Lyrics has been copied to clipboard!
JOHANN WOLFGANG GOETHE:
PATNJE MLADOG WERTHERA
Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo docaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kceri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zarucnika.
Romanticarska obilježja u djelu:
- U vecini slucajeva osjecaji prevladavaju razumom.
- Plemici i gradani su u djelu izmiješani iako nisu izjednaceni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
prica o svojim osjecajima i duševnom stanju nego o dogadajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junackim djelom, a da je djelo
klasicisticko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasicni oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(elipticni stil, inverzija).
Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majcin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje pocinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uvida kako je njegova ljubav nemoguca, iako je i prije
znao da je Lotte zarucena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.
«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki gradanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtic dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmice svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je covjek. Zatim pak, ma koliko skucen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjecaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoce.»
Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobodenje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uopce ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da ce buducnost biti bolja.
«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dode neki filistar, covjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izracunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne precesto da joj nešto darujete, možda za njezin rodendan i
imendan itd. 'Posluša li covjek, onda je to uporabljiv mladic i sam cu ga
preporuciti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošcu.»
Werther ovdje govori kako su osjecaji i razum oprecni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjecaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.
«Više nisam bio covjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»
Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,
sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.
«Živim tako sretne dane kao što ih Bog cuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»
Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suocava sa
sudbinom, svojom željom za smrti.
«Prica se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
cesto tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogucila vjecitu
slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrcu - cini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeca sputano i nelagodno.
«Vec sam nakanio da je ne vidam toliko cesto. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svecano si obecam:
sutra ceš jednom izostati; a kad dode jutro, opet nadem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih ocekivao, vec sam kod nje.»
Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i
shvaca.
«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predvidao. On je najpedantnija
luda što u uopce može postojati; korak po korak, a ukocen kao stara
djevica; covjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može ucinitinnešto na cemu bi ibo zahvalan.»
Tu Werther prica o svojoj nesreci nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi
prihvatiti Werthera jer ima drugacije poglede na svijet i drugaciji nacin
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.
«Svaka rijec što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput maca.
Nije osjecala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što ce se dalje brbljati i kakva ce vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako ce se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno vec predbacuju. Sve to od nje
cuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjecanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»
Još jedan razlog samoubojstva - kada konacno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomocna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.
«Kamo želim ici? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još cetrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doci bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»
Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio
nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.
«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje lišce žuti, a lišce sa susjednih stabala vec je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.
«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vraca od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', rece ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašcu smješkali užici nedužna
suosjecanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.
«Ona ne vidi, ne osjeca da pripravlja otrov koji ce uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Cemu taj dobrocudni pogled kojim me ona cesto pogleda? Cesto?
- Ne, ne cesto, ali ipak ponekad, cemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjecaja, cemu sucut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu celu?»
Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjecaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.
«Cijela silina tih rijeci srucila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom ocajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oci, na svoje
celo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»
Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne
umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obecanje majci.
«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega cu ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukocen pokucam na mjedena vrata smrti.»
Oproštaj od Lotte, ne žali ni za cim, uvjeren je da netko od njih troje mora
otici jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreci
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.
Lotta
Pametna i osjecajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero brace i
sestara, i za bolesnog oca. Zarucena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati buducnost i obecanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazecu.
«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»
Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i
bracom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju bracu i sestre.
«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
rece Lotta, ''onda cu vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
Albert
Lottin zarucnik, svi ga opisuju kao pedantnog i cestitog covjeka što treba
znaciti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.
«''Albert je cestit covjek, s kojim sam gotovo zarucena.»
«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemackog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»
«Ne mogu, medutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjecajan i dobro zna što ima u Lotti. Cini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»
Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su
suprotnosti.
«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do odredene mjer, ali propada cim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako cudno reci kako je kukavica covjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilicno reci da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»
Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je
Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povuci okidac s kojim sve nestaje.
Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjecaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uvida kako Lotta nikada nece
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pricali, šetali i u pocetku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.
Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugacije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah iskljucio i mislim da je previše osjecajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede casti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopce ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.
Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u pocetku je i sretan, ali kada ga sljedeci put srece on je nesretan i
ocajan zbog neuzvracene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako nece biti moja,
nece biti nicija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvracenoj ljubavi za
Lottom
Werther je bio uvjeren da ce ga njegova neuzvracena ljubav ili pretvoriti u
ludaka ili da ce ocajan na kraju ubiti Lottu.
Dojam o djelu:
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjecajnosti, svako malo i on
se rasplace, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo
govori o tome kako se on osjeca, kako je neshvacen, tužan, kako je život
nepravedan itd. Pomalo me podsjeca i na sapunicu i upravo zbog toga
djelo nije po mome ukusu.
PATNJE MLADOG WERTHERA
Bilješke o djelu:
Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije.
Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,
a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan
i sumoran, a oni zapravo docaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu
dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz
vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji
se ubio zbog nesretne ljubavi prema kceri svojeg poslodavca, i prema
njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti
Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina
zarucnika.
Romanticarska obilježja u djelu:
- U vecini slucajeva osjecaji prevladavaju razumom.
- Plemici i gradani su u djelu izmiješani iako nisu izjednaceni,
ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni.
- Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno više
prica o svojim osjecajima i duševnom stanju nego o dogadajima koji
se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junackim djelom, a da je djelo
klasicisticko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasicni oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva
(elipticni stil, inverzija).
Analiza likova:
Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majcin nalog odlazi kod svoje tetke u
Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva.
Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu
te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje pocinju tek kada dolazi
Albert i tek tada uvida kako je njegova ljubav nemoguca, iako je i prije
znao da je Lotte zarucena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje
svojem prijatelju Wilhelmu.
«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki gradanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtic dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmice svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je covjek. Zatim pak, ma koliko skucen
bio, u srcu uvijek održava sladak osjecaj slobode i to da ovu tamnicu
može napustiti kad hoce.»
Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže
živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobodenje od
tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za
svoje probleme - smrt, iako se ja uopce ne slažem s tim jer uvijek postoji
nada da ce buducnost biti bolja.
«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dode neki filistar, covjek koji
obnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izracunajte svoj imetak i
ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne precesto da joj nešto darujete, možda za njezin rodendan i
imendan itd. 'Posluša li covjek, onda je to uporabljiv mladic i sam cu ga
preporuciti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošcu.»
Werther ovdje govori kako su osjecaji i razum oprecni pojmovi koji nikako
ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjecaje za
nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.
«Više nisam bio covjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim
uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»
Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi,
sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on
zaljubio.
«Živim tako sretne dane kao što ih Bog cuva za svoje svece; i bilo
sa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti
življenja.»
Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suocava sa
sudbinom, svojom željom za smrti.
«Prica se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je
cesto tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogucila vjecitu
slobodu.»
Opet želja za slobodom, tj. smrcu - cini se kao da je samo tražio razlog da
napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeca sputano i nelagodno.
«Vec sam nakanio da je ne vidam toliko cesto. Da, ali tko bi se toga
mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svecano si obecam:
sutra ceš jednom izostati; a kad dode jutro, opet nadem neki neodoljivi
razlog i prije nego što bih ocekivao, vec sam kod nje.»
Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i
shvaca.
«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predvidao. On je najpedantnija
luda što u uopce može postojati; korak po korak, a ukocen kao stara
djevica; covjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne može ucinitinnešto na cemu bi ibo zahvalan.»
Tu Werther prica o svojoj nesreci nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi
prihvatiti Werthera jer ima drugacije poglede na svijet i drugaciji nacin
rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.
«Svaka rijec što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput maca.
Nije osjecala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda
je još dodala što ce se dalje brbljati i kakva ce vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako ce se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno vec predbacuju. Sve to od nje
cuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjecanja - to me uništavalo i još
sam u sebi bijesan.»
Još jedan razlog samoubojstva - kada konacno pronalazi neku ženu koju
bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež
ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomocna protiv
toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se
oduprijeti.
«Kamo želim ici? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još cetrnaest
dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih
opet htio doci bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.»
Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio
nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.
«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.
Moje lišce žuti, a lišce sa susjednih stabala vec je otpalo.»
Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne
vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.
«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i
nezadovoljan se vraca od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', rece ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slašcu smješkali užici nedužna
suosjecanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju
maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»
Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je
Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.
«Ona ne vidi, ne osjeca da pripravlja otrov koji ce uništiti mene i nju;
a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.
Cemu taj dobrocudni pogled kojim me ona cesto pogleda? Cesto?
- Ne, ne cesto, ali ipak ponekad, cemu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjecaja, cemu sucut za moje patnje što se ocrtava
na njezinu celu?»
Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog
Lottininih prikrivenih osjecaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi,
ipak postoje.
«Cijela silina tih rijeci srucila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u
punom ocajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oci, na svoje
celo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi
dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.»
Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne
umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera
koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obecanje majci.
«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz
kojega cu ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!
Da tako hladan, tako ukocen pokucam na mjedena vrata smrti.»
Oproštaj od Lotte, ne žali ni za cim, uvjeren je da netko od njih troje mora
otici jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreci
na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada
bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.
Lotta
Pametna i osjecajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero brace i
sestara, i za bolesnog oca. Zarucena je za Alberta, više zbog njegova
novca s kojim može djeci osigurati buducnost i obecanja majci, nego zbog
ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za
drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu,
djeca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko
stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazecu.
«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko
djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»
Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i
bracom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja
se požrtvovno brine za svoju bracu i sestre.
«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',
rece Lotta, ''onda cu vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.
A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»
Albert
Lottin zarucnik, svi ga opisuju kao pedantnog i cestitog covjeka što treba
znaciti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s
Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u
klasicizmu i odan tradiciji.
«''Albert je cestit covjek, s kojim sam gotovo zarucena.»
«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemackog plesa, a moj partner loše
pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»
«Ne mogu, medutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena
vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može
prikriti. On je osjecajan i dobro zna što ima u Lotti. Cini se kao da je
malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim
više od svih ostalih.»
Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su
suprotnosti.
«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositi
radost, patnju, boli, sve do odredene mjer, ali propada cim je ta mjera
prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li
izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako cudno reci kako je kukavica covjek koji si oduzme život,
kao što bi bilo neprilicno reci da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''»
Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je
Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom
za bolje sutra nego povuci okidac s kojim sve nestaje.
Werther i Fedra:
Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno
zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjecaje, ali Werther, za razliku od
Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uvida kako Lotta nikada nece
biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su
pricali, šetali i u pocetku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije
u nju mogao zaljubiti.
Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugacije postupio.
Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi,
što je Werther odmah iskljucio i mislim da je previše osjecajan za to,
ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede casti, što je za Werthera
apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopce ne bi pomislio na
osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se
zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da
mogu biti zajedno.
Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi
Dodatni uzroci ubojstva:
1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu,
i u pocetku je i sretan, ali kada ga sljedeci put srece on je nesretan i
ocajan zbog neuzvracene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu
kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako nece biti moja,
nece biti nicija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvracenoj ljubavi za
Lottom
Werther je bio uvjeren da ce ga njegova neuzvracena ljubav ili pretvoriti u
ludaka ili da ce ocajan na kraju ubiti Lottu.
Dojam o djelu:
Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjecajnosti, svako malo i on
se rasplace, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo
govori o tome kako se on osjeca, kako je neshvacen, tužan, kako je život
nepravedan itd. Pomalo me podsjeca i na sapunicu i upravo zbog toga
djelo nije po mome ukusu.