Lyrics has been copied to clipboard!
IVAN GORAN KOVACIĆ:
MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA
Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovacic (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foca, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga cetnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i clanke. Za života je izdao zbirku pjesama „Lirika“ i knjigu novela „Dani gnjeva“, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Poceo je pisati i dva romana („Brod na potoku“, „Božji bubanj“), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme „Ognji i rože“ i knjigu kritika „Eseji i ocjene“, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom „Ognji i roži“ uveo je u našu književnost kajkavsko narjecje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezicna oaza. Osobitu brigu posvecivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rjecnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema „Jama“ (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravicnim fašistickim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i znacajna pokretna snaga Goranove proze, a i citavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.
Tema:
Djelo govori o siromaštvu i teškom životu malog covjeka, nemilosrdnosti
države, otudenosti medu ljudima, vrijedanju i ismijavanju malog covjeka
kojega nitko ne štiti.
Osnovna misao:
Covjek ima svoju vanjsku – grubu, i unutrašnju - osjecajnu stranu, koja
progovara kad se radi o nepravdi prema slabima i siromašnima. Takav je
naizgled grubijan Franina, ali ga u duši boli nepravda nacinjena Jacici.
Kratki sadržaj:
Jacica Šafran je bio govedar u selu Martinju. Kad je ostario, seljani su ga
odlucili zamijeniti novim govedarom. U znak zahvalnosti darovali su mu
kravu Golubu. Ispocetka mu je bilo teško, ali je s vremenom zavolio
Golubu i poceo obradivati vrt. Franina Brdar je odlucio sagraditi kucu.
Isprva su se uzajamno ignorirali, ali je kasnije Franina poceo vrijedati
Jacicu. Pred jesen došli su u selo državni cinovnici da pokupe vojnicu.
Buduci da Jacica nije imao novaca, zaplijenili su mu kravu Golubu. Tad je
Franini bilo žao Jacice i prvi put u životu je upotrijebio umanjenicu žaleci
za njegovom kravicom.
Kompozicija djela:
Uvod: Upoznajemo se s Jacicom Šafranom.
Zaplet: Zamjenjuje ga novi govedar u njegovu poslu.
Vrhunac: Franina Brdar gradi kucu pokraj Jacice.
Rasplet: Jacica mora izvršiti domovinsku dužnost.
Završetak: Jacica nije imao novaca, pa su mu zapljenili kravu Golubu.
Prepricana epizoda:
Franina Brdar vracao se iz šume i vidio kako gospoda vode Golubu.
Odmah je shvatio što se dogodilo. Pricekao je Jacicu. Kad ga je vidio
onako slomljenog i ocajnog, potapšao ga je i potreseno rekao: "Odveli su
ti, Jace, kravu - odveli su ti kravicu…". Zamahnuo je sjekirom prema nebu
u znak pobune protiv nepravde.
Analiza likova:
Jacica Šafran
Starac "malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade,
slicio je grmicku koji se podigao iz cucnja i gegavo popošao. Ali grmicku
koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao." Jacica ne želi ici u selo jer zna da ce
ga tamo svi ismijavati. Svecenik ga je jednom pozvao, ali je tada još rjede
išao u selo. Jacica se boji Franine Brdara. “Jacica bijaše sretan kada je
susjed odlazio u šumu na obdanicu i vracao se tek kasno u noc”. Jacica je
osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama – “Što ce batinica, što ce
šipcica volicu božjem, što ce kravici krotkoj?” Nikad nije rekao prostu
rijec. Dobar je prema svemu živom.
Franina Brdar
Uvijek je je bio “uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlacnica, s velikom
sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” Rutavih prsa i kratke cetinjaste
kose prozvali su ga Oblacina jer je bio uvijek namrgoden. Ugljenar i
drvosjeca, “covjek koji se u mladosti zavlacio pod kirijaška kola, nakrcana
drvom i dizao ih na orijaškim plecima”. Franinu nisu prihvatili i izazivali su
ga stalno. Od tada se više nije vracao u selo nego je živio u šumi. Franina
je nakon deset dana progovorio s Jacicom vrijedajuci ga:
“O Jace, Jacino tom starom strvinom ti zacepiše gubicu, tom kravetinom
mlohavom...” Franina je kao orah. Izvana je tvrd, a iznutra ipak ima
osjecajnosti. Od djetinjstva upotrebljava teške rijeci “ženetina,
kravetina...” Buni se zbog nepravednosti pa svoju ljutnju iskaljuje na
drvecu i Jacici.
Dojam o djelu:
Pripovijetka je potresna. Govori o dva covjeka koja su se udaljila od
svijeta. Jacica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit,
ali ne i bezosjecajan.
MRAK NA SVIJETLIM STAZAMA
Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovacic (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foca, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike “Hrvatskog dnevnika”, “Novosti”, radio u “HIBZ”-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga cetnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i clanke. Za života je izdao zbirku pjesama „Lirika“ i knjigu novela „Dani gnjeva“, u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Poceo je pisati i dva romana („Brod na potoku“, „Božji bubanj“), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme „Ognji i rože“ i knjigu kritika „Eseji i ocjene“, u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom „Ognji i roži“ uveo je u našu književnost kajkavsko narjecje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezicna oaza. Osobitu brigu posvecivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rjecnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema „Jama“ (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravicnim fašistickim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i znacajna pokretna snaga Goranove proze, a i citavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.
Tema:
Djelo govori o siromaštvu i teškom životu malog covjeka, nemilosrdnosti
države, otudenosti medu ljudima, vrijedanju i ismijavanju malog covjeka
kojega nitko ne štiti.
Osnovna misao:
Covjek ima svoju vanjsku – grubu, i unutrašnju - osjecajnu stranu, koja
progovara kad se radi o nepravdi prema slabima i siromašnima. Takav je
naizgled grubijan Franina, ali ga u duši boli nepravda nacinjena Jacici.
Kratki sadržaj:
Jacica Šafran je bio govedar u selu Martinju. Kad je ostario, seljani su ga
odlucili zamijeniti novim govedarom. U znak zahvalnosti darovali su mu
kravu Golubu. Ispocetka mu je bilo teško, ali je s vremenom zavolio
Golubu i poceo obradivati vrt. Franina Brdar je odlucio sagraditi kucu.
Isprva su se uzajamno ignorirali, ali je kasnije Franina poceo vrijedati
Jacicu. Pred jesen došli su u selo državni cinovnici da pokupe vojnicu.
Buduci da Jacica nije imao novaca, zaplijenili su mu kravu Golubu. Tad je
Franini bilo žao Jacice i prvi put u životu je upotrijebio umanjenicu žaleci
za njegovom kravicom.
Kompozicija djela:
Uvod: Upoznajemo se s Jacicom Šafranom.
Zaplet: Zamjenjuje ga novi govedar u njegovu poslu.
Vrhunac: Franina Brdar gradi kucu pokraj Jacice.
Rasplet: Jacica mora izvršiti domovinsku dužnost.
Završetak: Jacica nije imao novaca, pa su mu zapljenili kravu Golubu.
Prepricana epizoda:
Franina Brdar vracao se iz šume i vidio kako gospoda vode Golubu.
Odmah je shvatio što se dogodilo. Pricekao je Jacicu. Kad ga je vidio
onako slomljenog i ocajnog, potapšao ga je i potreseno rekao: "Odveli su
ti, Jace, kravu - odveli su ti kravicu…". Zamahnuo je sjekirom prema nebu
u znak pobune protiv nepravde.
Analiza likova:
Jacica Šafran
Starac "malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade,
slicio je grmicku koji se podigao iz cucnja i gegavo popošao. Ali grmicku
koji je gdjegdje bjelkasto procvjetao." Jacica ne želi ici u selo jer zna da ce
ga tamo svi ismijavati. Svecenik ga je jednom pozvao, ali je tada još rjede
išao u selo. Jacica se boji Franine Brdara. “Jacica bijaše sretan kada je
susjed odlazio u šumu na obdanicu i vracao se tek kasno u noc”. Jacica je
osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama – “Što ce batinica, što ce
šipcica volicu božjem, što ce kravici krotkoj?” Nikad nije rekao prostu
rijec. Dobar je prema svemu živom.
Franina Brdar
Uvijek je je bio “uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlacnica, s velikom
sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” Rutavih prsa i kratke cetinjaste
kose prozvali su ga Oblacina jer je bio uvijek namrgoden. Ugljenar i
drvosjeca, “covjek koji se u mladosti zavlacio pod kirijaška kola, nakrcana
drvom i dizao ih na orijaškim plecima”. Franinu nisu prihvatili i izazivali su
ga stalno. Od tada se više nije vracao u selo nego je živio u šumi. Franina
je nakon deset dana progovorio s Jacicom vrijedajuci ga:
“O Jace, Jacino tom starom strvinom ti zacepiše gubicu, tom kravetinom
mlohavom...” Franina je kao orah. Izvana je tvrd, a iznutra ipak ima
osjecajnosti. Od djetinjstva upotrebljava teške rijeci “ženetina,
kravetina...” Buni se zbog nepravednosti pa svoju ljutnju iskaljuje na
drvecu i Jacici.
Dojam o djelu:
Pripovijetka je potresna. Govori o dva covjeka koja su se udaljila od
svijeta. Jacica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit,
ali ne i bezosjecajan.