Lyrics has been copied to clipboard!
ALEKSANDAR SERGEJEVIC PUŠKIN:
PIKOVA DAMA
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevic Puškin je ruski pjesnik roden 6. VI. 1799.
godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemicke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobodene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlicno poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemickom
ucilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujuci liberalnim nastavnicima,
vladao duh politickog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom
književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se
štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemicko
inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu
te oslobodilacke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu
sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P. J. Cadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radišceva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.
Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.
Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev,
V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Pušcin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politicki
epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na
Senatskom trgu piše mu njegov voda Riljejev: "U tebe su uperene oci
Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i
gradanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug
Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu
Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim clanovima "Južnog društva"
Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojacala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)
Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.
Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavicajno selo
Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabristickog ustanka
1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od
kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta"
Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,
ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
Teško podnoseci reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja
dekabristickog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne
polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Goncarovom.
Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvecivao mu se intrigama i
klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje
kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na
njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna
pisma s aluzijama na odvec intimne veze njegove supruge i cara.
Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D'Anthesa,
avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire
nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s
vremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.
Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i istice
misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju
zakona svoje zemlje. Omladina uci napamet Puškinove stihove koji su
izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin pocinje
pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.
Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je citao engleskog
romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga
razdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti pocinje "romantizacija
prirode". Napose su za ruski romantizam znacajne poeme Kavkaski
zarobljenik; Braca razbojnici; Bahcisarajski vodoskok; Cigani.
Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je zapoceo
pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle
pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu
Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija
Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,
roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,
nekoliko znacajnih i originalnih rasprava o romantickoj i klasicnoj poeziji
te o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.
Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom
prošlošcu i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio
problem odnosa izmedu naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd,
Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu
Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je
putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje
"male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge;
Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petrovica Belkina,
Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina.
Tridesetih godina stvara Broncanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra
Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kceri postavlja problem seljacke
pobune i ozbiljno proucava povijest Pugacova. Puškin je bio nadahnuti
vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim politickim radovima
o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih
godina" (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritickih clanaka o
americkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim
tvornicama sukna, te ropstvu americkih crnaca. U ruskoj književnosti
Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu
prekinuo je, nadahnut citanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasicne
drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost.
U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi,
ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode,
starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici.
Na polju umjetnicke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Cehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi.
U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene
epohe: drevni Istok, klasican svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija,
epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom,
njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke
prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom
obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko
razvijenom svješcu o pozivu pjesnika, svojim humanistickim idejama i
naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rodenoga genija,
Puškin je izvanredna licnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.
Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele
Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas
prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašica i Martica
do Kombola, Krkleca i Cesarica.
Sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjickoga oficira u gardi.
Duga zimska noc prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
ujutro sjeli za stol vecerati. Onaj tko je imao srece u igri jeo je sa
velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
Tada svi zapocnu razglabati oko odigranih partija. Domacina i Surina je
uporno mucila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima buduci da je cak i
po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
stekne suvišno. Domacin i Surin su to medu sobom prokomentirali
rijecima da je Herman nijemac koji sve radi s racunom.
Tako razgovarajuci Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospode su igrale faraona.
Jedanput je grofica igrajuci s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
ostala vojvodi dužna. Po povratku kuci sve je ispricala djedu i naredila mu
da isplati dug vojvodi. Cuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
isplatiti svotu. Ne znajuci što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
koji je bio vrlo ugodan covjek. Stari covjek je odmah došao i zatekao je u
velikoj muci. Ona mu isprica sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeci od grofa Saint-Germaina pomoc. Grof bakici povjeri jednu
tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu vecer bakica se pojavila u
Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
Bakica mu se nekako ispricala što mu nije donjela novac i zapocne igrati
protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
mladic po imenu Caplicki koji je takoder zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.
I tako je Tomski prekinuo pricu o bakici buduci da je bilo vrijeme za
spavanje. Došavši kuci Herman je poceo smišljati plan kako da od bakice
sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
pogledavajuci kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
vidi. Tako je zapocela veza izmedu Lizavete i Hermana.
U pocetku je Lizaveta odbijala pisma vracajuci ih, ali ih je naposljetku
ipak vrlo rado citala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je porucila Hermanu
da ce na plesu ostati do dva sata, a da ce se nakon toga posluga razici.
Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
Herman je bio toliko uznemiren da je vec u jedanaest sati bio pred kucom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kucu ali nije
otišao u Lizavetinu sobu, vec je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao
staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavacici koja joj
je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.
Odjedanput se Herman odluci otici do stare grofice i zamoliti je za jednu
dobrotu. Herman se nije ustrucavao i odmah je groficu uljudno pitao za
tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila cak niti jednom
rijecju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te zapocne prijetiti grofici.
Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku
ona ostade nepomicno sjediti u naslonjacu. Tada je Herman shvatio da je
grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala
o rijecima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar
tri zlocina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se
pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga
kad joj je Herman ispricao što se dogodilo s starom groficom.
Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi vec je samo željan
novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuce
kako ga cuvar na ulazu ne bi opazio. Vracajuci se kuci Hermanu se stalno
motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlucio
otici grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u
jednom trenutku mu se ucinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.
Naravno on je to shvatio kao prividenje. Te veceri legao je u krevet,
ali dugo u noc nije mogao zaspati. U jednom trenutku je zacuo korake u
susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraca
iz nocne šetnje. Ali koraci su bili drukciji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavacici.
Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje
pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreci mu
da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naredeno da dode. Pristala je reci
tajnu triju karata govoreci ove rijeci: "Trojka, sedmica i kec dobivat ce ti
jedno za drugim, ali dvadeset i cetiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,
a poslije za citava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju
smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...
Poslije ovih rijeci grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije
bilo jasno što se dogodilo. Iduceg dana Herman se vec spremio i otišao
okušati srecu na kartama kod Cekalinskog. Herman je na svoju kartu
stavio svotu od cetrdeset i sedam tisuca. Svi sudionici su zapanjeno
pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.
Ubrzo Cekalinski pocne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.
Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Iduceg dana Herman je
ponovno okušao srecu stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Cekalinski je poceo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga
se pokupio kuci. I treci dan je pošao kartati, misleci da i ovaj put sigurno
dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Cekalinski je podijelio
karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:
"Kec dobiva!" pokazujuci svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.
Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!
Analiza likova:
Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto
malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojaca svoju
nezavisnost, Herman nije trošio cak ni kamate od nasljeda, nego je živio
samo od place lišavajuci se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, covjek
zakopcan i castoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da
mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je covjek jakih strasti i
bujne mašte, ali ga je cvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih
zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,
nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proracunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da ce
dobiti suvišno, a medutim po cijele noci presjedio bi za kartaškim stolom
i sav u groznici pratio razlicite obrate u igri.
Herman je covjek promjenjivog karaktera što se ocituje iz onoga što
je ucinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopce nije
volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
zna tajnu triju karata.
Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.
Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško
živjeti u kuci koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva
za sve što se staroj grofici ne svida. Cesto je vrijedana od strane grofice
buduci da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tice ljubavi s Hermanom
ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako
zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razocarana vidjevši da je
Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak
pronalazi srecu udajom za jednoga veoma dragoga mladica koji ima
veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.
Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome
kako covjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti
i sebe i svoj nacin ponašanja. Bolje receno covjek vrlo lako mijenja
svoju licnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim
drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova
licnost iz jednog štedljivog covjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog
covjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
PIKOVA DAMA
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevic Puškin je ruski pjesnik roden 6. VI. 1799.
godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemicke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobodene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlicno poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemickom
ucilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujuci liberalnim nastavnicima,
vladao duh politickog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom
književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se
štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemicko
inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu
te oslobodilacke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu
sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P. J. Cadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radišceva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.
Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.
Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev,
V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Pušcin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politicki
epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na
Senatskom trgu piše mu njegov voda Riljejev: "U tebe su uperene oci
Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i
gradanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug
Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu
Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim clanovima "Južnog društva"
Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojacala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)
Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.
Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavicajno selo
Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabristickog ustanka
1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od
kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta"
Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,
ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.
Teško podnoseci reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja
dekabristickog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne
polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Goncarovom.
Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvecivao mu se intrigama i
klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje
kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na
njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna
pisma s aluzijama na odvec intimne veze njegove supruge i cara.
Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D'Anthesa,
avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire
nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s
vremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.
Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i istice
misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju
zakona svoje zemlje. Omladina uci napamet Puškinove stihove koji su
izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin pocinje
pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.
Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je citao engleskog
romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga
razdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti pocinje "romantizacija
prirode". Napose su za ruski romantizam znacajne poeme Kavkaski
zarobljenik; Braca razbojnici; Bahcisarajski vodoskok; Cigani.
Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je zapoceo
pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle
pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu
Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija
Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,
roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,
nekoliko znacajnih i originalnih rasprava o romantickoj i klasicnoj poeziji
te o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.
Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom
prošlošcu i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio
problem odnosa izmedu naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd,
Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu
Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je
putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje
"male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge;
Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petrovica Belkina,
Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina.
Tridesetih godina stvara Broncanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra
Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kceri postavlja problem seljacke
pobune i ozbiljno proucava povijest Pugacova. Puškin je bio nadahnuti
vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim politickim radovima
o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih
godina" (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritickih clanaka o
americkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim
tvornicama sukna, te ropstvu americkih crnaca. U ruskoj književnosti
Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu
prekinuo je, nadahnut citanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasicne
drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost.
U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi,
ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode,
starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici.
Na polju umjetnicke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Cehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi.
U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene
epohe: drevni Istok, klasican svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija,
epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom,
njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke
prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom
obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko
razvijenom svješcu o pozivu pjesnika, svojim humanistickim idejama i
naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rodenoga genija,
Puškin je izvanredna licnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.
Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele
Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas
prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašica i Martica
do Kombola, Krkleca i Cesarica.
Sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjickoga oficira u gardi.
Duga zimska noc prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
ujutro sjeli za stol vecerati. Onaj tko je imao srece u igri jeo je sa
velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
Tada svi zapocnu razglabati oko odigranih partija. Domacina i Surina je
uporno mucila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima buduci da je cak i
po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
stekne suvišno. Domacin i Surin su to medu sobom prokomentirali
rijecima da je Herman nijemac koji sve radi s racunom.
Tako razgovarajuci Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospode su igrale faraona.
Jedanput je grofica igrajuci s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
ostala vojvodi dužna. Po povratku kuci sve je ispricala djedu i naredila mu
da isplati dug vojvodi. Cuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
isplatiti svotu. Ne znajuci što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
koji je bio vrlo ugodan covjek. Stari covjek je odmah došao i zatekao je u
velikoj muci. Ona mu isprica sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeci od grofa Saint-Germaina pomoc. Grof bakici povjeri jednu
tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu vecer bakica se pojavila u
Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
Bakica mu se nekako ispricala što mu nije donjela novac i zapocne igrati
protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
mladic po imenu Caplicki koji je takoder zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.
I tako je Tomski prekinuo pricu o bakici buduci da je bilo vrijeme za
spavanje. Došavši kuci Herman je poceo smišljati plan kako da od bakice
sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
pogledavajuci kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
vidi. Tako je zapocela veza izmedu Lizavete i Hermana.
U pocetku je Lizaveta odbijala pisma vracajuci ih, ali ih je naposljetku
ipak vrlo rado citala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je porucila Hermanu
da ce na plesu ostati do dva sata, a da ce se nakon toga posluga razici.
Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
Herman je bio toliko uznemiren da je vec u jedanaest sati bio pred kucom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kucu ali nije
otišao u Lizavetinu sobu, vec je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao
staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavacici koja joj
je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.
Odjedanput se Herman odluci otici do stare grofice i zamoliti je za jednu
dobrotu. Herman se nije ustrucavao i odmah je groficu uljudno pitao za
tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila cak niti jednom
rijecju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te zapocne prijetiti grofici.
Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku
ona ostade nepomicno sjediti u naslonjacu. Tada je Herman shvatio da je
grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala
o rijecima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar
tri zlocina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se
pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga
kad joj je Herman ispricao što se dogodilo s starom groficom.
Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi vec je samo željan
novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuce
kako ga cuvar na ulazu ne bi opazio. Vracajuci se kuci Hermanu se stalno
motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlucio
otici grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u
jednom trenutku mu se ucinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.
Naravno on je to shvatio kao prividenje. Te veceri legao je u krevet,
ali dugo u noc nije mogao zaspati. U jednom trenutku je zacuo korake u
susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraca
iz nocne šetnje. Ali koraci su bili drukciji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavacici.
Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje
pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreci mu
da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naredeno da dode. Pristala je reci
tajnu triju karata govoreci ove rijeci: "Trojka, sedmica i kec dobivat ce ti
jedno za drugim, ali dvadeset i cetiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,
a poslije za citava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju
smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...
Poslije ovih rijeci grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije
bilo jasno što se dogodilo. Iduceg dana Herman se vec spremio i otišao
okušati srecu na kartama kod Cekalinskog. Herman je na svoju kartu
stavio svotu od cetrdeset i sedam tisuca. Svi sudionici su zapanjeno
pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.
Ubrzo Cekalinski pocne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.
Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Iduceg dana Herman je
ponovno okušao srecu stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Cekalinski je poceo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga
se pokupio kuci. I treci dan je pošao kartati, misleci da i ovaj put sigurno
dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Cekalinski je podijelio
karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:
"Kec dobiva!" pokazujuci svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.
Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!
Analiza likova:
Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto
malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojaca svoju
nezavisnost, Herman nije trošio cak ni kamate od nasljeda, nego je živio
samo od place lišavajuci se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, covjek
zakopcan i castoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da
mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je covjek jakih strasti i
bujne mašte, ali ga je cvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih
zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,
nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proracunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da ce
dobiti suvišno, a medutim po cijele noci presjedio bi za kartaškim stolom
i sav u groznici pratio razlicite obrate u igri.
Herman je covjek promjenjivog karaktera što se ocituje iz onoga što
je ucinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopce nije
volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
zna tajnu triju karata.
Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.
Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško
živjeti u kuci koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva
za sve što se staroj grofici ne svida. Cesto je vrijedana od strane grofice
buduci da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tice ljubavi s Hermanom
ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako
zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razocarana vidjevši da je
Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak
pronalazi srecu udajom za jednoga veoma dragoga mladica koji ima
veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.
Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome
kako covjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti
i sebe i svoj nacin ponašanja. Bolje receno covjek vrlo lako mijenja
svoju licnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim
drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova
licnost iz jednog štedljivog covjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog
covjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.