+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

Odabrane pripovijetke

Vjenceslav Novak:

Odabrane pripovijetke

SADRŽAJ:

U glib
Nezasitnost i bijeda
Iz velegradskog podzemlja
Pripovijest o Marcelu Remenicu

U GLIB
I.

Artur Kranjcic došao je punom i svijetlom dušom u Zagreb da se upiše u juridicki fakultet. Jedino dijete u imucna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep dohodak i od ugledne casti nacelnika što ju je u svom rodnom gradu obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos djecak s pametnim pogledom krupnih ociju kojima je gledao djevojackim neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u Zagreb. Sloboda akademskog gradanina, predavanja u sveucilištu, kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna, slikovita i bogata okolica zagrebacka - sve mu je širilo krila poletnoga duha, i on se tako osjecao svojim položajem u nekim svijetlim visinama gdje još jedino mlad i zanosan covjek, neopterecen grubim brigama života može da okusi punu srecu. Malo prije odlaska u Zagreb rekao je jednom kod objeda otac:
- Dakle, ipak sam uspio... Dobio sam ti, Arture stipendiju... Dvije stotine forinti...
Dok je to govorio, njegovo se lice smješkalo i bilo obasjano osjecajem zadovoljstva. A i majke se ugodno dojmila ta vijest, ona je dala oduška svome veselju tobože zavidnim rijecima što ih je rekla sinu:
- Lako za te... Živjet ceš u Zagrebu kao grofovski sin...
U glavnom gradu ostvarale su se gotovo sve sanje Arturove: grad, okolica, društvo, knjige, predavanja, pozornica - sve je teklo poput bistre i bujne rijeke u njegovu dušu i natapalo je svojom oplodujucom snagom. Bio je cist i nevin poput djeteta i hrlio je svom snagom mlade duše od jedne ljepote k drugoj kao ptica koja pod punim svjetlom sunca lijece nad cvijecem i od vrha k vrhu bujnim šumskim zelenilom.
Mjesec je dana tako protekao što je bio u Zagrebu, a njegova su pisma što ih je pisao kuci bila još uvijek zanosna pjesma mlade i krepke duše koja se kupala samo u sjajnim zrakama najcistijih ideala.
Taj svijetli život trajao je punih pet tjedana, kad je Artur stao osjecati prvi nemir u duši: pojavilo se tiho ceznuce za roditeljskim domom...
Ovo je bilo prvi put što je živio izvan rodnoga krova, dalje od roditelja. Nježno cuvstvo što ga je osobito prema majci osjecao, stalo se javljati jakom željom da je vidi... a mlada mu fantazija kitila je njezin lik divnim, zanesenim slikama iz rodnoga grada i ispod domacega krova: najneznatnije sitnice tamo stale su se javljati s nekim zamamljivim, slatkim životom, bile su zadahnute najnježnijom poezijom - i on je stao da gine melankolicnim ceznucem za njihovim društvom.
Želja za rodnim krajem bila je u svome obicnom nastanku i razvijanju prava duševna bol. Vec je bilo casova gdje bi osjetio na ocima suze kad bi mu duša izvijala živim i toplim bojama sliku za slikom rodnoga grada - a udes ga je prikovao kao roba, te ne može odoljeti žudnji svoga djetinjeg srca da potajno, cuvstvom zahvale i ljubavi, pritisne usta na njegovo tlo...
I u najzanimljiviju lektiru ušuljala bi se misao na rodni kraj i davala onamo svakome licu, svakome drvu, svakome kamenu toplinu cuvstva što ga je za njih on u svom srcu nosio. Sve što je bilo onamo radalo je u njemu ovo cuvstvo ljubavi po kojem se cutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo - i zato se ljubav za domajom pretvarala u njemu u bol. Poželio bi da sretne i najneznatnijega covjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim srcem, punom dušom, i u blizini takova covjeka popustila bi doista ova teška, sve teže snošljiva napetost cuvstva koje je stalo ispunjavati tugom njegov život.
Jednom se u takovu stanju duše sjetio Artur nekoga svoga druga iz gimnazije koji je takoder došao u Zagreb da se upiše u sveucilište. Vec je više od tjedan dana prošlo što ga nije vidio - i kad je pomislio na nj, osjecao je da bi bolni napon cuvstva u njegovu društvu popustio. S njim ce slobodnije nego s drugima razgovarati o utiscima što ih je u duši razbudio Zagreb, univerza, kazalište..., a što je više - njihova puna srca otvorit ce se jedno drugome toplim uspomenama iz grada gdje su zajedno osam godina drugovali. Još mu nikada nije bio taj drug toliko drag kao ovaj cas... Njihove ce duše složno zabroditi na krilima uspomena u rodni grad i pružit ce za njim ruke ceznuca, kao što su ih za svojom domajom pružala djeca Izraela što su plakala nad vodama Babilona.
Doznao je za stan toga druga i odmah se uputio k njemu.

II.

Taj se drug Arturov iz gimnazije zvao Jakov Kosovic i bio je seljacki sin tamo iz najrdavijeg kraja u Lici. Kroz gimnaziju se provlacio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, cutio je u sebi zdrave pameti barem onoliko koliko su je prosjecno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali, pa zato ga je stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije toliko u krvi doista nikojemu ogranku hrvatskog naroda koliko Licaninu. Po njoj se je mnogi licki sin, sam po sebi digao - kako se veli - iz opanaka i dovinuo se znanjem i vlastitom vrijednošcu u svijetu ugleda.
Jakov je bio u gimnaziji najvrsniji matematicar. U tom predmetu nije poznavao poteškoca. Nad cim su se drugi bez uspjeha znojili, time se on igrao. Što zamršeniji problem to ugodnije podržavanje svijesti da mora otkrivati još nepoznate putove kojima ce doci do rješenja...
Pa ipak nije mogao misliti da se dade na izucavanje svog rodenoga predmeta u cije je zakone pretvarao sve pojave u životu i svijetu, kao što ih rodeni glazbenik prelijeva u tonove. Rekoše mu da vec ima ispitanih matematicara koji ne mogu doci do mjesta, pa ce zato jedva dobiti za taj predmet potporu bez koje nije mogao ni pomisliti na sveucilište. Zato je u molbi naglasio želju da bi najvolio uciti matematiku, ali posvetio bi se i historiji i filologiji ako je time uvjetovana potpora da uzmogne polaziti barem koje od predavanja o predmetu za koji je bio roden.
U isti cas bio je raspisan i natjecaj za potporu na koju su imali pravo sinovi iz bivše Granice koji ce slušati bilo koju granu nauke u sveucilištu. I za tu je potporu poslao molbu i cekao rješenje s vecom nadom: doznao je da je najsiromašniji izmedu molitelja - bio je poradi toga vec gotovo siguran da ga ta potpora ne može minuti.
Ali pri koncu praznika vracena mu je bila ta molbenica s motivacijom: Zamoljena potpora bi podijeljena drugome.
Komu? - pitao se Jakov tražeci badava daka koji bi iz siromašnije kuce od njega potekao... U prvi cas nije mogao povjerovati što su mu rekli kod županije: Potporu koju je za nj otac molio dobio je njegov suucenik Artur Kranjcic... Sin jedinac u oca trgovca, vlasnika velike kuce i nacelnika!
Od prvog razreda gimnazije gdje je našao Artura sretao je toga simpaticnoga djecaka s iskrenim cuvstvom naklonosti, a ta je naklonost rasla u Jakovu kad je u višim razredima i zrelijim godinama bilo više prilike da se osvjedoci o lijepim vrlinama Arturova srca. Ali sad kad se sreo s Arturom kao sretnijim premcem u borbi za kruh za kojim Arturov otac nije smio posegnuti - nije se mogao oteti nelijepome cuvstvu što ga je zahvatilo protiv druga...
Oca Jakovljeva nije gotovo nimalo iznenadila vijest što je kao siromah u borbi s bogatim covjekom podlegao.
- Tako je uvijek bilo... gospoda su jaca... - rekao je on tonom mirne rezignacije, odgajan još tamo od vojnickoga doba po nacelima da je pravo na strani jacega.
Jakov nije mogao primiti udarac s takovim mirom. Proti njemu prosvjedovalo je odlucnim glasom cuvstvo srca i logika uma. Kako smije bogat covjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu? (Naprama njegovu ocu bio je Arturov otac gavan!) Ili zar ima Arturov otac za narod javnih kakovih i posebnih zasluga koje mu se moraju nagraditi narodnim novcem? Ako ima - slobodno! Ali iz milostinje namijenjene siromasima?!
Duša se mladica zalila ogorcenjem - brutalna nezasitnost, nepravica pokazala je na nj prvi put u životu svoje žive oci... U svojoj duši poznavao je takovu nepravicu samo iz historije covjecanstva. - Mislio je da joj je noga civilizovanoga covjeka davno zgazila glavu, a historija joj sacuvala lik samo kao vjecni spomen na odurnoga mrtvaca, neka zna potomstvo da je bilo velikaša i mogucnika koji se nijesu stidjeli hraniti kruhom sirotinje... Pa gle, ne kao mrtav kip u historiji - nego živu živcatu sreo je i pocutio na sebi udarac njezine šibe, a još nije svojom nogom slobodno ni koraknuo u život!... Znao je da ima talenta, cutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi - pocevši od oca, majke i brace koji su s njim pod jednim krovom živjeli, pa redom stricevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta sve selo - sve je to crna licka sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga siromaštva gledala na njemu gospodsku, tobože, odjecu što ju je na nj skrpalo milosrde dobrih ljudi... I Artur je talentiran i pun volje za naukom i pun oduševljenja za najcistije ideale, ali fali mu glavni uvjet da posegne uz Jakova rukom za istom potporom - on nije siromašan... On je i jedinac u imucna oca - a u Jakova je petero brace koja ce danas-sutra s pravom siromašnoga rodaka ocekivati od njega sad da pomogne sestru kod udaje, sad da namakne za pokop ciji, sad da primakne da se kupi vo, par ovaca, sjeme za usjev...
Cinilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gacama, u otrcanoj platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojnickom kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam godina kad se posljednje dijete krstilo - gleda ga takova, a pored njega stoji Arturov otac, ugojen gospodin, nacelnik grada, u odijelu francuskog kroja, s teškim zlatnim lancem na prsluku i s punim prstima prstenja... Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je na ponuku sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu - a uza nj je pružio i Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežuci za istom milostinjom, mole: - Udijelite meni! - I ne može Jakov naocigled toga kontrasta da shvati kolebanje onih koji odlucuju, o potpori, u ciju ce ruku pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Cemu tu kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu covjeka koji je zlatom nakicenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje - ali na licu nije bilo stida... Mislio je onda da ce u kojoj god nauci, kojima ga je škola dvanaest godina odgajala, naci cime bi objasnio sliku što je stajala pred njegovim ocima: ni u kojoj nije bilo objašnjenja!... Sve su govorile nadušak o pravednosti - jednako stari poganski filozofi kao što i Isus koji je na ljubavi bližnjega izgradio svoju nauku. A Isusa je vršenjem javnih bogoslužnih cinova priznao i eto taj bogato odjeveni gospodin što se upeo s pruženom rukom prama milostinji da se protisne pred njegova otrcanoga oca!... I zato je mislio da ce u casu ako milostinja zabludi u gospodsku ruku, prosvjedovati nekim natprirodnim prosvjedom Bog, da ce se protiv toga dici jedinstven i strašan glas svega što ga je okruživalo...
Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva - i pala u bijelu gospodsku ruku, nakicenu zlatnim prstenjem... A glas prosvjeda što ga išcekivao, nije se cuo... nego se samo rodio u Jakovljevoj duši... jaci i odlucniji nego što je mislio da bi ga mogla njegova duša smoci... A rodio se kao mržnja i kao zlurada cežnja za osvetom... Sjetio se kako mu je u gimnaziji davao jedan drug citati neke spise od kojih se zgražao i vratio mu ih s rijecima: "To je diktovao davo..." A sad je mislio da mora pisati drugu po te spise i uživao je sa zlobom, otrovnom nasladom u sebi što ce se okružiti naukom od koje je eto još pred caskom odvracao sa zgražanjem svoju misao...
Prva burna oluja što se mutnim valovljem digla u njegovoj duši slegla se na misao da je još nade od molbenice kojom je molio potporu u Zagrebu... Došli su i posljednji dani praznika, a rješanja još nije bilo. Cuo je od nekoga da je to dobar znak: "Da je molba odbijena, vec bi javili. Bit ce po svoj prilici tako da ce te ta doznaka za potporu docekati u sveucilištu" - mislili su oni.
Docekao je tako u nadi i prvi dan mjeseca listopada, vrijeme da se ide u Zagreb.
- Ti znaš bolje kako se mora raditi... - rekao mu je otac i proda za nj nešto žita. Stariji brat koji je na Rijeci zasluživao osamdeset novcica dnevno zaslužbe istovarivanjem ugljena iz brodova, poslao mu je na pismo pet forinta da mu "pomogne doputovati" u Zagreb. U rubac je svezao svoje dvije rubace i nešto rublja, k tomu je primetnula mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata - i tako pošao pješke do prve željeznicke stanice.

III.

Na ploci u sveucilištu citao je Jakov oglas: "Tražim druga koji bi htio sa mnom jeftino stanovati." Dozna za adresu i upozna se s nekim pravnikom cetvrte godine, Jerkom Pavlicevicem. Taj Pavlicevic našao je sobu za dvojicu uz šest forinta mjesecno stanarine.
- Jeftinije necete naci u Zagrebu stana - uvjeravao ga je taj visoki i suhi pravnik. U njega su bile velike, sive oci, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i dugacke usne i bio je odjeven u sive hlace kojima su bile nogavice otrcane, i u dugacak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorcina usprkos toplom pogledu njegovih sivih ociju.
- Ja sam stanovao - govorio je on Jakovu tonom kao da su se nakon duljeg rastanka sreli kao stari znanci - u svim ulicama... razumije se: jeftinijim - obrazložio je sa smiješkom - ali jeftinije i udobnije nego što vam se ovdje pruža prilika necete stanovati. Imamo svoju sobu, nitko nam ne dodijava. Gazdarica je sama s covjekom, a on je namješten kod željeznice i dolazi kuci samo na spavanje. Oni spavaju u kuhinji - a glavno vam je ovo: sobu od kuhinje dijeli samo tanak zid, zimi ce biti toplo... A ljeti - a šta ljeti! Odete u Tuškanac pa tamo citate... Koliko imate otprilike dohotka na mjesec? - upitao ga je onda s nekom nakanom.
- Ja... ništa - odvratio mu je zastideno Jakov.
- Ni ja, ni probite pare! Pa cemo se lakše slagati - rekao je nato s veselošcu novi znanac.
Zatim ga je poveo u taj slavljeni stan. Putem mu je pripovijedao da je donedavna imao zasluge u statistickom uredu, a sada su iza obavljena posla pomocnici otpušteni. Pavlicevic je nato stao s humorom govoriti o svom oskudijevanju... No skoro je nestalo u njegovom govoru obijesnog tona, a na njegova je usta izlazio mracan, jadljiv, gdješto žucljiv glas koji se skroz slagao s izražajem gorcine što je bila stalno upisana na njegovu mršavu licu. Od potpornoga društva u sveucilištu imao je objed.
Napon po sata hoda stao je Pavlicevic pred jednostavno ali ukusno gradenom jednokatnom kucom.
Ušli su u široku vežu s dvojim vratima od bojadisanog stakla kroz koje je svjetlo šaralo vesele, žive slike po taracanom podu. To je sjetilo Jakova na crkvu u njegovom selu, i on je rekao ugodno iznenaden Pavlicevicu:
- Daleko je, doduše, od sveucilišta, ali kuca je lijepa...
- Lijepa je kuca... - rekao je zlovoljan Pavlicevic... - ali stan nije u toj kuci nego tamo... - pokazao je rukom prema staklenim vratima.
Ušli su u prostrano dvorište. Na sredini rešetka za iscjedine bila je puna slame, kosti, krpa i takova smeca. U dvorištu su bile zaposlene tri žene: jedna je ispirala rublje, druga istresla nešto iz zemljanoga lonca u smece što se sabralo nad rešetkom za iscjedine, a treca je kraj plota tukla neko trogodišnje dijete i sva crvena, raskuštrana i zaduhana govorila pri tom vrlo gadne rijeci.
U dvorištu je bila dugacka, niska, žuto olicena kuca sa mnogo vrata i prozora. Na jedna od tih vrata uveo je Pavlicevic Jakova i rekao kratko:
- Ovdje smo...
Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i cade iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraci zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.
- Zidovi placu... - rekao je Pavlicevic Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha? - Casak je šutio, a onda je opet uzeo govoriti glasom i nacinom kako naucaju stariji mlade: - Loši imitatori nekih pjesnika koji su pjevali u drugo doba, vele: Srce veselo... vedar um, zalud ce htjeti bijeda biti kum... i tako dalje... A tako bih znao pjevati i ja: rijeci, rime, napuhavanje - al ovdje virni, braco!... Vlažno je, dašto... A kako hocete! slegao je ramenima - ja vas ne silim... Samo velim: Za te novce - deset novcica na dan - necete stanovati u Zagrebu... Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac - a vode koliko god hocete! - dodao je veselo pokazavši na zemljani vrc odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peci. Ta je pecica imala lik dugackog i vrlo zacudenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezacudenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.
- Radite kako mislite - govorio je opet Pavlicevic... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu necete stanovati.
- Pa dobro, ostat cu... - rekao je odlucno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oci mršavom covjeku.

IV.

Treci dan iza toga došao je Pavlicevic javiti Jakovu da ga zovu u dekanat.
- Bit ce poradi stipendije - dodao je. Jakov je drhtao. Njegovi su novci bili na kraju, i on je rekao i nehotice naglas: - Jedino bi me to spasilo...
Pavlicevic je nešto mumljao u sebi, a onda je rekao glasno:
- Bogzna!... Ja se ne bih kladio ni da ste dobili ni da nijeste... Svak vrag moli stipendiju, a u vlade pitaju najprije ako si odlikaš... Svjedodžbu siromaštva ispunjava svatko kako hoce... Ako je svjedodžba siromaštva - viknuo je jace - toga nacelnika što je svome jedinom sinu izmolio stipendiju fotografija njegovih imucstvenih prilika, objesite me slobodno za jezik na vrh tornja Sv. Stjepana.
- Ja nijesam odlikaš - rekao je nesigurnim glasom Jakov. - Iz njemackog imam "dovoljno" - u osmom razredu došao je novi profesor, pa strog...
- Šta se vi meni ispricavate za to? Nesmisao! - govorio je deklamujuci Pavlicevic... Nekada je, vidite, bila u školskim svjedodžbama posebna rubrika u kojoj je stajalo: "Sposobnosti". Šteta što su to ukinuli... Mnogome ne bi bilo milo citati: Sposobnosti slabe... No ako je uvidavan, on ce se tješiti drugom ocjenom: "Marljivost neumorna"... Ako je naduven, pa neka mu propuste vodeni trbuh kompetentni ljudi - nece mu škoditi... Odlika je mnogo puta samo lijepo vanjsko odijelo na grbavu covjeku. Ja to znam po mojim suucenicima. Ako vas ocijene "sposoban" ili "vrlo sposoban", ako ste uza to moralan (a profesori vas progledaju kroz osam godina!), onda bi kod podjeljivanja potpora imale odlucivati te dvije rubrike, a ne odlika ili neodlika. Siromaštvo, dakako, treci glavni uvjet...
Pavlicevic je bio voljan da i nadalje o tome govori, ali Jakov se žurio u dekanat. Stajao je pred konacnim rješenjem pitanja - ostati ili ne ostati u sveucilištu...
- Kako ste uzrujani! - rekao mu je Pavlicevic kad je opazio poblijedjelo Jakovljevo lice i njegove žurne i neskladne kretnje.
A Jakov je i osjecao u sebi vrlo napeto stanje duše. Cas je pomišljao da cuje tamo u dekanatu ugodan glas nekoga gospodina: - Vama je podijeljena stipendija - a cas opet da mu netko vraca molbenicu suhim birokratskim jezikom: - Vaša molba za potporu odbijena. - I obje ove skrajnosti kojih se dodirivala njegova misao, kao da su se jednako doimale duše. Bilo je u njoj od prenapetosti neko ledeno, gotovo nehajno stanje, ali se jasno isticalo na njegovu blijedom licu i hitrim, kao isprekidanim kretnjama njegova tijela.
- Što ste se tako uzrujali? - opet mu je rekao Pavlicevic: - Ako ste dobili, dobro je, a ako niste tješite se da ih je još barem pedesetorica koji su odbijeni s vama...
Pavliceviceve rijeci doimale su se razdražljivo Jakovljevih živaca. Bio bi u tom stanju duše volio biti sam.
- Pustite me... - rekao je tiho Pavlicevic i išao s njim uporedo ulicom a da nije razabirao ni jednog lica prolaznika, i s osjecajem kao da ne ide on nego kao da kuce s obiju strana ceste jure mimo njega poput željeznice.
Kad su stupili pred sveucilište, stao je neki stariji dak izdaleka vikati Pavlicevicu.
- Novci su ti došli... Duše mi! - stao se taj dak kleti kad mu Pavlicevic nije povjerovao.
Pavlicevic je pošao ogromnim koracima svojih dugackih nogu naprijed, a Jakov je ulazio lagano stubu po stubu u gornji kat. Zamislio je bogzna koliko misli, a nijedne domislio. Sve su se plele jedna s drugom i kidale se i ostavljale iza sebe u mozgu neugodnu prazninu... Onda se u njemu najednom probudilo dijete kojemu bi mati ili starija sestra sklapale ruke i ucile ga moliti... a njegova je mala duša osjecala onda tajanstvenu neku moc od molitve... da ce doci netko i dati nešto što ce biti dobro... Iduci uza stube, poceo je najednom moliti u sebi da gore zatece vijest: "Dobio si potporu." A onda je pomislio sred molitve: - Ta vec je riješeno... tvoja molitva znaci ono: Ne daj, Bože, da dva puta dva bude cetiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugoga dijete Jakov ciji su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kuci doticali praznovjerja... i rasudljivi covjek koji je pozitivnim ocima promatrao prilike...
- Sad cu znati sve... - pomislio je naglo i našao se s ledenom, kao okamenjenom dušom pred vratima dekanata...
Pavlicevic je stajao na dnu stuba i, turivši obje ruke u džepove svoga istrošenoga kaputa, cekao na Jakova. Najednom se pomolio gore Jakov... Bio je blijed, a kad je vidio Pavlicevica, usta su mu se otvorila na osmijeh...
- Odbijen je - pomislio je u sebi Pavlicevic kad je vidio taj ledeni smiješak na ukocenom licu Jakovljevu... - No, što je? - upitao ga je. Jakov je sišao na dno stuba, a onda rekao jakim glasom i zvukom koji njegovu glasu nije pristajao:
- Odbijen... - Usta su mu ostala otvorena, borio se da sabere u sebi snage i pokrije ono što je u sebi osjecao ravnodušnošcu covjeka koji umije da prima s hladnim mirom i ovakve udarce... Ali na oci su mu skocile naglo suze, i on se hrlo okrenu k nekoj ploci na zidu da sakrije svoju slabocu pred dacima što su se s rastegnutim i izoblicenim konturama micali oko njega.
Pavlicevic je pošao za njim i govorio mu zakrilivši ga svojim visokim tijelom:
- Dakle ipak odbijen... Ja se, doduše, nijesam mnogo nadao, ali nekako sve sam držao do ovoga casa da bi moglo biti... No šta!... Upišite se u jus pa otputujte kuci... - On je gledao pri tom sucutno u Jakova kao stariji brat.
- Da s maturom gonim ovce na pašu... i okapam krumpire... - rekao je razdraženo Jakov.
- Možete tamo citati... a ovdje cete polagati ispite.
Casak je mucao Jakov, a onda je upitao:
- A potpise?
- Gledat cemo da se upišete u Becu...
- Tko ce mi dati za školovanje?... A cime cu kuci otputovati? Ja sam izgubljen! - govorio je Jakov ocajnim, iznemoglim glasom i pošao prema izlazu.
Pavlicevic ga je stigao na stubama:
- Znate li šta? - rekao mu je kao da se dosjetio izlazu: - Majka mi je evo poslala dva forinta... Hajde da popijemo cašu vina... To ce vas u prvi mah razvedriti, a poslije cemo vidjeti... - Zatim je stao sred ceste i pošao, oponašajuci patos, govoriti uzvišenim glasom: Bog koji skrbi za ptice u zraku i ribe u moru... Tako vam stoji u knjigama - rekao je onda uzdahnuvši - a život je, amice, drugacije... Hajdmo brže - povukao je Jakova za rukav. - Pojest cemo nešto toplo, pa cašu vina i cigaretu - zaboravite!... Sad nam je dobro, ogrijte se, dok nije sunce... Samo brže - vukao je za sobom Jakova... - Otkada nijesam vidio dva forinta!
Vec se hvatao mrak, u nekoj maloj krcmici donijela je djevojka pred Pavlicevica i Jakova svijecu, a Pavlicevic je nabrojio prstima u džepu još pet desetica i rekao djevojci:
- Molim još po litre... Što cu štedjeti? - okrenuo se s veselim licem prama Jakovu cije se lice žarilo od vina. - Kad nemaš dugo, dugo ništa, pa ti ovako iznenada kapne groš - razveseli srce!... Gledajte, molim vas, kako mi piše mati.
Izvadio je iz džepa crveni odrezak naputnice i stao citati glasno: "Šaljem ti, mili moj sine, dva forinta. Da sam mogla sabrati više, znaš da bi bilo tvoje. Pomozi se i tim i užij s Božjim blagoslovom. Sad znam da je veselo medu tvojim dacima, pa mi se razveseli i ti..."
Njegov je glas sve više podrhtavao, a onda mu je najednom zapeo u grlu, a na trepavicama visile su mu suze...
- Vidite li kako je dobra moja mati... - govorio je napetim glasom i smiješeci se kroz suze. Zatim je natocio caše i rekao:
- Da pijemo u zdravlje naših majka... kako one misle na nas!... Vidite li kako je moja u svojoj sirotinji negdje teško skucala ta dva forinta da se tobože mogu i ja jedanput razveseliti sad o berbi kad navale daci ovamo...
Kucnuli su se i ispili. Pavliceviceve oci i cijelo njegovo mršavo lice nosilo je u sebi ugodan i dirljiv izražaj razbudenoga cuvstva.
- Dobar covjek... - pomislio je Jakov u sebi, a Pavlicevic je govorio napetim glasom kao da je nabujao od topline cuvstva i teško prolazio kroz tijesno grlo...
- Ja osjecam iz ovih redaka njezinu dušu... Tu nema jedne tražene rijeci... zato me svako njezino pismo rasplace... Kad ga citam, ja nju slušam kako govori, i to me gane... Mi koji smo ucili škole, ne znamo tako pisati: tražimo fraze, a ona toga ne zna: sluša svoje srce i piše...
Umuknuo je s uzdahom, disao prekinuto, oci su mu bile vlažne, a lice još uvijek puno ganuca.
- Što koristi! - viknuo je najednom trgnuvši se... - Došli smo ovamo da se razveselimo... Hajde da pijemo... U instrukcije se ne uzdajte... sve je razgrabljeno... U odvjetnickoj pisarnici još cete teže naci mjesto, pogotovo kao pocetnik!... Ja bih vas rado okrijepio nadom. Okusio sam, ne bojte se, što vrijedi više puta i sama dobra rijec... Ali što koristi... Odvjetnicke pisarnice pune su. Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni cinovnici... A sve vrvi u cinovnike... - rekao je smrknuvši se i stao zlovoljno ispijati cašu. - A narod - viknuo je najednom - seli u tudinu... Na njegovo mjesto dolaze tudi ljudi, trgovina i ono industrije što je imamo - i to je u tudim rukama. A vi, Hrvati, budite cinovnici - to ce reci: mizerije...
Jakov je gledao sa zanimanjem u Pavlicevica. Prvi put je cuo ovakovo razlaganje koje mu je skroz s nove i protivne strane otvaralo pogled u život. U njegovu se dušu od djetinjstva utuvila rijec što bi je njegov otac, stric, kum i svi seljaci s uzdahom izricali: - Blago onome tko se domogne kakve placice, pa da nije van samo kao trun! - A eto, ovaj siromah koji nece opet sutra imati komad kukuruznoga kruha za veceru - on zove cinovnika mizerijom.
- A što ja jadikujem! - kliknuo je naglo Pavlicevic. - Još imamo cetiri desetice, još cemo po litre...
Jakov se nije opirao. Vino ga je stalo vec junaciti protiv udaraca što ga je danas doživio.
- Razveselimo se! - govorio je živo Pavlicevic. - Neprestano kunjamo zamišljeni i nujni, neprestano pod teretom brige: što ceš opet jesti... Živimo kao u vjecnoj naoblaci bez sunca... Tu se gnjije... I duša valja da se prozraci... zakisne i ona. A u veselju se opere duša kao blatna rubaca u vodi...
Pavlicevic se stao glasno smijati, a Jakov ga je gledao ljubopitno i smijao se zato što se on smije.
- Što se smijete? - upitao ga je.
- Smijem se... U mene je jedna jedina rubaca... evo je na meni... Mogao sam danas kupiti drugu, a cemu? Danas cu s vama prozraciti dušu, a sutra oprati rubacu. Velim vam: tijelo se kupa u vodi, a duša u veselju... Od caše vina oživi u nama opet pokoji ideal... U nama - rekao je mrko... - umjetno se mora buditi ono što bi trebalo stalno pulsirati našim mladim životom... Gdje je neprestano mrak i mrak, bježe ideali... Vjerujete li?
- Vjerujem - rekao je odlucno Jakov.
- Cujete li, nas dvojica se nekuda slažemo u svemu... Cestiti smo ljudi obadva, a rde... Hajde da se nas dvojica pobratimo...
Digli su pune caše, zakvacili ruke, ispili i tri puta se poljubili...
- Još imam dvije desetice... hajde u slavu našeg pobratimstva jošte po litre... rekao je Pavlicevic, metnuo na stol dvije desetice i slegao prema Jakovu ramenima: - Ionako ce proci bogzna koliko dok ja i ti budemo opet gospodari od dvije forinte...

V.

Jednom poslije podne sjedio je Jakov u tamnoj sobici i gledao u posao kojim je bio zabavljen Pavlicevic. Ovaj je bio gola gornjeg tijela, sagnut nad umivaonikom i prao u gustoj sapunjaci svoju rubacu. Gdjekada bi ostavio na casak posao, ispravio se i pružio od sebe tanke i dugacke ruke da protegne tijelo što mu se ukocilo nad umivaonikom.
- Gladovanje! - kliknuo je odjednom, uspravio se nad umivaonikom i okrenuo se k Jakovu koji je turobna lica, blijed i s velikim modrim kolobarima pod ocima slušao njegov govor. A Pavlicevic mu je govorio naucavajuci kao ucitelj sa katedre: - Gladovanje, amice, to je zlocin ubojstva pocinjen od onih koji su krivi da gladuješ... Da je onaj nacelnik, koji je za svoga jedinca sina oteo tebi potporu, uzeo bio pištolj i ubio te, bio bi imao posla s kaznenim zakonom. Ovako, njegov se sin fino hrani, fino odijeva i polazi zabavišta - a ti gladuješ. A znaš li što to znaci za mlada covjeka da gladuje? Pogledaj svoje lice; oci su ti mutne, blijed si, drhturiš od zime, a pod ocima ovakvi crni kolobari... - pokazao je na svom kažiprstu... - Tvoj se organizam još razvija, a u tebe nema masne zalihe nego si eto kost i koža ko što sam i sam. Kad to traje dvije, tri i cetiri godine, tvoj organizam oslabi i najpripravnije docekuje svaku bolest... Pa kad si nakon muke i kubure nešto postigao i poveselio se životu, stanu prosvjedovati pluca, crijeva, želudac: Kasno je, gospodaru, odviše si nas zanemarivao...
- A ja nijesam morao na univerzu - rekao je Jakov turobno se smiješeci. Njemu se cinilo da se ovo Pavlicevicevo tumacenje ne bi dalo izraziti matematickom formulom.
- Dašto da nijesi!... Pa zašto nijesi ostao kod kuce?
- S maturom?!
- Pa podi k pošti, k porezu, podi za opcinskoga bilježnika, za pisara -
- Poci cu... Moram...
- A tvoja matematika?
- Ucit ce drugi...
- Eto, to je tako: ucjepljivati jabuku na krumpir...
- O pravu se govori, o pravu! - viknuo je Pavlicevic i uzeo življe žuljati medu rukama rubacu.
- Znaš li što cu ti reci - uspravio je opet iza dulje stanke svoje golo tijelo i stao govoriti mirnije. - Sad sam razmišljao što je glad. Fiziolog bi rekao: Organizam je istrošio magazine i javlja to mozgu, mozak porucuje vijest želucu, a želucani živci razbude u tebi osjecaj koji se zove glad. Moraš jesti - inace ne jamci organizam za nuždan red u svojoj prostranoj i vrlo finoj zapleteno uredenoj državi. - Ja pako velim da je gladovanje covjeka negacija prvog zakona Božjeg. Zemlja na kojoj je Bog covjeka nastanio, producira više nego što treba njezinim stanovnicima da žive. Cim ima gladna covjeka koji nota bene hoce da radi toliko koliko je nužno da iz carstva prirode namakne za svoju potrebu hranu, odjev i stan - onda je znak da je ravnovjesje poremeceno. A poremecenoga ravnovjesja priroda ne trpi: kad voda dode na koso tlo - pada, kad je zrak na jednoj strani topao, a na drugoj hladan, nastane vjetar... a pazi, i oluja!... Kad je tome zakonu nesvjesno podložena priroda koju zovemo mrtvom, kako da mu se otme stvor koji je sebe oholo prozvao: "homo sapiens", koji je pace otkrio u prirodi taj zakon? Razumiješ li što sam ti govorio?
- Pa što da radim? - upitao ga Jakov svojim turobnim glasom koji je zvucao kao da je umoran.
Pavlicevic je okrenuo opet k njemu svoje gole prste, pružio desnu ruku s ispruženim kažiprstom i rekao mrka, stroga lica, jakim i dubokim glasom:
- Gladuj!... I ja gladujem vec cetiri godine... Sad sam naprama tebi gazda - imam objed!
Sagnuo se nad umivaonikom, jedan cas žuljao rukav rubace i opet se uspravio:
- A što je to - uzdahnuo je - od podne do podne! Na sve ceš se prije naviknuti nego na gladovanje... Dode vecer, prolaziš mimo kruha i jedeš ga ocima... Cini ti se da uživa carstvo tko ima dosta kruha...
I opet je neki cas žuljao rubacu, a onda poceo govoriti kao da odgovara na pitanje što mu ga je drugi postavio.
- A kako ce se u nas ucvrstiti znacaj?... Boriš se i boriš, a najkasnije ti dode da vikneš: Do vraga sve skupa!... Kleknuo bi i pred onu tržicu što prodaje na Jelacicevom trgu kukuruzni kruh, da te spasi gladi. Zimu i bolest - sve ceš nekako podnositi, ali glad nikako!... I Ezav u Svetom pismu prodao je za zdjelu lece prvenstvo!... Glad snizi covjeka do životinje, a lako je situ diktovati zakone o moralu i o dužnostima svjesnoga covjeka! Iz ogladnjela želuca propne se u tvoju svijest davo, pa kaže: Nosi me, samo mi daj jesti!... A i što da ima tko od covjeka koji mora živjeti a nema cim hraniti svoj život?... Da li si ti mene vidio - stao je najednom govoriti zanosnim tonom - s kakvim sam ja idejama i idealima došao u sveucilište!... Ne, nijesam ih se odrekao - rekao je onda odlucno i kao ispricavajuci se - ali koliko je puta zinula na njih glad da ih proždere! Obijest ce poživinciti covjeka, ali isto tako i glad... Narodi koji su se izobijestili u sreci, jednako su propali kao što i narodi osiromašeni: jedni i drugi izgube pred ocima ideale... A što je covjek bez ideala? Amice, marva, blašce kojemu ce svaki cas pasti sjekira na vrat...
Njegovo se lice dok je to govorio, smrklo, jace stisnuo je zube i raširio svoje otvorene, tanke usne. Opet je prošlo par casaka muce, a Jakovu se cinilo da bi mogao naci matematicnu formulu kojom bi se dale izraziti te Pavliceviceve misli.
A Pavlicevic se naglo trgnuo, bacio preda se obje ruke i nastavio govoriti uzrujanim glasom i živim temperamentom:
- Ne vjeruj u to da siromaštvo celici covjeka... Tako se nekom, tko zna u kojoj prilici, sviknulo reci, a oni kojima je to u prilog, ponavljaju tu rijec kao bogzna kako važnu i istinitu sentenciju. A laž je!... Siromaštvo obataljuje covjeka... Steže mu slobodu - Što ceš više?... Niske brige podgrizavaju velike misli i obaraju ih, kao što crv koji se zavukao u žilu obara hrast... Svojevoljno siromaštvo iz požrtvovanja, to je, prijatelju, što drugo!... To je isto što i srnuti u boj poradi poziva svoga srca... to stvara velika djela... Takovo požrtvovanje - to je krepost. A gladovanje od nevolje, to je muka i mucenje pod kojim ce malo tko ostati svecem... Govorim li pravo?
- Da... - odgovorio je kratko Jakov.
- Oh, kako ja osjecam da govorim pravo!
Pavlicevic se naglo zacrvenio, sva krv iz mršavog tijela kao da mu je šinula u lice:
- Ne osjecaš li - govorio je jednako živo - kad stupiš preko praga univerze, da si zapostavljen? Ne osjecaš li to na ulici, u kazalištu, u uredima - svuda - svuda!... Sve ti govori da nijesi jednak s drugima - i ti lagano gubiš pouzdanje u sebe a smjelost naprama drugima... Ako je u tebe cuvstva, a ti se uklanjaš onima, koji te gledaju preko ramena i drže se uopce naprama tebi kao da misle naglas: Ti ovamo ne spadaš... Tako danas, sutra, redom tako i ti ako si ikoliko slabic, staneš gubiti kompas u svojoj covjecjoj svijesti... Najposlije rob privikne na robiju, i što je na nju dulje privikao, teže ga je probuditi. Ideal mu postane kruh... novac... cast... vlast, ono što se vidi u životinjama koje se otimaju o žderilo i grizu do krvi kad dode do pitanja o vodstvu... Jest, prijatelju! U gladovanju privikavaš se na poniznost, cutiš kako se siti sve smjelije i drskije dižu nada te... A u tebe je možda više duha nego što ga ima u njih - govorio je ogorceno - ali ti nemaš smjelosti, zapravo ponestaje ti u društvu moci da se s njima digneš i ti... Dopuštam, pojedinac nece podleci. To su vanredni duhovi, a to nije pravilo nego iznimka...
- A pravica? - upitao je Jakov.
- Isus je došao da je uvede u život - odgovorio je pateticno Pavlicevic - pa vidiš dokle smo stigli u dvije tisuce godina iza njegova djelovanja... Osiromašeni, poniženi, zapostavljeni, oni osjecaju pravicu, njih je kupio Isus u svoju vojsku...
- A kad se domognu carstva, vješaju oca... - nasmijao se trpko Jakov.
Pavlicevic je jedan cas šutio.
- Da - rekao je onda mrko - ima... ima i toga... Covjek je zagonetka... a i sav taj planet je zagonetka... Duh bi ga podigao k suncu, a ne može da mu svlada težinu... Moraš priznati, upitnik "Posljednjeg Adama" ima smisla... A opet hocu da se borim... Moram da se borim! - kliknuo je raširivši u svojoj dužini obje gole ruke pred sobom. - Nasladu, užitak, slobodu, sve cu položiti za pravednost... Poginut cu... a moje ce nauke dici na noge stotinu boraca... Tako je širio svoj nauk Isus - a ja cu biti njegov apostol s križem u ruci... Gladan, zapostavljen trubit cu iz svoje duše glas pravice!... Pravica - rekao si! Pravica ce se uspostaviti bilo kad, ako je uopce sposobna materija, u kojoj se život na ovom planetu pojavljuje, da prepusti prevagu duha. Pravica mora doci, inace otkud bismo znali za nju, kako bismo je osjecali u sebi?... Ako se pako na ovom planetu ne može dalje naprijed - borba za pravicu ne može ostati izgubljena. Sve vjeruje u aksiom da se u prirodi ne gubi ništa: kako bi se izgubile skupe žrtve ljudskoga života za toliku dragocjenost koja uzdiže našu dušu?... Podlegnimo... a tada ostaje još nešto... Logika uma i cuvstva srca govore nam: Onkraj groba mora da je nešto... Nikoja energija ne mine bez rezultata - evo nakon energicna rada uz glazbu praznih crijeva izašla je ispod mojih ruku cista rubaca...
Digao je pred svoje golo tijelo mokru rubacu i držao je kao zastavu... Smijao se, a onda je progovorio opet mrko, razastiruci opranu rubacu izmedu kreveta i stolca:
- Do vraga, ovoga još nijesam u ove cetiri godine doživio! Uvijek bi se našlo nešto: sad kakva pisarija, sad potporica od par forinta, jedanput kakva instrukcija, drugi put prevedi nešto za novine, a kad bi sve popucalo, svagda bi se netko našao tko bi uzajmio barem deseticu za komad kruha i dvije cigarete. A sad kao da je došla nekakva pošast... Imam tu nekakvoga rodaka po majci... mali cinovnik, a petero djece. Prije bih se gdjekada znao u njegove žene pomoci barem za deseticu. Juce sam došao, a djeca navalila na me: "Daj dva novcica... kupili bismo žemicku..." Mati na njih: "Stid vas bilo, kao da ste gladni kruha..." A jedan šestogodišnji djecacic: "Dakako da smo gladni... Zašto si plakala pred ocem da nemaš u kuci za nas ni kruha?... A mužaca ti je dala na dug grah... A sad veliš da nijesmo gladni..." Mati mijenjala u licu boje, a ja sam shvatio i otišao...
- Nestalo je novaca u ljudi - mislio je Jakov.
- Kako si naivan! - rekao je Pavlicevic. - Kako se nadu novci za kasarne? Koliko se u paradama ispuca praha i podere obuce? A od toga nema koristi ni radniku ni zanatliji nego velikomu industrijalcu i jakomu poduzetniku. Njih pitaj gdje je novac! Plutokracija i aristokracija grle se, žene se i bratime medusobno, oni stvaraju zakone, a stvarajuci ih misle na se... A glas je malenih u saborima što i puc kamecka u valovlju - kako ono kaže Preradovic.
Jakov je slegao ramenima. Pavlicevic je govorio dalje, ali on ga nije slušao. U dvadeset i cetiri sata pojeo je samo komad kruha što mu ga je danas donio Pavlicevic od svoga objeda... Turoban jesenski mrak sterao se po neveseloj sobi, a kroz taj je mrak jednako neveselim glasom jecao Pavlicevicev glas. Jakov se sjetio svoje rodne kuce.
Vlažna jesenska studen pada po lickom polju, a mati i braca sjede naokolo ognjišta. U sredini gori velika vatra, nad vatrom visi kotao, u njem kljuca zavrela voda i baca visoko uvis bijele i vruce pare. Onda dolazi otac; metnuo je na ognjište drveni tanjur sa solju... mati skida s komoštra kotao, iscijedi vodu i metne na zemlju kotao iz kojega veselo izlaze pare. Otac je izvadio iz usta lulu, onda su se svi prekrižili pa posežu redom po starosti u kotao, vade vruc krumpir, dijele ga i umacu u so... "Bože, a što radi naš Jakov?..." upitala je mati.
- Što veliš na to? Nu!... - viknuo je na nj Pavlicevic.
- A što? - upitao ga je Jakov kao da se razbudio iza sna.
- Kud si se zamislio?... Daj da obucem tvoju rubacu... Idem, moram naci za te komad kruha... Tebi se na licu vidi da gladuješ...
Taj cas pokucao je netko na vrata i prije nego što se Pavlicevic polunag mogao snaci, otvorila su se vrata, a u sobu je stupio Artur Kranjcic.

VI.

S njim se samo jednom, otkako je u Zagrebu, sreo Jakov na univerzi. U duši je Jakovu zakipjelo pri tom susretu cuvstvo što ga je osjetio u sebi kad su mu kazali da je Artur dobio stipendiju za koju se on natjecao. A Artur je, spazivši ga, poletio bio k Jakovu i pružio mu srdacno ruku:
- Da znaš kako mi je milo što smo se našli ovdje!
U njegovim tihim, iskrenim ocima plamtjela je nehinjena radost... i pogled, i lice, i njegov glas odavahu toplinu cuvstva što ga je pocutio s drugom iz gimnazije u rodnome svom mjestu kojega se sada s ceznucem sjecao.
Artur mu je tada govorio oduševljeno o životu u Zagrebu i stvarao osnove kao da ce i Jakov bez zapreka moci da dijeli s njime jednako sve što je obecavao Zagreb mladu i zanosnu covjeku koji je bez tereta niskih briga došao u glavni grad zemlje... A svaka njegova rijec bila je natopljena cuvstvom - i Jakov nije mogao da ušcuva u sebi mržnju kojom ga je susreo. Morao je da ga gleda mladega i neiskusnijega prema sebi, dijete koje još ne shvaca...
Ušavši u sobu, pošao je Artur k Pavlicevicu, kazao mu svoje ime i pružio mu ruku.
A Pavlicevic mu nije htio prihvatiti ruke... Ogrtao je oko gologa tijela svoj istrošeni kaput i motrio oštrim okom Artura.
- Vi ste sin onoga nacelnika koji vam je izmolio stipendiju - rekao mu oštrim tonom suca koji istražuje okrivljenika.
Artur se zacrvenio, pogled njegovih djetinjih ociju tražio je uokolo mjesto gdje bi se zaustavio. Kad su mu se oci srele s Jakovljevima, rekao je tiho:
- Jesam...
- Znam... - rekao mu je grubo Pavlicevic... - Ta je potpora išla njega, a vi je uživate bez grižnje savjesti?... - pokazao je na Jakova pruživši ispod kaputa golu, dugacku i suhu ruku. Usne su mu podrhtavale, a lice mu se zapalilo vatrom divljeg zadovoljstva.
Artur je stajao pred njim kao ptica koju je iznenada šcepao jastreb. Njegove su oci gledale nespokojno oko sebe kao da traže razjašnjenja toj situaciji u koju je najednom zapao.
- Ovaj vaš drug gladuje... a gladuje zato jer je vaš otac oteo kruh što ga je narod, zemlja, dobrotvor neki - sad bilo tko - namijenio bio za školovanje sirotinji, dakle, njemu. To je, gospodine, grijeh koji vapije k nebu za osvetom...
Govoreci to, mucio se Pavlicevic da ostane miran, ali je mahao objema tankim rukama po zraku kao da vesla. Izlizani kaput spuzao mu je na jedno rame, a pod drugim izbocila mu se iznad prsiju gola lopatica.
- Bogzna kako je to bilo - rekao je zlovoljno Jakov i nasmiješio se ljupko prema Arturu...
- Ne marim! - stao je vikati surovim glasom Pavlicevic navlaceci na golo rame kaput. - Vi ste, prijatelju, svaki cas u kazalištu, polazite koncerte, trošite samo za stan i hranu cetrdeset forinti mjesecno - a ovaj, gle, nije vec dva dana jeo!... Kad usne, kad se probudi, njemu dolaze na um stihovi: Hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba!
Kaput mu se skliznuo niz pleci na pod, obje je gole ruke držao pružene daleko preda se, suho tijelo isprutali su mu tamno osjenjeni žljebovi medu izbocenim rebrima. A prsi su mu se nadimale, i kao da se iz njih rasplamsava vatra što mu je gorjela u ocima.
Artur je stajao pred njim blijed i nemocan da se otme šibama kojima su ga nemilosrdno udarile rijeci polunaga covjeka s kojim se susreo prvi put u životu.
- Nemoj... ta nemoj... - molio je Pavlicevica Jakov i pošao k Arturu kao da ga kani zaštititi od nenadane Pavliceviceve navale.
- Ja dižem svoj glas proti nepravici - govorio je Pavlicevic sve uzrujanijim glasom - ovdje u ovoj vlažnoj sobi gdje boravi glad, gdje sve place i suzama potištenih prosvjeduje u ime nauke Isusove protiv nasilja; jer ja sam sacuvao vjeru u njega, a oni je nemaju: rijecima hvale, a djelima hule nauku njegovu...
Najednom je prestao govoriti. Njegov jaki, divlji glas kao da je iznenada došao na zapreku kroz koju se nije mogao probiti: Artur je pred njim stajao oboren i plakao...
- Žao mi je... - rekao je najednom mirnim glasom Pavlicevic sagibajuci se po svoj kaput što mu je pao na tle. Ali glas mu je još drhtao od uzrujanosti... - Vi nijeste, dašto, krivi... Oprostite mi... No, kolega, prosudite... Ja se pozivam na vaše srce koje on - pokazao je na Jakova - toliko hvali... Pozivam se na vaš razbor... - Vi ste covjek kao što je i on, obojica ste daroviti mladi ljudi, obojica željni nauke, pošli ste u sveucilište - tek vi imate za to i nužna materijalna sredstva, a on ih nema. I vi ste dobili stipendiju - za luksus, a on je nije mogao dobiti - da ne gladuje... Ej, gospodine!... Za njega i za onakve kao što je on osnovane su potpore, a za sinove iz kuca iz kakve ste potekli vi - ne! Cemu podupirati ono što po sebi stoji cvrsto, a zapustiti ono što bez potpore mora pasti?... Gospodine kolega, ja se pozivam na vaše cuvstvo, recite, govorim li krivo?... Sit covjek pretrpava punu torbu noseci je ispred gladne rde, a ona skapava od gladi... Sit gleda rdu koja skapava, ide s punom torbom dalje i misli u sebi: Umrijet ce rda naravnom smrcu, jer nije imala što da jede... Gospodine kolega, što na to vaše eticno cuvstvo? Nu recite... recite!... - nukao je Artura koji je stajao pokunjen kao dobro dace pred ukorom profesora... - Ja citam cesto evandelje... kolike je nauke u njemu, tko hoce da je razumije!... Evo vam ga - zgrabio je sa stola knjigu - ja zavirim svaki dan u nj; što Isus nauca, a kako živu ljudi odgojeni tobože njegovom naukom! ... Vi mi oprostite... Ja govorim iz nacela, a slucaj je da su moja nacela povrijedena kraj vas... - On - pokazao je neskladnim kretnjama golog tijela na Jakova - gladuje, a ja, vidite li, imam srce, i znam što je gladovanje... - Nijesam vas htio uvrijediti, hocu da šibam nepravicu, a moje šibe padaju na vas jer je vas odabrala nepravica da se jednim svojim trakom pojavi u životu... A ja vam velim otvoreno... Drugi govore za vama: "Eno, ono je jedinac sin u bogata oca nacelnika pa ima stipendiju, a odbijena je molba ovomu, onomu..." Bogzna koliko ih je odbijeno! A ja govorim vašem srcu... Ja sam kriv vašim suzama - i to me boli. Covjek koji trpi, taj je moj, ja sam za nj! A tko place, taj trpi... Vele da ima suza radosnica, ali ja ih nikada nijesam plakao... nijesam ih ni vidio plakati... Vašim suzama upitomili ste u meni lava...
Išao je uzrujano gore-dolje po sobi, a Artur je pozvao tihim glasom Jakova:
- Dodi sa mnom...
- Ne, vi ne idete jošte - stao je Pavlicevic pred Artura... - Moramo se razumjeti... Vi mene možda nijeste shvatili, a to bi mi bilo žao...
- Znam što ste govorili... - rekao mu je Artur.
- Ako znate, dobro je. Necete me držati ni ludim, ni zlobnim, ni zlocestim covjekom... Govorimo mirno... Vi nijeste krvi. A da recem: ni vaš otac nije kriv - lagao bih, bilo bi protiv mojega uvjerenja... Vi ne poznate život, a on ga pozna, doista ga pozna! On je znao što je radio - i to je grijeh - on se nije odrekao nauma o kom je znao da se protivi pravednosti. Moli li on kada Ocenaš? Poznaje li kao službenik Isusove nauke nacela: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe?" "Ne cini drugome što ne bi htio da tebi drugi cini?"... Prijatelju - sveta nacela! Korifeji socijalisticke nauke - to su šeprtlje naprama Isusovu socijalizmu. Vaš se otac priznaje kršcaninom, pozna Isusovu nauku, vjeruje u nju, zato polazi crkvu, ispovijeda se, moli, placa mise, ide na sprovode i procesije - rijecju, obavlja sve što crkva od svoga clana traži, a ovim jedinim djelom kaže: "Sve je laž!" Takva je, vidite, njegova vjera!
Pavlicevic se zaduhao govoreci, svaki je cas natezao nad golo rame ispuzli kaput i letio opet nervoznim kretnjama po sobi. Najednom se zaustavio sred sobe, jednu je ruku digao prema prozoru, a drugom prihvatio na prsima kaput.
- Ideali!... Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, nece mu dušu osvijetliti zlato... Tim novcem, sa tih par stotina otrovat ce vam vlastiti otac dušu, zastrijet ce tminom, uglibit ce je u blato... Okoristi se - poucava vas on - tom stipendijom gdje možeš! Ne obaziri se ni na koga! Gledaj da bude tebi dobro, a drugi neka žive kako znadu!... On vas tako riva u društvo nesretnjaka koji se ocajno grizu za komadic zlata, nad kojim se vije crn oblak a na njem sijeva munjom zapisan natpis: Lasciate ogni speranza!... A nad oblakom, prijatelju, sija sunce na slobodne idealne duše - tamo bi morao biti vaš svijet!... Kako da to ne shvati vaš otac! Svi ljudi to shvacaju. Isus nije mogao nauciti nešto što ne bi bilo dohvatno i najnižem ljudskom umu.
- Dosta je... ta dosta je vec o tom... - molio ga je Jakov bacivši jednu ruku preko Arturova ramena.
- Ne vjerujte, gospodine kolega, meni ni rijeci! Niti jedne mi rijeci ne vjerujte! - govorio je Pavlicevic kao da je precuo Jakova. - Samo, molim vas, upitajte u sebi ono što se zove savjest?... Odobrava li ona, ta vaša rodena savjest, cin vašega oca?... On, vidite, taj Jakov, kazivao mi je da je vaša majka krasna žena koja vas je pomno i nježno odgajala. Zato velim - pitajte svoju savjest!
Na vratima se culo oštro kucanje i odmah je ušao u sobu ozbiljnim korakom mlad covjek od dvadeset i cetiri godine. U njega je bilo široko lice, crn brk i velike crne oci samosvjesna, ponešto prkosita pogleda. Zvao se taj covjek Marko Ivcevic, bio je pravnik vec jednu godinu u zagrebackom sveucilištu. Kuca ga je podupirala prvih godina samo sa pet forinta mjesecno, a poslije je prestalo i to. Uzdržavao se najviše instrukcijama, ali se kao informator nije mogao ni u kojoj kuci dulje zadržati. Bio je u njega i nagao temperament i neko žucljivo isticanje svoje "covjecanske" vrijednosti. U sebi je bio covjek dobar, ali njegovo nesakriveno zahtijevanje da ga ucenici i roditelji respektiraju - nijesu trpjeli ni jedni ni drugi. Tu slabocu držali su da je napetost i oholost sirotinje koja mora biti ponizna - i tako je stradao. Poradi stradanja zapeo je i s ispitima. Bio je Pavlicevicev zemljak i tijesan prijatelj.
- Zdravo... - pružio je ruku Pavlicevicu, a onda se rukovao s Jakovom. Držao se kao da Artura ne vidi, a ni figura polunaga Pavlicevica tijela nije ga iznenadila.
- Ja idem... - rekao je Artur i naklonio se Pavlicevicu... - Hoceš li sa mnom? - upitao je onda Jakova.
Došljak je omjerio Artura izazovnim pogledom... a kao u smetnji prišao mu je Artur, naklonio se i rekao svoje ime.
- Ivcevic... - odvratio mu je mrko i ponosito došljak, i nije htio prihvatiti Arturovu ruku. - Vi ste - rekao mu je onda kao s visoka - sin jedinac imucnoga oca gradonacelnika koji vam je izmolio stipendiju?
Artur nije odgovarao. Njegovo fino, djevojacko lice bilo je blijedo, u pogledu krupnih ociju vidjela se izmorenost njegove duše od oštrog šibanja bezobzirnih Pavlicevicevih rijeci. Naklonio se i otišao zbunjen iz sobe.
- Zašto si ga onako napao? - upitao je Jakov Pavlicevica... Meni je bilo kao da mene biješ... Prijatelji smo... a što je on kriv?
- Zašto... zašto! - govorio je uzrujano Pavlicevic... - U meni kipi vec dugo, ja niti ne znam što sam sve govorio... Otisnuo se težak kamen nizbrdo, tko ce ga zaustaviti!... A zar sam ga uvrijedio? - upitao je mirnije.
- Oca si mu vrijedao - rekao je Jakov.
- Radi stipendije... Dobro si uradio - odobrio je Ivcevic.
- Ali skroz bezobzirno... Odviše si rekao... - protivio se Jakov. - Što je on kriv?
- Pa ja sam i udarao na oca! - opravdavao se Pavlicevic.
- On je osjetljiv... ja bih volio da si udario na nj nego na oca... - branio je Jakov Artura.
- Molim vas, bez sentimentalnosti! - prekinuo ga je krupnim glasom Ivcevic. - On i njegov otac žive udobno... i nijesu time zadovoljni nego otimaju gladnima... Takvi ljudi neka se žigošu bezobzirno...
Mucali su neko vrijeme, a onda je rekao Pavlicevic:
- Ne, tu je vec zlobe... A on je bio u mom stanu... nešto sam se mogao suspreci... a nije došao k meni nego k Jakovu... Možda nijesam smio!... Ali gledam dva dana Jakova gladna i bez nade da se posveti predmetu za koji je roden... pa sam planuo... Doduše, nešto sam se mogao svladati...
- To ste vi junak! - viknuo je na nj Ivcevic. - Puni su vam džepovi sentimentalnosti i kojekakvih ludih obzira. Pljujete i ližete... A kakvih je obzira imao otac toga djecaka?... Vaša golubinja cud! - rekao je prezirno. - Biju vas po licu, a kad udare jedanput rukom o zid mjesto po vašem licu, vi ih molite za oproštenje... Pa neka vas biju!
- U mene je srca... - rekao je mirno i uvjerljivo Pavlicevic.
Ivcevic je vec otvorio usta da nešto rekne, a onda je stao prama Jakovu i pogledao ga. Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred ocima crnjeli široki kolobari. Oci su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.
- Nije mu dobro - rekao je Ivcevic, podignuo mu glavu i gledao mu u bijelo, kapljicama znoja orošeno celo.
- Onesvijestio se... od gladi - mislio je Pavlicevic... - dva dana nije jeo... - Uzeo je vrc i škropio Jakovljevo lice vodom.
- A ja sam došao da vas pozovem, imam nešto novaca - rekao je Ivcevic.
Jakov je dignuo glavu, otvorio oci i uzdahnuo... Gledao je bez razumijevanja oko sebe, a onda se stao razaznavati. Nasmiješio im se i prešao rukom preko cela.
- Zamaglilo mi se... - rekao je tihim glasom.
- Hajd ustanite lagano... ja raspolažem sa dva forinta... Vecerat cete sa mnom... - rekao je Ivcevic.
Oko devete ure vodio je Pavlicevic Jakova ispod ruke kuci: Jakova je savladala prva caša vina, on je išao teturajuci i plakao govoreci nadušak:
- Zašto si uvrijedio Artura?... On nije kriv.
- Mene to ne ide! - odvratio mu je Pavlicevic odrješito ali zaplecuci jezikom... "Cemu ta golubinja cud i puni džepovi sentimentalnosti?" - tako je rekao Ivcevic. A cuješ li - stao je naglo Pavlicevic i govorio uzdignutim glasom - Ivcevic je glavica... i odrješit covjek... Zašto sam ga?... Jer ti je oteo... A?! Stipendija bi tebi bila jedino sredstvo da možeš egzistirati na univerzi - a njemu je za luksus!... Ili zar si ti manje covjek zato što te rodila Licanka a njega gospodska mati?... Isus! Isus! - kliknuo je najednom. - Evandelje citaj kad ga oni ne citaju... vidjet ceš, doci ceš do osvjedocenja da ce se jednom dignuti složan glas potištenih, jednoglasni prosvjed... - Ili zar se Isus badava rodio? Njegova ce nauka jednom prosvijetliti ljude, a mi se moramo boriti s križem u ruci... Mi smo žrtve... iz naših muka izrast ce stablo pravednosti i pod svoje grane sakupiti sve ljude... - Opet je stao, raširio obje ruke i stao deklamovati pateticno kao glumac. - Ponosno dižu svoje glave kršni hrastovi u šumi, prkose munji i oluji... A ispod gnjiloga lišca šumskog puzi nevidljivo podmetnuta vatra u hiljadu trakova. I eto, najednom plane sva šuma jednim plamenom... Kasno da se gasi... Prode stotinu godina, a na garištu zeleni se svježa, mlada šuma... Šta je to stotina godina u životu covjecanstva koje umuje i bori se tisucu godina da odriješi ruke sapetoj pravici!... Odozdo diže se jaka bujica i rast ce još sto godina... a iza oluje sinut ce sunce, i svijetom ce zagospodovati Isusov nauk...
- Zašto si vrijedao njega? - govorio je jednako placuci Jakov... - U njega je dobro srce... On nije kriv... Kojim pravom ogorcuješ njegovu dušu a veliš: "Ljubi bližnjega kao samoga sebe"?
- Ah ti si dobar! - kliknuo je Pavlicevic... - Ja cu te poljubiti... - Obujmio mu je glavu i poljubio ga nekoliko puta u celo.

VII.

Artur nije mogao nikamo svrnuti pogleda a da ne ugleda pred sobom polunaga covjeka kojemu se nije mogao jasno dosjetiti crta mršavoga lica, ali iz njegovih usta padale su teške rijeci, i svaka se ustavljala na Arturovoj duši. Osjecao ih je u sebi poput prutova što ostanu i bole iz dobivenih udaraca.
- Nešto bih morao uciniti... - mislio on, a to nešto kao da još nije smio poradi oca. Cinilo mu se da bi morao uciniti nešto jako i veliko, cemu još nije dorastao... nešto da jednim odlucnim zamahom prosijece oblak kojim su ga omotale Pavliceviceve rijeci, pa da izide opet na svjetlo i pocuti se opet lagane duše, miran i zanosan kakav je u Zagreb bio došao...
Treci dan rodila se u njemu odlucna misao... U prvi ga je mah zahvatila kao blijesak, a cim se našao pred njom, podigla ga je najednom...
- Pisat cu ocu - rekao je sebi - da se odrece stipendije... Stipendija me guši...
Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari: što ce na to on? Stala ga svladavati slaboca... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških rijeci kojima ga je bicevao polunagi covjek mršava lica i suha tijela na kom su bila izbocena rebra... Napokon je napisao ocu pismo:
.. "Poradi toga moje je stanje medu drugovima mukotrpno. Ja sam, oce, uvjeren da je moj prijedlog pravedan... Taj odgovor cujem i kad pitam svoju savjest i kad svoj prijedlog omjerim o sadržaj svega što sam do sada ucio... Da cemu sam ucio religiju, filozofiju, povijest? Cemu sam citao klasike? Cemu su nas pitali idejama velikih ljudi... nijesu nam dali odahnuti nego nam govorili nadušak: Gore srca! Gore težnje svoga duha!... Cemu?... Ja mislim da nas nauce shvacati i provadati pravicu, da nam oružaju dušu ljubavlju, samozatajom i prezirom... A jedva sam izišao iz gimnazije, i vec mi se život smije u lice: Kako su te varali!... I u sveucilištu govorit ce o tim istim idealima... i novine neprestano pišu o njima... iznose ih na pozornicu... pjesnici, umjetnici... svi govore o njima... zar samo zato da okite njima trulo drvo života?
Oce! Ja živim vrlo udobno na racun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu... Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim cist kakva me je u svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore pod osjecajem da nijesam ono što želi od mene majka... Oce, riješi me ovoga tereta!... Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima..."
Kad je procitao svoje pismo, bio je zadovoljan. Cinilo mu se da je tim pismom otkrio u sebi nešto muževno što ce veseliti oca... "To su misli... to je karakter", hvalit ce se otac pokazujuci znancima njegovo pismo... a duša ce mu se širiti... i svijetli, visoki, ideali združit ce tješnje ocev i sinovlji život...
U ocevu odgovoru citao je ovo:
"... Ubuduce da me vec ne uznemiruješ ovako! To su tlapnje, u životu treba gledati drugacijim ocima... Jednom zasvagda: S takvim pismima da mi ne dolaziš!... Medutim (za tvoje umirenje), znaj da ima sinova iz vecih kuca nego što je naša, pa uživaju potpore za svoje nauke... A iz onih koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Pazi! Život je prava škola, a tu školu ti još nijesi ucio."
I Artur je pošao u život... a polunagi covjek gubio se ispred njegovih ociju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve išceznuo u zaglušnoj buci života.

Vijenac, 1901.


NEZASITNOST I BIJEDA

I.

Iza svecanoga Te deuma podijelile se školske svjedodžbe, a izmedu svih daka najviše su se veselili dvojica abiturijenata male, cetverorazredne gimnazije u N. Jedan je sin udove pralje, a veselio se jer je još jedini "veoma dobar" red iz njemackog jezika, koji mu je, redovito otisnut medu same "odlicne" redove svjedodžbu kvario, natjerao na "odlican". Drugi je sin vrlo odlicna gospodina, koji je dijeljenjem batina za Vojne krajine bio u ovom kraju strah i trepet malenu i veliku. Danas kao umirovljeni major uživa još druge dvije ugledne i unosne casti. Oženio se iz zahvalnosti kcerju svoga obrstara, koji ga je od kumpanijskog pisara digao do oficira - uzeo pristaru, taštu i razmaženu djevojku, koja mu je rodila jednoga sina. Taj sin nosio je danas, najveseliji uz sina udovice pralje, svoju svjedodžbu kuci da se užije pohvala i darova kojima ce ga obasuti tata i mama. A kako i ne bi! Nadobudni sin iznio na koncu cetvrtog razreda svjedodžbu prvoga reda, a onamo mu profesori vec cetiri godine dodijavaju svaki dan dosadnom recenicom: "Vi nijeste za školu..."
Udova pralja glacala je bijelo kao snijeg ruho kad je sin tiho i tobože nehajno stupio pred nju; ali sretni smiješak na njegovu licu nije izbjegao majcinu oku; nato rece punim i zvonkim glasom, koji je inace od same neprestane brige i truda zvucio nekakvim teškim i bolnim priglasom:
- Doista su ti gospoda dala dobru svjedodžbu... Misliš li da ti ja to na ocima ne
5 Lektire za školu: Odabrane pripovijetke Vjenceslav Novak: Odabrane pripovijetke SADRŽAJ: U glib Nezasitnost i bijeda Iz velegradskog podzemlja Pripovijest o Marcelu Remenicu U GLIB...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi