sam Beatu sav vijek pratio – sve ja znam" – rece Batoric. I tako se starac otkrio, da je Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici, nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome Wallheimu.
Nekoliko mjeseci citali su u novinama, da je Beata grofica Kruševic mnogogodišnja prijateljica nekoc slavljenog umjetnika Wallheima umrla u najvecoj bijedi u Parizu.
I tetka i Batoric dali su za nju služiti opijelo. Na starom licu Batorica vidio sam dvije krupne suze, a kada je svecenik uzdigao bolni – Niserere ( Smiluj se ) – složio se starac iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.
Podaci izvadeni iz: Pet stoljeca Hrvatske književnosti, Tisak: Matica Hrvatska, Zora, Zagreb, 1962. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.
Pod starim krovovima
Stvaralacki portret pisca i životopis:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo njegovo ime Ljubomil Tito Babic)
Roden u mjestu Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854. god. , a živio do 9. II. 1935. god.
Pripovjedac, romanopisac i novelist. Potjece iz plemicke obitelji, a književno ime je uzeo po majcinu ocu. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu, a pravo studirao u Zagrebu i Becu. Kao upravni cinovnik službuje u Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku i dr. Kasnije se zaposlio u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, a umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom. Javnu politicku djelatnost zapocinje kada je izabran u Hrvatski sabor. Bio je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u Ugarsko-hrvatskome saboru u Budimpešti i veliki župan Zagrebacke županije. Nakon umirovljenja živi na imanju u Gredicama. Do njegovih politickih nazora obilježavaju koraci: u mladosti je oduševljeni pravaš, zatim poklonik slavenofilstva i unitarnega jugoslavenstva, a politicku karijeru okoncava kao razocarani federalist.
Od svih hrvatskih realista Gjalski je u svome književnome djelu ostvario najveci tematski raspon. Iznimno otvoren razlicitim književnim i politickim strujanjima, pomalo pomodan i nekritican, prošao je nekoliko stvaralackih faza kao i mnogi pisci. Bio je poklonik A. Šenoe, G. Flauberta, A. Schopenhauera i, posebno, I. S. Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernisticki poticaji te fantasticne, metafizicke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva.
Poceo je pisati još za vrijeme studija prve književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maricon, objavio je u Viencu i tako u turgenjevljevskoj maniri (liricnost, sentimentalnost, nostalgija) - koja ce biti jedan od kljucnih uzroka razlicitosti tj. mekoce njegova realisticnoga opisivanja. Opisivao je kroniku zagorske plemicke sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starim krovovima. Utjecaj Turgenjeva ocevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru i Na rodenoj grudi.
Zanimljiv je tematski pomak u politickom romanu U noci, koji je jedan od najboljih hrvatskih devetnaestostoljetnih romana. Središnji motivi vezani su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je uvucena u politicke igre i iskorištena za tude interese. Roman je autorov obracun s vlastitim mladenackim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga politickoga programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova nacela kulture, znanja i prosvjete.
U romanima Janko Borislavic i Radmilovic prikazuje, medu prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragican svršetak, motiviran s jedne strane osobnim pitanjima, a s druge društvenom sredinom. U prvome, kojim zacinje misticno-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi pricu oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnoga covjeka«, dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvacen u domacim provincijskim kulturnim prilikama, zahvatio ondašnje hrvatsko društvo.
Posebno je zanimljiva novela u kojima odustaje od realisticne matrice i okrece se psihološkim, odnosno parapsihološkim (mistickim i okultnim) temama. Uglavnom slijedeci Šenoin postupak, napisao je i tri povijesna romana: Osvit - u kojemu pripovijeda o narodnome preporodu i budenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku rijec - posvecen dogadajima iz 1848. i Dolazak Hrvata - u kojemu obraduje dogadaje od doseljenja do pokrštavanja. U književnom romanu Pronevjereni ideali, obracunao se s jugoslavenstvom, jednom od svojih politickih zabluda.
Po svom pripovjedackom nacinu pisanja je novelist i to se osobito osjeca u njegovim romanima. Njihova se struktura obicno sastoji od nekoliko slika iz života junaka koje su prožete opisima krajolika, prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima, ladanjskim razgovorima, sjecanjima i uspomenama. Stoga je njegov pripovjedacki postupak, zapostavljanjem dogadaja i cvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegova stanja, njegovih osjecaja i razmišljanja u prvi plan, pomak prema modernome psihologiziranju i izravno prethodi književnomu pripovijedanju hrvatskih modernista. Tematski raznovrstan, uspio je zadovoljiti razlicite idejne, politicke i književne ukuse i interese.
Tema: Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta,
koji je vjekove bio cuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s novim dobom
propao.
Problematika koja se obraduje:
- propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa
- uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova
- ponašanje vec slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje
- zbivanja i dogadaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi novonastaloj situaciji
- nepriznavanje gubitka svih plemickih prava i casti
- neprihvacanje prodiranja novih kapitalistickih odnosa u selo
Struktura djela: Novelisticka zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i
pripovjedacki ukljucuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih feudalnih odnosa.
Književna vrsta: Kronike zagorske plemicke sredine i nježna poezija zagorskog kraja.
Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda tadašnjeg hrvatskog društva koji odbacuje stare norme i vrijednosti, te borba za samostalnom Hrvatskom.
Inspiracija iz slicnog djela: Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre. U svojim djelima obraduje filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je pripovijedac u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovcevim zapisima.
Vrijeme radnje: Negdje sredina prošlog stoljeca, otprilike 1886. godina
Mjesto radnje: Originalan opis starih hrvatskih kurija i nježna poezija zagorskog kraja, sa
prikazom hrvatske duše.
Likovi:
Perilliustris ac Generosus Cintek je zagorski plemenitaš (ugledni i blagorodni)
Vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuce u Varaždinu i više livada na Sutli, zacasni protokolist slavne Varaždinske županije i clan gospodarske podružnice. Jedan od najizraženijih likova u propadanju. Lik se razvija pred nama, od opcih i nejasnih obrisa do najsitnijih pojedinosti kojima ga pisac karakterizira. Njegov lik karakterizira prijelaz iz jedne epohe u drugu. Matori covjek zdepastoga tijela sa razgaljenom košuljom pocrnjela od znoja i prašine. Imao je na sebi uske sive hlace od debelog sukna narodnoga kroja. Na peticama visokih cizama, od prašine sasvim pobijeljenih, usadene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. Uz bok mu je visjela duga i široka sablja, obješena o balcaku za prosti konopac koji je opet vezao za debeli remen oko pasa. Tvrdoglavi sitni plemic, kojega rijetko tko shvaca u potpunosti, zatvorio se u svoj imaginarni svijet. Odgajan u tonu uglednog gospodina, ponaša se po tradicionalnim pravilima i ne odstupa od svojih nacela i pravila. Promjenu ipak prihvaca, ali ne za svoje, nego za sinovo dobro.
Illustrissimus Battorych stari plemic preko kojega vidimo propadanje hrvatskog plemstva i kroz njegov lik docarava nam propadanje starih feudalnih odnosa. Opisuje se ukidanje kmetskih odnosa što je direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Sada vec slobodni seljaci u sav glas traže pravdu i poštenje, a plemici se nisu u stanju prilagoditi novonastaloj situaciji, te prihvacaju prodiranje novih kapitalistickih odnosa u selo. Kroz njego lik Gjalski samouvjereno staje u obranu tradicionalne hrvatske kurije, braneci njihove stavove i vjerno iznoseci svu tragediju njihova propadanja. Tako plemic Batoric umire kada plamen uništi njegov dom, kao što plamen madarskog hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava Hrvatsku.
Kratka bilješka o djelu:
Novelisticka zbirka Pod starim krovovima predocuje svijet zagorskih plemica za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedacki ukljucuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedaci zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedac u dvostrukoj ulozi: pripovjedaca i lika. Po nacinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveci umjetnicki domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilicno, s osjecajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedac. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument politickoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od pocetka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih clanaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i politickih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta.
Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam cvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedaca. Lik Batorica svojom osobnošcu povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost od upoznavanja glavne licnosti i dvorca Brezovice, preko citavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaci sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinacno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koji je vjekovima bio cuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada.
U pripovijetkama je oslikana specificna hrvatska realnost, sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analiticnosti. U njegovim djelima se primjecuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim ce ici do kraja života. Izmedu redova se primjecuje da to nije nezrelo mladenacko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.
Sadržaj:
Na Badnjak
Bijaše cica zima. Nad citavim krajem visili su gusti oblaci. Stakla na prozorima su bila smrznuta, a ogromna stara pec gotovo se zažarila, jedva je mogla nadjacati studen sobe.
"Danas je Badnjak" – šapnio sam i pomislio da susjed illustrissimus Batoric, vjeran starim obicajima da na taj dan uvijek lovi, ovaj puta nece moci ici u lov zbog velike magle i hladnoce.
"Kaj gospodin još spiju – kaj su pozabili kaj je danas ?" vikao je Batoric. Stajao je pred dvorom u lovackom odijelu i u viskoim ogromnim cizmama. O boku mu je visila njegova draga "duplonka". Nosio je ogromnu lovacku torbu, kao da se nada velikom ulovu. Oko njega je stajala ceta lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim jednocijevkama. Ruljapasa sve dva po dva nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i radosno lajala gledajuci lovce.
I krenuli smo u lov, ali se on nije mogao razviti. Psima je otupio njuh od studeni. Po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se mogao ostaviti trag, pa ako bi gonici i naišli na trag ili na zvijer, lovci od magle nisu ništa mogli uciniti. Konacno se magla pocela dizati i miješati s oblacima, ali je poceo padati gusti snijeg i za cas prikrio cijeli kraj svojim bijelim plaštem.
Nešto svecano, velicanstveno naleglo se na sav kraj, baš kao da se pripravlja doceku mladog kralja nebeskog! I nisam mogao odoljeti i podem prošetati šumom. Kao da sam stupio u vilinske dvore. Ravna stabla grabova, bukava i mladih hrastova svjetlucaše se nježnim bljeskom koji je strujao iz bijelog snijega. Najednom se prekine mir šume, kada se zacuje udarac sjekirom. Mlada selajacka djevojka sjekla je granu divne jele. "Što radiš zaboga!" – upitah. Djevojka se prestraši, sjekira joj pade iz ruku i uze plakati i moliti za oprost. Željela je za Badnjak naciniti kod kuce luk, a za to treba zelenog granja. Batoric je bio ljut, ali kada je djevojka rekla da je htjela slaviti Božic po starom obicaju, oprosti joj i dadoše joj odsjecenu granu.
Zbog lošeg vremena, od lova nije bilo ništa i oni odoše kod starog slobodnjaka Adama Hržinica u klijet na cašicu vina. Po visokom snijegu i samo s jednim ulovljenim zecom krenuše kuci. Sjevernjak je sve jace hujio i brijao, a iz dimnjaka stare kurije sukljao je gusti crni dim. U staroj kuci sve je odisalo mirisom pecenih kolaca, gibanica i kuhanih šunki, dok su po svim kutovima drevnog dvorca odjekivali veseli glasovi gostiju.
U procelju dvorca stajao je vec okiceni, visoki mladi bor. Zidovi su bili okiceni borovinom i jelovinom, a po sobama, sav zrak je bio napunjen mirisom zimzelenog granja.
Batoriceve su oci radosno krijesile, diljem starih soba nešto nebesko sveto što je srca sviju nas blažilo i duše nam uzdizalo da šapnemo hvalu božanskom spasitelju što nam pokloni ovaj dan.
Izbijala je sedma ura kada su sjeli za stol. Društvo je postalo veselo i glasno. Redale su se zdravice i svi su se veselili caru božicne veceri. Vecer je prolazila u pjevanju i razgovoru i brzo se je primicalo vrijeme polnocke. Vjetar bijaše prestao, a nebo je bilo gotovo bez oblacka i posuto zvijezdama. Saonice su strijelovito hrlile naprijedpo svježem snijegu prema Crkvi.
Opojni miris tamjana i ružmarina što su ga djevojke držale širilo se crkvom.
"Narodi nam se Kralj nebeski"
pjevao je narod u Crkvi radostan i obuzet božanstvom svete veceri. Nisam imao rijeci da prikažem cuvstva što su me u taj cas obuzimala i stara, prastara božicna pjesma potresla mi dušom, te sam lako ponio svu snagu gesla naših djedova "PRO DEO ET PATRIA !" (za Boga i Domovinu).
Prodoše mnoge godine, Batorica nema, Brezovice je nestalo, a nestalo je i naših starih Badnjaka. Baš na Badnjak gospodin kraljevski poreznik razaslao je svoje ovrhovitelje skupljati poreze. Što on mari što je danas Badnjak ? Tužna li Badnjaka !
Illustrissimus Battorych
Kao sakrivena od svijeta u uzanu jarku, stajala je crna drvena kuca. Tik do samog dvorca bila je uska drvena crkvica posvecena Sv. Križu, a malo dalje veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i visokim vockama. Sve je to odavalo vjernu sliku nekadašnjeg života iz davnih vremena. Gospodar te stare kuce bio je starac Kornel Batoric umirovljeni veliki župan. Lijep starina, sedamdesetak godina, ali cvrste vanjštine, lice puno i rumeno, a glave pokrivene gustim bijelim vlasima. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, ali dobrocudan i blag. Uvijek elegantan, ali staroga kroja. Rado bi pripovijedao o davnim zgodama, davnom vremenu, sav zacaran uspomenama i idealima prošlosti.
Nezaboravan mi je bio dojam ostao od našeg prvog sastanka kada sam se vrato kuci nakon moga višegodišnjeg odsustva. U "palaci" sam našao veliko društvo. Kod Batorica je uvijek bilo mnogo prijatelja i susjeda od župnika, vlastelina, sudaca, bilježnika sve same sijede glave. Svi su sjedili za stolom punim vrceva, boca i caša u koje se ulijevalo rumeno zagorsko vino. Svi bijahu veseli. U prvi me cas ne prepoznaše, a onda se starac Batoric dosjeti, poskoci, priskoci i kao mladic zaori: "Per amorem dei (za ljubav Božju), jesi li ti to ? Gle ti njega, kak je zrasel ! Živio to je lepo da nisi pozabil na me !" i u starim upalim ocima sinuše dvije suze radosnice. Zaredali su se govori i zdravice, a starinska pjesma razlijegala se tamnim sobama starodrevne kurije (dvorac). I kao obicno svrnuše na politiku. Župnik i sudac bili su narodnjaci, a oni drugi, dobri Hrvati, branili su staru svetu krunu kraljevine Madarske. U cas je bilo mnogo buke i vike, a Batoric koji je uvijek imao hvalu za stare dane zavikne: "A kog cete vi novi patrioti i ilirci i s ponosom pokaže sliku svoga djeda Matheusa. On je odbio kraljevskome komesaru dati štibru (porez) i regrute, te je kralj morao sazvati Sabor, da bi ishodio porez i novake. "Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi". I opet su se raspredale price o dobrim starim vremenima, a Batoric je slavio latinskim govorom sjaj, plemenštinu i poštenje nekadašnje gospode hrvatske: "U moje doba imao je svaki moj kmet 4-6 volova, sad nema cijelo selo toliko, bili smo izmuceni, sada smo siromašni. Tada si u Hrvatskoj, jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tudinac otimao da ga priznadu Hrvatom".
Napolju je sjeverac zviždao i urlikao tresuci i zidovima i prozorima, a u takvoj zimskoj noci dade se ugodno naklapati kraj tople peci.
Batorici su pripadali redu najstarijih hrvatskih obitelji. Pod turskom vlašcu njihovi posjedi su propali, a što mu je ostalo u sjevernim stranama zauzeše njemacki oficiri, pa ih protjeraše i naseliše vlaške bjegunce. Zalud mi bijahu tužbe i pretstavke, a kako im je tada obitelj izumrla u Brezovici, kralj im za zasluge podijeli Brezovicu. Tako dodoše u Zagorje. Dugim nizom godina davali su Hrvatskoj, Ugarskoj, podžupane i župane te biskupe i generale. Dvor je Batorica visoko cijenio, znajuci za njegovu lojalnost, ali slavljeni jurist nije mogao shvatiti probudenu narodnu svijest, da se priznato hrvatsko ime zamijeni ilirskim.
Sve je oštrije postajalo u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Nakon nesuglasica s ilircima i Madarima njegovo se mjesto uzdrma i on pade. Pregazilo ga kao novo vrijeme i on se nastani u Brezovici. I tako zapoceše za njega teški dani starosti i usamljenosti. Sve više je Batoric upadao u sudske procese sa seljacima i gubio parnice, a ogorceni su bili i jedni i drugi.
U predvecerje obecane predaje luga, nakon sretno okoncane parnice sa seljacima skupilo se društvo kod Batorica. Nazdravljao je Batoric gostima, a društvo se razigralo. Zaredale se zdravice, dok nisu kroz prozor ugledali da štala gori. Plamen se za cas proširio i na dvorac. Usred dvorišta Batoric je stajao nepomican. Nije govorio , niti je jadikovao, vec gledao strašan prizor koji mu je otimao njegovu milu i svetu kuriju. Vatra, vjerojatno podmetnuta, sukljala je i plazila kroz prozore. Kada se iz strašan zvuk srušio krov, tada je Batoric promumljao: "Bez krova dakle !" i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli. Nestalo je stare kuce, nestalo je i Batorica. A ljudi nigdje, nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da nece da kvari posao palikuci. Posljednji Batoric nije ležao na odru pod svojim krovom. No, za štalu je ipak dobio župnik po starom obicaju, osedlana konja.
Mlin kod ceste
Moja stara tetka bila je otmjena dama, mirisala je na Eau de Cologne i pokazivala da ju zanima sve što je napredno i moderno. Mucila je svoj stari mozak citanjem svih mogucih novina, knjiga i brošura, a uistinu to ju nije zanimalo, osim njezinog starog psa Harolda. U svojoj mladosti bila je ljepotica, a to je mogla dokazati sa svojih desetak portreta. U toaleti se uvijek držala mode. Kao mlada udala se za mnogo starijeg muškarca radi njegovog imanja. Bila je takoder i veoma galantna, pa su njezini vršnjaci o njoj mnogo pricali. Kada je ljepota prošla, postala je veoma stroga.
Njezino imanje JAKUŠEVCI, bilo je samo sat udaljeno od BREZOVICE. No ona nije voljela illustrissimusa Batorica, a niti on nju: "luda babetina, koja se vjecno prenavlja, niti kihnuti ne može naravno" – govorio je Batoric. Tetka je njemu spocitavala što ne napreduje duhom, a on njoj što uvijek nešto mrmlja na francuskom, a to je ljutilo starca: "Da barem nešto zna, ne bih joj ništa rekao, ali ona da je nekoc rodena parižanka morala bi ovdje zaboraviti, a kamoli kada nikad nije ni znala pravo!" Odgojena u tudem duhu, odrasla za najtvrdeg sna Hrvata, nije imala, niti je mogla imati smisla za "narodni pokret". Nije voljela ni Gaja niti Jelacica. Inace rado je govorila hrvatski, makar rijetko i s nekom gizdom da je dobra Hrvatica, iako je Hrvate voljela grditi gdje god je zgode bilo. Razlog što nije trpjela Batorica bijaše to, što ju je on trebao nekoc uzeti za ženu, a zaljubio se u drugu. Bila je strašno sumnjicava, nikome nije vjerovala. Iako je imala pet odvjetnika, ja sam morao cesto k njoj da je o necem savjetujem. Saznala je da je tik uz njen mlin podigao neki seljak novi mlin. Ispitao sam stvar, uvjerio sam se da je teta u krivu. Grofica Krušcevic je te nekretnine prodala seljaku, a poklonila zemlju na kojoj mlin stoji. Od seljaka saznah da je grofica cijeli imetak izgubila, te da se sada nalazi kod njih: "Imam samo jednu sobu. Grofica spava s nama. Moja žena priredi im na stolu postelju svake veceri da im bude bolje" – pricao je seljak. Odjednom zacuje se glas "Dobar dan mladi gospodine! Poznajete li me ? Ja sam rodena grofica Kruševic udata Wallheim. " Stajala je tu stara gospoda u iznošenoj i trošnoj suknji, blijedog lica s bujnom sijedom kosom. Unidemo u sobu. Tu su bile dvije, tri postelje, ogromna pec opasana drvenom klupom, a u kutu stajao je stol ukopan u pod. U svakom kutu je bila nasadena po jedna kvocka.
Tokom razgovora, dode red i na Batorica. "Kako je on bio dobar covjek! – govorila je grofica – on nije previše ljubio stihove, izuzevši latinske" – uze potom u ruke violinu i zasvira božanstvenu melodiju. To je melodija za koju sam sve žrtvovala – i roditeljsku kucu i zarucnika i domovinu i imetak, sve žrtvovala i makar me bijeda bije. I nisam požalila. Vratih se svojoj tetki i sve joj ispricah, no cuvši za groficu iznenadi se: "Strašno ! Svi su joj proricali takav konac. Dati se u ruke covjeku o kojem ništa ne znaš, nego da je guslac. " Nadalje, pricala je tetka: "Moja je majka željela da se udam za Batorica, no on se zaljubio u groficu Beatu, a ona nije mnogo marila za njega. Oboje su mislili da se ljube, ali razvrglo se. Na balu kod biskupa Alagovica bio je pozvan glasoviti guslac Wallheim i Beata se u njega zaljubila. Svaki dan je guslac dolazio u grofovu kucu, a zatim se pronio glas da je grofica s njim pobjegla. Nakon smrti roditelja, imanje je dala prodati, ali od nje nije bilo nikakvoga glasa. Pripovijedalo se da je sav imetak potrošila, ali i da nije vjencana s Walldeheimom.
Naravno, tetka nije mogla odoljeti i mi slijedeci dan odosmo u posjetu. Tu je tetka saznala da je Wallheim oglušio, a da su novce od prodanog omanja izgubili. Grofica je odbila tetkinu ponudu da se k njoj preseli, ali je tetka izmislila pricu o neplacenom racunu svoga muža Beatinom ocu, pa joj ona sada taj dug od 500. - forinti vraca. Što se tice mlina, koji je htio seljak u zakup, tetka opet izmisli da je po dokumentima taj mlin više groficin nego njen i ako grofica želi može ga dati u zakup – "onda je mlin vaš i placati cete zakupninu grofici".
Iako sam dao rijec, ispricah sve Batoricu i on mi rece da frofica nije udata, jer kada su oni pobjegli, guslac je bio oženjen – "ja sam Beatu sav vijek pratio – sve ja znam" – rece Batoric. I tako se starac otkrio, da je Beata mnogo više prirasla njegovu srcu. I kada su otišli u posjetu grofici, nje nije više bilo. S novcem što ga je dobila od tetke otputovala je svome Wallheimu.
Nekoliko mjeseci citali su u novinama, da je Beata grofica Kruševic mnogogodišnja prijateljica nekoc slavljenog umjetnika Wallheima umrla u najvecoj bijedi u Parizu.
I tetka i Batoric dali su za nju služiti opijelo. Na starom licu Batorica vidio sam dvije krupne suze, a kada je svecenik uzdigao bolni – Niserere ( Smiluj se ) – složio se starac iznemogao na klupu i sakrio lice u obje ruke.
Podaci izvadeni iz: Pet stoljeca Hrvatske književnosti, Tisak: Matica Hrvatska, Zora, Zagreb, 1962. g.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandic, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.