Lyrics has been copied to clipboard!
Most na ŽepiIvo AndricPripovetka
napisana u trecem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od
najboljih Andricevih prica. U sasvim odredenom smislu prica „Most na
Žepi“ može biti tumacena i kao osnovni pišcev pripovedni i poeticki
model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realistickom
kljucu, ta prica na svom nedoslovnom, simbolickom nivou govori o
ljudskoj nemoci da se dosegne konacni smisao, makar smer kojim se ide
bio krajnje etican. U prici se naizmenicno prati sudbina dva lika,
velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku
Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po
Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih
dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most.
Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u
Andricevoj prici povezana sa nizom poteškoca. Uporan i zavetno predan
poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se
pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama
italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da
se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se
zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi
pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše
ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika
Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski
rob božji“, i potom vezirova deviza „U cutanju je sigurnost“. U dugom,
rezigniranom, samoispitujucem cutanju, razmišljajuci o svojoj sudbini,
vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade
bez imena i bez znaka. U epilogu price „Most na Žepi“ pripovedac napušta
objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreci o sebi u
trecem licu, tumaci kako je i kada odlucio da pricu napiše: „Onaj koji
ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak.
To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i, umoran, seo pored
kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne
noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još topal od letnje
žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i
cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada
je odlucio da mu napiše istoriju.“
napisana u trecem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od
najboljih Andricevih prica. U sasvim odredenom smislu prica „Most na
Žepi“ može biti tumacena i kao osnovni pišcev pripovedni i poeticki
model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realistickom
kljucu, ta prica na svom nedoslovnom, simbolickom nivou govori o
ljudskoj nemoci da se dosegne konacni smisao, makar smer kojim se ide
bio krajnje etican. U prici se naizmenicno prati sudbina dva lika,
velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku
Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po
Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih
dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most.
Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u
Andricevoj prici povezana sa nizom poteškoca. Uporan i zavetno predan
poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se
pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama
italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da
se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se
zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi
pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše
ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika
Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski
rob božji“, i potom vezirova deviza „U cutanju je sigurnost“. U dugom,
rezigniranom, samoispitujucem cutanju, razmišljajuci o svojoj sudbini,
vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade
bez imena i bez znaka. U epilogu price „Most na Žepi“ pripovedac napušta
objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreci o sebi u
trecem licu, tumaci kako je i kada odlucio da pricu napiše: „Onaj koji
ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak.
To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i, umoran, seo pored
kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne
noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još topal od letnje
žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i
cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada
je odlucio da mu napiše istoriju.“