Lyrics has been copied to clipboard!
BORISLAV STANKOVIĆ:
NECISTA KRV
Bilješke o piscu:
Borislav Stankovic (1876. – 1927.) roden je u Vranju, u siromašnoj
zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju i Nišu, a završio je pravni
fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo
stalno je bio u sukobu sa Beogradskom caršijom i citinskim moralom.
Borislav Stankovic bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su
pripovijetke: Iz starog jevandela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena;
romani: Necista krv, Gazda Mladen i Pevci (koje nije završio); i drame:
Koštana, Tašana i Jovce, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad
zapoceo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret
prema Evropi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, boravio je u Parizu, ali taj
boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u pocetku bio raskošan i
ugodan, da bi se poslije oceve propasti završio tragicno i bolno za njih.
Žalosna sudbina onemogucenih ljudi koji, uprkos svojim silnim žudnjama,
popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze
koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život
okrivljeni i lišeni vlastitih radosti.
Kritike:
Stankovic je davao tragicne sudbine ljudi i žena u jednom minulom
vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim ocima,
ali ogorcen nakaznim ciftinskim moralom gradanske klase u nastupanju,
zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu
suprostavi neki drugi, svijetliji, covjecniji, bolji. Centar njegovih
preokupacija je gotovo uvijek tragika licnosti u okvirima kojima je vezana
licna sreca. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih i najkompleksnijih ljudskih
osjecanja, je najcešci i gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo
okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne i bolne ljudske tragedije.
Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema covjeku. Svi njegovi ženski likovi
nesrecni su i tragicni na isti nacin, presjeceni i zgužvani životom koji se
uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jace sile, nekog
surovijeg i neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi
se pod još vecom tiranijom, pod mišljenjem caršije i šta ce svijet reci.
U djelu Borislava Stankovica covjek je izložen ne samo sukobu sa
okolinom, vec i sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrdujuci
cesto svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji.
Sve njegove licnosti opterecene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim
zahtjevima koji ostajuci nezadovoljni prouzrokuju tragedije.
NECISTA KRV
Bilješke o piscu:
Borislav Stankovic (1876. – 1927.) roden je u Vranju, u siromašnoj
zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju i Nišu, a završio je pravni
fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo
stalno je bio u sukobu sa Beogradskom caršijom i citinskim moralom.
Borislav Stankovic bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su
pripovijetke: Iz starog jevandela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena;
romani: Necista krv, Gazda Mladen i Pevci (koje nije završio); i drame:
Koštana, Tašana i Jovce, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad
zapoceo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret
prema Evropi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, boravio je u Parizu, ali taj
boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.
Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u pocetku bio raskošan i
ugodan, da bi se poslije oceve propasti završio tragicno i bolno za njih.
Žalosna sudbina onemogucenih ljudi koji, uprkos svojim silnim žudnjama,
popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze
koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život
okrivljeni i lišeni vlastitih radosti.
Kritike:
Stankovic je davao tragicne sudbine ljudi i žena u jednom minulom
vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim ocima,
ali ogorcen nakaznim ciftinskim moralom gradanske klase u nastupanju,
zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu
suprostavi neki drugi, svijetliji, covjecniji, bolji. Centar njegovih
preokupacija je gotovo uvijek tragika licnosti u okvirima kojima je vezana
licna sreca. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih i najkompleksnijih ljudskih
osjecanja, je najcešci i gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo
okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne i bolne ljudske tragedije.
Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema covjeku. Svi njegovi ženski likovi
nesrecni su i tragicni na isti nacin, presjeceni i zgužvani životom koji se
uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jace sile, nekog
surovijeg i neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi
se pod još vecom tiranijom, pod mišljenjem caršije i šta ce svijet reci.
U djelu Borislava Stankovica covjek je izložen ne samo sukobu sa
okolinom, vec i sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrdujuci
cesto svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji.
Sve njegove licnosti opterecene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim
zahtjevima koji ostajuci nezadovoljni prouzrokuju tragedije.