Lyrics has been copied to clipboard!
JOHANN WOLFGANG GOETHE:
PATNJE MLADOG WERTHERA
Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.
Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog
«pokreta genija» kojeg je predvodio njemacki zaljebljenik u narodnu
epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema
klasicistickim, ali i racionalistickim tezama i preporucao je prevlast
emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno
vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman
cesto naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se
pridružilo njemacko gradanstvo koje se na taj nacin borilo protiv
dotadašnje francuske umjetnicke nadmoci, ali i privilegija u kojima je
uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu
priskrbilo njihovo ime, romanticari se zalažu za kriterije zasluga.
Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i
dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.
Poklonici novog modnog krika u literaturi isticu, pa i prepotenciraju
ljudsku osjecajnost, a likovi im placu kao kišna godina tako da je cudo što
tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva
(kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist.
Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi
genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje vec
susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i
rada otupljuje ljudska cuvstva, sada postaje omražena. Propagira se
covjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s
njom.
Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost
svakodnevnice pucana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta.
Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih djecaka pronašao slikarsko
nadahnuce, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobicajena
slika Lotte kako dijeli svojoj braci i sestrama kriške kruha. Werther se divi
tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje
sasvim obicne živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli
ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe
veoma cijeni.
Gradani su prikazani kao ambiciozni, probitacni i obrazovani ljudi koji se
sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo
nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim
dijelom leže u rukama plemica. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo
ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim
ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazlicitijim skupovima i gozbama
pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina
da, prenemažuci se i smješkajuci pred sebi jednakima, uživaju u tonama
kuharskih delicija. Posljedica dugoocekivane premoci gradanstva jest
sveopca težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za
(još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo cesto,
zajedljivi gradanski odnosi.
Werther pripada sloju pucana, a nemilostivu ruku obijesnih plemica osjetio
je prilikom jednog plemickog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg
je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i
prirodi:
Citav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobicna forma
svojstvena modernizmu koji vec u Goetheovo vrijeme pušta prve
korjencice. U svojim se pismima Werther obraca prijatelju, Wilhemu,
i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu.
Taj stav, usudila bih se reci, dijeli i vecina ljudi koji okružuju Wethera.
Wilhem osuduje prijateljevu pretjeranu osjecajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan nacin razmišljanja. On kritizira
Wertherovo preuvelicavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri.
Ne slaže se s njegovim idealistickim i ujedno utopistickim shvacanjem
samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoci i u dosluhu je s
njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom
oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku
službu u poslanstvu.
Cini se da vecina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada
besposlicarenja, pa se gubi u melankoniji i gorcini vlastitih misli.
Njegovo shvacanje umjetnicke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti
autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako,
nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potice još veci bijes kod
njegovih nadredenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u
društvu.
Svugdje se osjeca izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu,
dok zapravo nastoji pobjeci sam od sebe i odgovornosti koje mu život
namece, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije,
i to ga cini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput
bedema izdiže izmedu njega i njegove okoline sprecavajuci ga da
normalno funkcionira medu tzv. «obicnim ljudima». U više navrata istice
koliko se neshvacenim osjeca; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili ludacima ili pijanicama i to ga duboko pogada.
Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi
prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tudeg mišljenja o njemu,
iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju.
Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo medu
svojim sugradanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednacava s
ohološcu. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u
covjeku i tu je ocit njegov djetinji nagon da promijeni svijet.
Prezire civilizaciju opcenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i
ogranicavaju njegova intenzivna osjecanja, a time ga zakidaju za
sposobnost umjetnickog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka cista osjecanja u
njemu, lišena uobicajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala
Wertherova razmišljanja.
U skladu sa sentimentalistickom percepcijom svijeta, Werther je saživljen
sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da
njegov slikarski talent proistjece iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u
prirodi. On osjeca prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim culima upija
njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode.
Isto tako, priroda je odraz njegovih osjecanja, a slika u tome zrcalu
mijenja se tijekom romana. U pocetku, u prirodi je personificiran njegov
mir i relativna uravnoteženost i citajuci o njoj obuzima nas ljupkost i
svježa razigranost proljeca. U svome pocetnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred ocima, a i citatelju se doima kao da
osjeca navale ljetne vrucine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje
ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najvece zlo, proganja ga i
razdire i nastupa jesen. Tada pocinje citati Ossiana i ponire u hladnocu
opisanih krajolika. Na vrhuncu ocaja godi mu bešcutnost zimskih krajolika,
takoder iz Ossianovih djela, i tada donosi konacnu odluku o napuštanju
ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima.
Nadahnjuje ga, a cini mi se i tješi struktura patrijahalnog nacina života iz
razdoblja antike. Svida mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su
ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i medusobno.
Junacke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga
ucvršcujuci njegov idealisticki svjetonazor. Prirodu gleda ocima antickih
umjetnika trseci se da u njoj pronade sklad kojeg ne može pronaci u sebi
samom:
«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naci u svome Homeru. Koliko
sam puta njime smirio uzavrelu krv!»
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje
citati Homera. Sada se posvecuje proucavanju Ossianovih melankonicnih i
hladnih opisa pejzaža. Ošamuceno guta price o nemogucim pozicijama u
koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava
poremecene odnose medu njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugodaj
izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjecanjima.
«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me
ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u
magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesecini koja u sumraku
svjetluca.»
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosjecajni romanticar koji se rado prepušta svojim
istancanim cuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i
razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljcica.
Njegova umjetnicka duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na
licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju.
Slikarski talent u skladu je s njegovom osjecajnom osobnošcu i izvrstan je
Goetheov pecat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je covjekov instinkt, koji kod gradana cesto mutira ili biva
zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isceprkao iz najintimnijih kutaka
svoga srca, cak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno.
Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama,
dok se Wetherova trenutacna osjecajna stanja odražavaju u prirodi u vidu
godišnjih doba koja on docarava opisujuci razne pejzaže u svojim
pismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim,
materijalistickim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost
romanticarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko
zaslijepljen da ne uvida da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa
manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema
krajnostima. Kategoricno negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ogranicavaju njegov umjetnicki virtuozitet kao i
civilizaciju koja namece takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve
vrste. Zapravo je prilicno svojeglav i postupa instinktivno i hirovito,
bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoci.
Smatra se neshvacenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za
svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu
mucenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to cini jedinstvenim.
On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeca neshvacenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost.
Nijece odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na
druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveci problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu
fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjednacava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu
genijalnost nazivaju ludošcu i likuju nad njegovom nemoci da se afirmira u
društvu. Ne shvaca osnovno nacelo preživljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Braneci svoje utopisticke stavove, cesto je u sukobu s
okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno
cini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava
kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netocnom i, stoga,
uvredljivom. To je covjek na kraju puta sazrijevanja ciji entuzijazam
postupno blijedi jer postaje bolno svjestan cinjenice da ne može
promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati.
Tada konacno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznade.
Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome
i sam covjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te
se u njemu rada pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u cinjenicu da je poseban te
žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosjecna osjecanja i
misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle,
onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost,
vec se zanosi grdnim zabludama da ce se sve riješiti samo od sebe,
dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove ocaranosti Lottom
možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama
dovoljno slican meni da u njemu mogu voljeti sebe.»
Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slicna da ga razumije,
ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, vec da ga
zadivljeno promatra i sluša hraneci njegov ego. On je maksimalno
idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog cega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava nacin na koji
ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeca važan i potreban.
Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne
želeci razmišljati o mogucem ishodu te nesudene ljubavi. Odatle onaj
snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konacno uspjela
prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je cinjenica; dakle – netko
mora napustiti mjesto zlocina. Lotta je za njega savršeno, gotovo etericno
bice i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zarucnikom Albertom prilicno
dobro upoznao, cak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom,
unatoc pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopacena logika navodi ga
na zakljucak da je on tu suvišan i odlucuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjecajnost i nemogucnost
adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogucila opstanak.
Na slican je nacin doživljavao umjetnost, gdje stvara iskljucivo prema
vlastitom nahodenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjecaja dovela
je njegov živcani sustav do preopterecenja i na kraju gubi sposobnost
zdravog rasudivanja i zapada u beznade te jedini izlaz vidi u smrti.
PATNJE MLADOG WERTHERA
Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe.
Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog
«pokreta genija» kojeg je predvodio njemacki zaljebljenik u narodnu
epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema
klasicistickim, ali i racionalistickim tezama i preporucao je prevlast
emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno
vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman
cesto naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se
pridružilo njemacko gradanstvo koje se na taj nacin borilo protiv
dotadašnje francuske umjetnicke nadmoci, ali i privilegija u kojima je
uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu
priskrbilo njihovo ime, romanticari se zalažu za kriterije zasluga.
Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i
dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma.
Poklonici novog modnog krika u literaturi isticu, pa i prepotenciraju
ljudsku osjecajnost, a likovi im placu kao kišna godina tako da je cudo što
tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva
(kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist.
Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi
genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje vec
susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i
rada otupljuje ljudska cuvstva, sada postaje omražena. Propagira se
covjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s
njom.
Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost
svakodnevnice pucana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta.
Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih djecaka pronašao slikarsko
nadahnuce, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobicajena
slika Lotte kako dijeli svojoj braci i sestrama kriške kruha. Werther se divi
tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje
sasvim obicne živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli
ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe
veoma cijeni.
Gradani su prikazani kao ambiciozni, probitacni i obrazovani ljudi koji se
sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo
nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim
dijelom leže u rukama plemica. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo
ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim
ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazlicitijim skupovima i gozbama
pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina
da, prenemažuci se i smješkajuci pred sebi jednakima, uživaju u tonama
kuharskih delicija. Posljedica dugoocekivane premoci gradanstva jest
sveopca težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za
(još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo cesto,
zajedljivi gradanski odnosi.
Werther pripada sloju pucana, a nemilostivu ruku obijesnih plemica osjetio
je prilikom jednog plemickog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg
je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i
prirodi:
Citav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobicna forma
svojstvena modernizmu koji vec u Goetheovo vrijeme pušta prve
korjencice. U svojim se pismima Werther obraca prijatelju, Wilhemu,
i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu.
Taj stav, usudila bih se reci, dijeli i vecina ljudi koji okružuju Wethera.
Wilhem osuduje prijateljevu pretjeranu osjecajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan nacin razmišljanja. On kritizira
Wertherovo preuvelicavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri.
Ne slaže se s njegovim idealistickim i ujedno utopistickim shvacanjem
samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoci i u dosluhu je s
njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom
oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku
službu u poslanstvu.
Cini se da vecina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada
besposlicarenja, pa se gubi u melankoniji i gorcini vlastitih misli.
Njegovo shvacanje umjetnicke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti
autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako,
nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potice još veci bijes kod
njegovih nadredenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u
društvu.
Svugdje se osjeca izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu,
dok zapravo nastoji pobjeci sam od sebe i odgovornosti koje mu život
namece, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije,
i to ga cini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput
bedema izdiže izmedu njega i njegove okoline sprecavajuci ga da
normalno funkcionira medu tzv. «obicnim ljudima». U više navrata istice
koliko se neshvacenim osjeca; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili ludacima ili pijanicama i to ga duboko pogada.
Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi
prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tudeg mišljenja o njemu,
iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju.
Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo medu
svojim sugradanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednacava s
ohološcu. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u
covjeku i tu je ocit njegov djetinji nagon da promijeni svijet.
Prezire civilizaciju opcenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i
ogranicavaju njegova intenzivna osjecanja, a time ga zakidaju za
sposobnost umjetnickog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka cista osjecanja u
njemu, lišena uobicajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala
Wertherova razmišljanja.
U skladu sa sentimentalistickom percepcijom svijeta, Werther je saživljen
sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da
njegov slikarski talent proistjece iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u
prirodi. On osjeca prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim culima upija
njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode.
Isto tako, priroda je odraz njegovih osjecanja, a slika u tome zrcalu
mijenja se tijekom romana. U pocetku, u prirodi je personificiran njegov
mir i relativna uravnoteženost i citajuci o njoj obuzima nas ljupkost i
svježa razigranost proljeca. U svome pocetnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred ocima, a i citatelju se doima kao da
osjeca navale ljetne vrucine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje
ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najvece zlo, proganja ga i
razdire i nastupa jesen. Tada pocinje citati Ossiana i ponire u hladnocu
opisanih krajolika. Na vrhuncu ocaja godi mu bešcutnost zimskih krajolika,
takoder iz Ossianovih djela, i tada donosi konacnu odluku o napuštanju
ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima.
Nadahnjuje ga, a cini mi se i tješi struktura patrijahalnog nacina života iz
razdoblja antike. Svida mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su
ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i medusobno.
Junacke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga
ucvršcujuci njegov idealisticki svjetonazor. Prirodu gleda ocima antickih
umjetnika trseci se da u njoj pronade sklad kojeg ne može pronaci u sebi
samom:
«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naci u svome Homeru. Koliko
sam puta njime smirio uzavrelu krv!»
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje
citati Homera. Sada se posvecuje proucavanju Ossianovih melankonicnih i
hladnih opisa pejzaža. Ošamuceno guta price o nemogucim pozicijama u
koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava
poremecene odnose medu njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugodaj
izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjecanjima.
«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me
ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u
magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesecini koja u sumraku
svjetluca.»
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosjecajni romanticar koji se rado prepušta svojim
istancanim cuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i
razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljcica.
Njegova umjetnicka duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na
licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju.
Slikarski talent u skladu je s njegovom osjecajnom osobnošcu i izvrstan je
Goetheov pecat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je covjekov instinkt, koji kod gradana cesto mutira ili biva
zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isceprkao iz najintimnijih kutaka
svoga srca, cak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno.
Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama,
dok se Wetherova trenutacna osjecajna stanja odražavaju u prirodi u vidu
godišnjih doba koja on docarava opisujuci razne pejzaže u svojim
pismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim,
materijalistickim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost
romanticarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko
zaslijepljen da ne uvida da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa
manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema
krajnostima. Kategoricno negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ogranicavaju njegov umjetnicki virtuozitet kao i
civilizaciju koja namece takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve
vrste. Zapravo je prilicno svojeglav i postupa instinktivno i hirovito,
bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoci.
Smatra se neshvacenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za
svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu
mucenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to cini jedinstvenim.
On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeca neshvacenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost.
Nijece odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na
druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveci problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu
fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis
izjednacava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu
genijalnost nazivaju ludošcu i likuju nad njegovom nemoci da se afirmira u
društvu. Ne shvaca osnovno nacelo preživljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Braneci svoje utopisticke stavove, cesto je u sukobu s
okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno
cini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava
kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netocnom i, stoga,
uvredljivom. To je covjek na kraju puta sazrijevanja ciji entuzijazam
postupno blijedi jer postaje bolno svjestan cinjenice da ne može
promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati.
Tada konacno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznade.
Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome
i sam covjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te
se u njemu rada pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u cinjenicu da je poseban te
žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosjecna osjecanja i
misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle,
onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost,
vec se zanosi grdnim zabludama da ce se sve riješiti samo od sebe,
dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove ocaranosti Lottom
možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
«Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama
dovoljno slican meni da u njemu mogu voljeti sebe.»
Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slicna da ga razumije,
ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, vec da ga
zadivljeno promatra i sluša hraneci njegov ego. On je maksimalno
idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog cega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava nacin na koji
ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeca važan i potreban.
Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne
želeci razmišljati o mogucem ishodu te nesudene ljubavi. Odatle onaj
snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konacno uspjela
prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je cinjenica; dakle – netko
mora napustiti mjesto zlocina. Lotta je za njega savršeno, gotovo etericno
bice i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zarucnikom Albertom prilicno
dobro upoznao, cak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom,
unatoc pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopacena logika navodi ga
na zakljucak da je on tu suvišan i odlucuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjecajnost i nemogucnost
adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogucila opstanak.
Na slican je nacin doživljavao umjetnost, gdje stvara iskljucivo prema
vlastitom nahodenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjecaja dovela
je njegov živcani sustav do preopterecenja i na kraju gubi sposobnost
zdravog rasudivanja i zapada u beznade te jedini izlaz vidi u smrti.