Lyrics has been copied to clipboard!
Petar Zoranic
Planine
BILJEŠKA O PISCU
ZORANIC,PETAR(1508.-?),hrvatski renesansni književnik.
Zoranic je roden 1508.godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetacic potjece in Nina, kamo se doselila iz Like .O njgovu se životu vrlo malo zna.
Bio je pravnik,notar i sudski ispitivac javnih spisa.Ne zna se kada je i kako umro.Ime mu se posljednji put spominje 1543.(iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranic živio u Bihacu 1547.godine.),a 1569.godine,kada je tiskan roman Planine, Zoranic je vec bio mrtav.
Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale g.1536.,godinu dana dakle prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohacu i prve opsjede Beca.
Sve je to djelovalo na pjesnika, da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu.Djelo posvecuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašcinac i Hrvat poštovan jest.” Rijecju bašcina oznacuje domovinu, a bašcinac mu je jednako rodoljub.Zoraniceve Planine, iako je na njima ocit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi.Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svjest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeca nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vjeku. Usprkos toga, što je Zoranic pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio ucinivši od njih nekakve trubadurske pjevace, ipak je u djelu u mnogocemu data naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilicno realisticki nesrece, koje su snašle naš narod turskom provalom, i uteškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost cudorednosti u narodnoj borbi.
Tješi svoje sunarodnjake i govori o budocoj propasti Turaka. Dalje i s
oblikovne strane, a narocito obzirom na razvoj našeg književnog jezika.
Zoranic stvara prvi od svih naših pisaca našu pripovjedalacku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulica: jer dok Marulic pjeva nešto i u hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranic kori svoje sunarodnjake, što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom.
Citavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.
ANALIZA DJELA
Planine Petra Zoranica su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkisticke lirike (ljubavne pjesme), bukolicke lirike (pastirske pjesme) i politicke pjesme (prepjev
“ Molitve suprotiva Turkom “). Nastao je izmedu dva razdoblja, pa i nacina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569.g. Okosnicu fabule cini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Medutim temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašcinu - (domovinu). U romanu se osjeca znatan utjecaj Zoranicevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domace književne tradicije (zacinjavci Marko Marulic). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijevicu.
U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po obicaju hrvackom gizdavo dali pocteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta:
“Nisi li veckrat ctil i ctiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ca vec mogu hvale?”
Ovime Zoranic želi reci da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.
“ Planine” nastaju za vrijeme Bitke na Mohacu pa ti dogadaji utjecu na Zoranica i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu cini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samocu i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži vec 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugacijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedac, pastir Zoran(Zoranic).
FABULA
Putovanje zapoconje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladic Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj=ljiljan), a on je u grbu Zoranica. Ona mu predloži da pode u planine, kako bi pronašao biljku koja ce ga izlijeciti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran krece u planine no nakon nekog vremena put mu preprijeci sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu prica o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.
Drugog, treceg i cetvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran krece na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji cuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju Turke i Zoranic ovime poziva Hrvate na borbu protiv Turaka. Kasnije Zoranic susrece vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.
Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspiva i sanja “ Perivoj od Slave “. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i krece kuci. Uputivši se niz goru susrece vilu Krku, Dinarinu kcer.
Ploveci njenom ladom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.
Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnica biskupa ninskog, ciji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. jeronimom i biskupom Divnicem. Zoran im obecaje da ce se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put Božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “ protrizniv se rici, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašcini pocinu ”.
PERIVOJ OD SLAVE
Perivoj od Slave je Zoraniceva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka i te nailazi na neobicno lijep perivoj da je zemaljski raj. No isprijecila mu se oveca rijeka i pošto je nije mogao preskociti, skoro zapadne u ocaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveca, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Takoder je cuo i mnoge ptice. Slavic (slavuj), pronja (lastavica) i petelin
(pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveca bilo je mnogo cvijeca i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišca zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od cistog zlata.
Iz te fontane izljevala se voda koja je granajuci se zaljevala cijeli perivoj.
Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeca (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku)
Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, takoder s mnogo jabuka i Kaldejku(Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih.Vile predstavljaju pojedini jezik, a kolicina jabuka broj književnih djela.Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabucica.Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranic” te “Ljubveni lov” i “Vilenica”-njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”.
Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranic pokušava potaci hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom, a ne latinskim, kako je tada pisala vecina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.
KRITIKE
O Zoranicevom jeziku i recenici oprecne su kritike. Tako Josip Voncina u tekstu “ u susret Planinama”, kaže : “Sam ponajprije pjesnik, Zoranic je, pišuci prozu, nju gradio na svojim pjesnickim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvoracki, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”
No susrece se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbic u clanku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi : “U prozi se uz nerazumljive poetske opise, osjeca podredenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme cini, pogotovo danas, njegov jezik teškim.”
Marin Franicevic u knjizi “Pjesnici i stoljeca” u eseju o poetici P.Zoranica iznosi jasni stav : “U prvi red naših renesansnih pjesnika, Zoranic ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom dijelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoraniceva recenica, i onda kada je naivna, zvoni cisto i autenticno, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjecajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedacke, ali i lirske proze.”
O vrednovanju Zoranicevog djela u odnosu na njegov uzor, kriticar Josip Torbarina u clanku “Planine i ostale Arkadije” daje slijedecu ocjenu :
“ Zoraniceve su Planine jedna od najslobodnijih i najorginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopce može govoriti. Jer moramo reci da se Zoranic nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presaden u sredinu sasvim razlicitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”
LITERATURA
1. Petar Zoranic : Planine, Graficki zavod Hrvatske, Zagreb 1988.
2. Josip Kekez i Vlado Pandžic : Književnost 2, Profil international, Zagreb, 1998.
Planine
BILJEŠKA O PISCU
ZORANIC,PETAR(1508.-?),hrvatski renesansni književnik.
Zoranic je roden 1508.godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetacic potjece in Nina, kamo se doselila iz Like .O njgovu se životu vrlo malo zna.
Bio je pravnik,notar i sudski ispitivac javnih spisa.Ne zna se kada je i kako umro.Ime mu se posljednji put spominje 1543.(iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranic živio u Bihacu 1547.godine.),a 1569.godine,kada je tiskan roman Planine, Zoranic je vec bio mrtav.
Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale g.1536.,godinu dana dakle prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohacu i prve opsjede Beca.
Sve je to djelovalo na pjesnika, da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu.Djelo posvecuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašcinac i Hrvat poštovan jest.” Rijecju bašcina oznacuje domovinu, a bašcinac mu je jednako rodoljub.Zoraniceve Planine, iako je na njima ocit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi.Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svjest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeca nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vjeku. Usprkos toga, što je Zoranic pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio ucinivši od njih nekakve trubadurske pjevace, ipak je u djelu u mnogocemu data naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilicno realisticki nesrece, koje su snašle naš narod turskom provalom, i uteškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost cudorednosti u narodnoj borbi.
Tješi svoje sunarodnjake i govori o budocoj propasti Turaka. Dalje i s
oblikovne strane, a narocito obzirom na razvoj našeg književnog jezika.
Zoranic stvara prvi od svih naših pisaca našu pripovjedalacku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulica: jer dok Marulic pjeva nešto i u hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranic kori svoje sunarodnjake, što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom.
Citavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.
ANALIZA DJELA
Planine Petra Zoranica su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkisticke lirike (ljubavne pjesme), bukolicke lirike (pastirske pjesme) i politicke pjesme (prepjev
“ Molitve suprotiva Turkom “). Nastao je izmedu dva razdoblja, pa i nacina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569.g. Okosnicu fabule cini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Medutim temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašcinu - (domovinu). U romanu se osjeca znatan utjecaj Zoranicevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domace književne tradicije (zacinjavci Marko Marulic). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijevicu.
U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po obicaju hrvackom gizdavo dali pocteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta:
“Nisi li veckrat ctil i ctiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ca vec mogu hvale?”
Ovime Zoranic želi reci da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.
“ Planine” nastaju za vrijeme Bitke na Mohacu pa ti dogadaji utjecu na Zoranica i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu cini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samocu i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži vec 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugacijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedac, pastir Zoran(Zoranic).
FABULA
Putovanje zapoconje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladic Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj=ljiljan), a on je u grbu Zoranica. Ona mu predloži da pode u planine, kako bi pronašao biljku koja ce ga izlijeciti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran krece u planine no nakon nekog vremena put mu preprijeci sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu prica o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.
Drugog, treceg i cetvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran krece na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji cuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju Turke i Zoranic ovime poziva Hrvate na borbu protiv Turaka. Kasnije Zoranic susrece vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.
Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspiva i sanja “ Perivoj od Slave “. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i krece kuci. Uputivši se niz goru susrece vilu Krku, Dinarinu kcer.
Ploveci njenom ladom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.
Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnica biskupa ninskog, ciji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. jeronimom i biskupom Divnicem. Zoran im obecaje da ce se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put Božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “ protrizniv se rici, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašcini pocinu ”.
PERIVOJ OD SLAVE
Perivoj od Slave je Zoraniceva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka i te nailazi na neobicno lijep perivoj da je zemaljski raj. No isprijecila mu se oveca rijeka i pošto je nije mogao preskociti, skoro zapadne u ocaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveca, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Takoder je cuo i mnoge ptice. Slavic (slavuj), pronja (lastavica) i petelin
(pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveca bilo je mnogo cvijeca i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišca zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od cistog zlata.
Iz te fontane izljevala se voda koja je granajuci se zaljevala cijeli perivoj.
Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeca (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku)
Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, takoder s mnogo jabuka i Kaldejku(Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih.Vile predstavljaju pojedini jezik, a kolicina jabuka broj književnih djela.Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabucica.Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranic” te “Ljubveni lov” i “Vilenica”-njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”.
Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranic pokušava potaci hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom, a ne latinskim, kako je tada pisala vecina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.
KRITIKE
O Zoranicevom jeziku i recenici oprecne su kritike. Tako Josip Voncina u tekstu “ u susret Planinama”, kaže : “Sam ponajprije pjesnik, Zoranic je, pišuci prozu, nju gradio na svojim pjesnickim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvoracki, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”
No susrece se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbic u clanku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi : “U prozi se uz nerazumljive poetske opise, osjeca podredenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme cini, pogotovo danas, njegov jezik teškim.”
Marin Franicevic u knjizi “Pjesnici i stoljeca” u eseju o poetici P.Zoranica iznosi jasni stav : “U prvi red naših renesansnih pjesnika, Zoranic ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom dijelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoraniceva recenica, i onda kada je naivna, zvoni cisto i autenticno, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjecajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedacke, ali i lirske proze.”
O vrednovanju Zoranicevog djela u odnosu na njegov uzor, kriticar Josip Torbarina u clanku “Planine i ostale Arkadije” daje slijedecu ocjenu :
“ Zoraniceve su Planine jedna od najslobodnijih i najorginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopce može govoriti. Jer moramo reci da se Zoranic nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presaden u sredinu sasvim razlicitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”
LITERATURA
1. Petar Zoranic : Planine, Graficki zavod Hrvatske, Zagreb 1988.
2. Josip Kekez i Vlado Pandžic : Književnost 2, Profil international, Zagreb, 1998.