Lyrics has been copied to clipboard!
Mavro Vetranovic
PJESME
PJESANCA U POMOĆ POETAM
Loncarom je gnjila dana
Kada lonce pripravljaju,
Da rucice pristavlaju
Kako hoce sa svijeh strana;
A pengatur vrhu svega
Ima volju i oblasti,
Da ne štedi nijedne masti,
Kako hoce da sve penga.
A poetam ces pogodi,
Neka slijede mužu svoju,
Da na volju pjesni poju,
Kako hoce u slobodi.
PJESANCA MUZAM
O muze, molim vas, za ljubav svijeh boga,
Slišajte trudan glas od mene neboga,
I suze i uzdah moj toliki na svijeti,
Trpeci nepokoj ki nije moc izrijeti,
Gdje, vajmeh, trudeci ne može svijes moja
Ni javi ni speci prijati pokoja,
Razmi sam u tuzi družeci tolik trud
Ter ni ja ni druzi ucinit ne vijem sud
Otkud bi uzrok taj, tko li me prisudi
Trpeci tolik vaj da život moj trudi,
Lugovi najliše stramputno hodeci
Gdje moj duh uzdiše velmi se boleci.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
Lugovi da trudim svaki hip i svak cas
Sam vajmeh hodeci bez družbe po sebi
Sve boge moleci koji su na nebi,
Jeda se smiluju na mene ki trudim
Ter mi dar daruju prijati ki žudim.
A druge ne želim milosti i ljubavi,
Ner da se naselim u vašoj dubravi…
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,
Za sunce koje sja nad nami vrh gore,
Izajdi jedna van ter milos ne krati
Ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati…
A same cin’te sud ter cete moc reci
Da mi se težak trud navali vrh pleci,
Gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
Ter trudan provodim cemeran život moj,
Vaj gdje se sam skitam be združbe hodeci
I milos tuj pitam sve boge moleci,
Jeda ka od gospoj od vaše te družbe
Prikrati nepokoj i moje sve tužbe,
Da svojom ljuvezni, cijem sam živ na svijeti,
Ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
Neka su od mene, ako se može rijet
Vjekušte spomene dokoli tece svijet.
Osnova nije duga ka još nije dotkana,
Ter žalos i tuga rve me svijeh strana;
A sam se spoznavam da je kratak život moj
Ter se vas skoncavam cuteci nepokoj,
Gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila,
Da naglo razdriješi moj život od tijela;
Ter je trud i muka, gdi od velje slabosti
Trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
Ter perce vladati ne mogu od tuge
Ni pjesni sladati ni kratke ni duge…
PJESANCA ŠTURKU
Šturce, slatki razgovore,
Jeda te je koja vila
U zelenci posred gore
Cemerikom opojila?
Ter nije cuti tvoje pjesni,
Da me tiho razgovori,
Od tužice i boljezni
Moje srce koje gori.
Zac ve zora bijela praska
A Danica zove danak,
I žuberi ptica svaka
Ostavivši nocni sanak;
Samo pjesan nije cut tvoju
Mimo ptice sve ostale
Ke s Danicom rajsku poju
Ter nebesku Djevu hvale.
Dragi šturce i ljuveni,
Ako nijesu tuge koje
U travici u zeleni
Obujmile srce tvoje,
Pokomoli malo glave,
Pomoli se iz travice
Bez prikora i zabave,
Od nebeske zgar Danice
Lje se cudim toj Danici,
Kako tebe s nebes zgara,
Gdi se tajiš u travici,
Ne kori te i ne kara?
Zašto bi se pristajalo
Da te kara, da te psuje
Meu stvorenje sve ostalo
Tvoje pjesni gdi ne cuje.
Tijem se bolim i tuguju
U žalosti rad ljubavi,
Svake ptice gdi svud cuju
Biljišuci po dubravi
I pojuci brijeme traju,
Ter kraljici svijeh kraljica
U pjesance hvalu daju,
Ka je svjetlja ner Danica.
Tijem pridragi slatki šturce,
Umoli se željnu meni,
Nemoj takoj stati muce
U travici u zeleni.
Ti se ovdi u dubravi
U pjesance u medene
I proglasi i objavi
I sadruži trudna mene….
PJESANCA LAKOMOSTI
Moj Bože, tko bi saj, koli bih rad znati
U zemlji vjecni vaj tko poce kopati,
Od zlata ter rude iskopa clovjek taj,
Rad koga sve trude provodi vas svijet saj…
Jošte zlo cini toj prokleta lakomos,
Da je svudi rat i boj, i tužba i žalos;
Velike jadove ter svijetu zadava,
Oreci gradove od mnozijeh država,
Kraljeve cvijeleci i mnogu gospodu,
Na robstvu mijeneci vlastitu slobodu.
I ki su vladali veliko gospoctvo,
Ti su sad poznali sužanstvo i robstvo,
Ter život provode u sjetnoj pecali,
Želeci slobode s kom se su rastali.
Trudno je još vidjet gdi lakom nepokoj
Omasti vas saj svijet u krvi clovjecjoj,
Ter, vajmeh, nije polja, ni brijega ni gore
Otoka ni školja što uzdrži sve more,
Nit je grad ni selo, lakomo posilje
Gdi nije razvelo korenje i žilje,
Kijem trudi i prudi i kojijem skoncava
Svaku vrst od ljudi što narav sazdava,
Na zdravje ter se proc nikamo ne more,
Ni ob dan, ni ob noc ni kopno ni more,
Ner se svud uzdiše, u zemlji stojeci,
Pri blagu najliše guse se bojeci
I ostalijeh ljudi zlijeh, ki deru i kolju
Putnike strana svijeh po gorah i polju…
Tuge se još gore dušica gdi vene
Zac se nac ne more vodice studene,
Vodice studene ni zimi ni ljeti,
Ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
Gdi bi od tužice putnik oporavio
I kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
Žalosti velike slijede ih i tjere,
Ter pocnu tuj suzit od velje tužice
Zac nije moc okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju gdi tamo kraj rijeke
Skorupom plivaju nakazni razlike,
Navlaš kukudrili ke nije moc izrijeti
Koli su nemili i strašni vidjeti;
I zmija krilatijeh i ostale žalosti,
U rijek i u blatijeh vidjet je zadosti,
Ter nije jezera ni blata ni rijeke
Gdi nije cemera od smrti od prijeke.
PJESME
PJESANCA U POMOĆ POETAM
Loncarom je gnjila dana
Kada lonce pripravljaju,
Da rucice pristavlaju
Kako hoce sa svijeh strana;
A pengatur vrhu svega
Ima volju i oblasti,
Da ne štedi nijedne masti,
Kako hoce da sve penga.
A poetam ces pogodi,
Neka slijede mužu svoju,
Da na volju pjesni poju,
Kako hoce u slobodi.
PJESANCA MUZAM
O muze, molim vas, za ljubav svijeh boga,
Slišajte trudan glas od mene neboga,
I suze i uzdah moj toliki na svijeti,
Trpeci nepokoj ki nije moc izrijeti,
Gdje, vajmeh, trudeci ne može svijes moja
Ni javi ni speci prijati pokoja,
Razmi sam u tuzi družeci tolik trud
Ter ni ja ni druzi ucinit ne vijem sud
Otkud bi uzrok taj, tko li me prisudi
Trpeci tolik vaj da život moj trudi,
Lugovi najliše stramputno hodeci
Gdje moj duh uzdiše velmi se boleci.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
Lugovi da trudim svaki hip i svak cas
Sam vajmeh hodeci bez družbe po sebi
Sve boge moleci koji su na nebi,
Jeda se smiluju na mene ki trudim
Ter mi dar daruju prijati ki žudim.
A druge ne želim milosti i ljubavi,
Ner da se naselim u vašoj dubravi…
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,
Za sunce koje sja nad nami vrh gore,
Izajdi jedna van ter milos ne krati
Ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati…
A same cin’te sud ter cete moc reci
Da mi se težak trud navali vrh pleci,
Gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
Ter trudan provodim cemeran život moj,
Vaj gdje se sam skitam be združbe hodeci
I milos tuj pitam sve boge moleci,
Jeda ka od gospoj od vaše te družbe
Prikrati nepokoj i moje sve tužbe,
Da svojom ljuvezni, cijem sam živ na svijeti,
Ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
Neka su od mene, ako se može rijet
Vjekušte spomene dokoli tece svijet.
Osnova nije duga ka još nije dotkana,
Ter žalos i tuga rve me svijeh strana;
A sam se spoznavam da je kratak život moj
Ter se vas skoncavam cuteci nepokoj,
Gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila,
Da naglo razdriješi moj život od tijela;
Ter je trud i muka, gdi od velje slabosti
Trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
Ter perce vladati ne mogu od tuge
Ni pjesni sladati ni kratke ni duge…
PJESANCA ŠTURKU
Šturce, slatki razgovore,
Jeda te je koja vila
U zelenci posred gore
Cemerikom opojila?
Ter nije cuti tvoje pjesni,
Da me tiho razgovori,
Od tužice i boljezni
Moje srce koje gori.
Zac ve zora bijela praska
A Danica zove danak,
I žuberi ptica svaka
Ostavivši nocni sanak;
Samo pjesan nije cut tvoju
Mimo ptice sve ostale
Ke s Danicom rajsku poju
Ter nebesku Djevu hvale.
Dragi šturce i ljuveni,
Ako nijesu tuge koje
U travici u zeleni
Obujmile srce tvoje,
Pokomoli malo glave,
Pomoli se iz travice
Bez prikora i zabave,
Od nebeske zgar Danice
Lje se cudim toj Danici,
Kako tebe s nebes zgara,
Gdi se tajiš u travici,
Ne kori te i ne kara?
Zašto bi se pristajalo
Da te kara, da te psuje
Meu stvorenje sve ostalo
Tvoje pjesni gdi ne cuje.
Tijem se bolim i tuguju
U žalosti rad ljubavi,
Svake ptice gdi svud cuju
Biljišuci po dubravi
I pojuci brijeme traju,
Ter kraljici svijeh kraljica
U pjesance hvalu daju,
Ka je svjetlja ner Danica.
Tijem pridragi slatki šturce,
Umoli se željnu meni,
Nemoj takoj stati muce
U travici u zeleni.
Ti se ovdi u dubravi
U pjesance u medene
I proglasi i objavi
I sadruži trudna mene….
PJESANCA LAKOMOSTI
Moj Bože, tko bi saj, koli bih rad znati
U zemlji vjecni vaj tko poce kopati,
Od zlata ter rude iskopa clovjek taj,
Rad koga sve trude provodi vas svijet saj…
Jošte zlo cini toj prokleta lakomos,
Da je svudi rat i boj, i tužba i žalos;
Velike jadove ter svijetu zadava,
Oreci gradove od mnozijeh država,
Kraljeve cvijeleci i mnogu gospodu,
Na robstvu mijeneci vlastitu slobodu.
I ki su vladali veliko gospoctvo,
Ti su sad poznali sužanstvo i robstvo,
Ter život provode u sjetnoj pecali,
Želeci slobode s kom se su rastali.
Trudno je još vidjet gdi lakom nepokoj
Omasti vas saj svijet u krvi clovjecjoj,
Ter, vajmeh, nije polja, ni brijega ni gore
Otoka ni školja što uzdrži sve more,
Nit je grad ni selo, lakomo posilje
Gdi nije razvelo korenje i žilje,
Kijem trudi i prudi i kojijem skoncava
Svaku vrst od ljudi što narav sazdava,
Na zdravje ter se proc nikamo ne more,
Ni ob dan, ni ob noc ni kopno ni more,
Ner se svud uzdiše, u zemlji stojeci,
Pri blagu najliše guse se bojeci
I ostalijeh ljudi zlijeh, ki deru i kolju
Putnike strana svijeh po gorah i polju…
Tuge se još gore dušica gdi vene
Zac se nac ne more vodice studene,
Vodice studene ni zimi ni ljeti,
Ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
Gdi bi od tužice putnik oporavio
I kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
Žalosti velike slijede ih i tjere,
Ter pocnu tuj suzit od velje tužice
Zac nije moc okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju gdi tamo kraj rijeke
Skorupom plivaju nakazni razlike,
Navlaš kukudrili ke nije moc izrijeti
Koli su nemili i strašni vidjeti;
I zmija krilatijeh i ostale žalosti,
U rijek i u blatijeh vidjet je zadosti,
Ter nije jezera ni blata ni rijeke
Gdi nije cemera od smrti od prijeke.