+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

MEDEJA

EURIPID:

“MEDEJA”



Prijevod: dr Bratoljub Klaic
Izdavac: “Grech”, “Hrvatska kazališna knjižnica”, Zagreb 1994.




Bilješka o piscu:


Euripid se rodio godine 480. ili, prema nekim podacima godine 485. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima. Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov ucitelj, filozof Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sacuvan je podatak da je prvi imao privatnu biblioteku.

Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega vremena, s njegovim velikim nasljedem prošlosti i predvidanjem buducnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu, pa je iz mitova obicno uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razradivao na novi nacin, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je vec u starini nazivan scenskim filozofom.

S Euripidom je pocela prevladavati kazališna, glazbena i tehnicka reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom, u kojem se gledatelji obavješcuju o prethodnim dogadanjima i upucuju u buduci razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je umjesto same umjetnicki uvjerljive radnje raspletalo cvor tragedije.

Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente, sacuvano 17 - “Hekaba”, “Hipolit”, “Orest”, “Fenicanke”, “Medeja”, “Alkestida”, “Andromaha”, “Pribjegarke”, “Ifigenija u Aulidi”, “Ifigenija na Tauridi”, “Trojanke”, “Bakhantice”, “Heraklidi”, “Helena”, “Pobješnjeli Heraklo”, “Elektra” i “Ion”, te jedna satirska igra - “Kiklop”. Nije naišao na veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim natjecanjima ostvario samo cetiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje medu svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.

Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao uzorom mladoj tragediji i novoj antickoj komediji. Osobito je utjecao na rimske pisce - tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije europske pisce.



Obrada djela:


Tragedija “Medeja” jest medu najboljim Euripidovim tramatskim ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan nacin problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku. MJESTO RADNJE jest Korint, a FABULA je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.

Medeja, carobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina. Utocište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s Glaukom, kcerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je ocajna zbog gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog cega je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajuci se da prihvaca kraljevu odluku, a u duši snujuci osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još samo jedan dan. Susrece Egeja, kojem obecaje pomoc u njegovoj velikoj želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obecaje utocište u Ateni. S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu - vjencanim vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zarucnicu, ubija i vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu, koji je proklinje kao zlocinku, prorice kobnu smrt.

Naslovni i glavni LIK tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova izdaja koji se pripremao za vjencanje s kceri korintskoga kralja. U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:

“A nesretna Medeja, uvrijedena tim,
uz glasan krik se sjeca zakletava svih
i bogove sve zone za svjedoke tom
na kakav nacin Jazon vraca ljubav njoj,
Bez hrane leži sama, raskida je bol,
a citavo je vrijeme grozan guši plac.
Od kada cuti da je bracni izda drug,
sve samo u tle bulji, pogled joj je tup,
a ako netko rece utješan joj glas
to sluša kao kam il’ kao morski val,
Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat
i sama za se place dragog oca svog
i domovinu svoju i svoj rodni dom
što izdade ih slijedec muža svoga put,
a toj joj nanije sad i sram i grdan rug.
U nesreci u svojoj sada spozna tek
što znaci ostat lišen doma ocinskog.
Djecake mrzi, nece ni da vidi njih,
a još od cega goreg mene hvata strah.
Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,
otrpjet nece samo tako ovaj jad,
i bojim se da šutke srnut ce u trijem,
u sobu gdje joj stoji bivši bracni log,
i u srce ce nekom rinut oštar mac,
pa Jazonu il’ ženi žica presjec nit,
a tim ce jošte veca nesreca je snac.
jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom
taj lako se podicit nece pobjedom.”

Medeja je strasna, i teško povrijedena žena, ali istodobno i majka. Vec u prvom cinu vidljiv je njezin neobican odnos prema djeci. Tako dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:

“A ti od majke djecu dobro sakrivaj
i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj,
jer vidjeh vec da zvjera kao bijesan bik
ko neko zlo da snuje. Nece proc je gnjev,
dok ne padne tu netko od nje oboren.”

Da su djeca doista u opasnosti, potvrduje vec u prvom cinu i sama Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrdeno, nesmirljivo i bolno, teško povrijedeno.” Tako Medeja u svojoj tužaljci kaže:

“O prokleti sinovi nesretne majke,
crkli da bog da zajedno s ocem
i propao dom vam sav!”

Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za osvetom, jer ce se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opiruci se uobicajenom položaju žene u grckom braku, navješcuje osvetu i to opravdava:

“… Ženu hvata strah
od maca, žena nije ni za kakav boj,
no dirne li joj netko bracni njezin spreg,
tad neceš naci stvora krvožednijeg.”

Iako Medeji strast i želja za osvetom mraci razmišljanje, ona ipak djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:

“Mladoženju i mladu ljut još ceka boj,
a brige ne malene imat ce i tast.
Zar misliš da bi govor meni bio blag
da nije sretnu varku smislio mi um,
prešutjela bih sve i ne rekla ni rijec.
Zaslijepih ga, a on je tako bio lud,
da izgonom ne razbi tajni naum moj,
vec dopusti mi ostat jošte jedan dan,
i ja cu u to vrijeme postici svoj cilj:
pogubit oca, kcer i s njima muža svog.”

U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlucila kako najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se da nece uspjeti provesti ono što želi:

“Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor
što postici ce cilj u natjecanju kom,
no kada treba splesti kakve spletke splet
tad nema nikog što bi bio tako vješt.”

Medeja je ogorcena svojim položajem - mora napustiti Korint s djecom. Kuci ne može, jer je, pomažuci Jazonu, izdala obitelj, ne može ni do Pelijevih kceri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironicno Jazonu kaže:

“Mladoženji je ovo krasan svadben dar,
kad žena, što mu bješe zaštita i spas,
ko prosjak luta s djecom svijetom širokim.”

Medeja nekoliko puta podsjeca da je barbarka, a Jazon je upozorava da mora poštivati obicaje zemlje u kojoj živi:

“Po meni, prije svega, Grcka ti je dom
ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj,
po pravu živiš, ne po sili surovoj.”

Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrduje i to što si, prije izvršenja djela, priprema odstupnicu. Svjesna je da je, nakon što postane zlocinka, nece primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje pruža slucajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu da ce joj u svakom slucaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil.

“U pravi cas je covjek došao mi taj,
ko luka spasa, cvrsti pouzdani žal,
sa krme svoje konop ja cu bacit na nj
u Paladin kad stignem, u Atenin grad.”

Medeja je odlucila - otrovat ce Kreontovu kcer, a u tome ce joj poslužiti vlastita djeca. Navodeci Jazona i Glauku da misle kako moli da joj djeca ostanu u Korintu, poslat ce otrovane darove Glauki. Osvetnica Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt:

“No necu više o tom reci niti rijec,
jer kad se sjetim djela koje pripremam,
obuzima me plac, jer djecu cinom tim
takoder ubijam. No nema stvora tog
što spasiti ce njih. A Jazonu cu strt
i smrvit citav dom, pa onda na put poc
i oplakivat svoje drage djece krv.”

Odlucivši o nacinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum. Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u Korintu.

“Ja vidim da je dobro, ponajbolje cak,
što izagnat me iz ove zemlje misli kralj,
jer - kao dušman ljuti tebi, a i njoj,
i kralju - samo smetam, pa cu rado poc.
No ti zamoli kralja da ne izgna njih,
nek djeca žive tu kraj ruku ocinskih!”

Praveci se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kceri - otrovni vijenac i plašt, koji ce joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadacu i kraljevoj su kceri vlastorucno predala ubojite darove. Slijedi trenutak Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u njezinoj ogorcenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom majkom.

“O što da radim, žene? Kad im oci zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove cu ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat necu vec ko neki covjek mek,
i nježna me i blaga nece svladat rijec.”

Medeja je takoder svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce:

“No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djec, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žicu mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muce ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je vec mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had.”

Medeja je odlucila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do konacnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti svjesna onoga što cini:

“O dodite joj jednom u moj zagrljaj,
da privinem ta tijela, slatki dahnem dah.
Pa idite, jer više ne snosi mi vid
da gledam vas, jer silan obuze me jad.
Ja svjesna sam da cinim opak cin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika ce svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.”

Medejina osveta postigla je cilj - od otrovanih darova umrla je ne samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan strašan cin u krvavoj tragediji - djeca. Pravdajuci se da ne želi da im tuda ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina:

“Pa naprijed, srce moje, došao je cas
za strašan cin, no ipak tako potreban.
O jadna moja ruko, brže hvataj mac,
privedi tužnom kraju tužnog žica tijek,
i necu se kolebat, necu mislit sad
koliko mi je težak bio porodaj
i kako su mi dragi. Samo kratak tren
zaboravljam svoj porod - na smrt osuden.
A poslije cu plakat svoga srca plod,
što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor.”

Medeja ubija svoju djecu i ne osjeca kajanje zbog svojega strašnog cina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu, koji je proklinje, odgovara:

“Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak,
jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug,
a kraljevna, i Kreont što ti dade kcer,
ispaštaju za izgon moj iz grada tog.
Pa zovi, ako hoceš mene lavicom
i Skilom što u moru živi tirenskom,
ublažit neceš ugriz oštrog zuba mog.”

Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svecani pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova mrtva tijela:

“To ne, vec pogreb njihov moja bit ce skrb;
u posveceni Herin odnijet cu ih hram,
da ne dira im dušman sveti grobni hum.
A tu u gradu ovom, gradu korintskom,
uspostavit cu nov i svecan obred svet
ko pokajnicke žrtve za svoj zlocin krut.”

JAZON je tragican lik, unatoc tome što u usponu prema uspjehu vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moci u Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže:

“Iz Jolkije kad amo morao sam prijec
u nevoljama strašnim nemocan i slab,
zar mogoh ko bjegunac bolju srecu nac
no uzeti za ženu samog kralja kcer?
Ucinih to ne zbog tog što te bijah sit
i što me druge žene svladao je car,
a što mi tako oštro tu spocitavaš,
ni zbog tog što bih htio porod rodit nov,
ta dosta imam djece, nije u tom stvar,
vec zato da nam stvorim život dobra pun,
da oskudicu našu tešku uklonim,
jer bijedniku se s puta svaki klanja drug,
i još da djecu našu casno odgojim.
Pa ako tvojoj djeci još se koji brat
iz novog braka nade, jednako cu njih
obasut pažnjom ja i združiti u rod
i sretno cu poživjet ovaj život svoj.
A što ceš s djecom ti? Ja srcem želim svim
da buduca mi djeca ovoj budu štit.”

Jazon, smatrajuci da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe, vec i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijedenost, niti njezine optužbe da krši zakletve i božje zakone:

“No ti ne držiš svojih zakletava rijec,
i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red
il nosiš medu ljude neki zakon nov,
kad kršiš svoju rijec, a jasna ti je svijest.”

Jazon u svojoj sebicnosti smatra da je prema Medeji postupio pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

“Kad god je kralja na te uhvatio bijes,
ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar
u želji da sa djecom ovdje ostaneš.”

Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljucivo odgovornom Medeju. Prihvaca to kao cinjenicu i ne pokušava sprijeciti izgon svoje bivše žene i svoje djece, vec nudi iskljucivo novcanu pomoc:

“Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam
na dužnosti spram onog koji mi je drag,
pa dodoh k tebi ženo, jer me mori skrb
da l’ novaca ti treba ili drugog ceg
za tebe i za djecu. Jer ovakav put
što predstoji vam, nije podnipošto lak.”

Naivni Jazon prihvaca Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu, nadajuci se da se Medeja urazumila. U iducem citatu pokazuje svu ljubav prema svojim sinovima:

“A vi cete mi, djeco, prva biti skrb,
uz božju cu vam pomoc život stvorit lijep,
i nadam se da u toj zemlji korintskoj
uz bracu ceka vas i vlast i svaka slast.
Pa rastite! A drugo sve ce otac vaš
i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon,
pa jednog ce mi dana sretan svanut cas
da ugledne i jak mognem vidjet vas.”

Jazon nikada nece gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je poginula zarucnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete spasi svoju djecu “da na njih ne bi pao osvetnicki gnjev” kraljeve rodbine. Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer ona vec na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na odlazak, pokazuje Jazonu mrtva djecja tijela. Jazon je slomljen, upropašten, i proklinje Medeju:

“O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram,
i ubojico djece, bježi s vida mog,
da tugujem i stenjem ostavljen i sam.
Nit nevjesta ce mlada život sladit moj,
nit radovat se necu djeci rodenoj,
vec nema ih i nikad nece cut mi glas.”

Iako je Jazon uništen covjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se ne osjeca krivim zato što je Medeju izdao, vec samo zato što ju je doveo u Korint, što je “iz barbarske zemlje presadio strašan drac.” Medeja primjecuje da su Jazona “minuli smijeh i obijest”, ali još nije završila s njim, i stoga mu izrice konacno strašno prorocanstvo:

“Dok tebe ce po pravdi grozna stici smrt,
jer strašan covjek mora strašnom smrcu mrijet:
Još stoji stari “Argo”, istruli ti brod,
no past ce i težinom zgnjeciti te svom
to bit ce jadan konac novom braku tvom.”

Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu cak ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se tužaljkom obraca bogovima:

“O Zeuse, da li cuješ okrutan joj zbor,
i patnje moje vidiš, stradanja i jad,
što zadaje mi ženska neman ta i zvijer,
cedomorka i krvnik djeci nejakoj.
Od svega srca placem tu i naricem
i bozima se molim da mi cuju zov,
da budu mi svjedoci protiv gada tog
što djecu meni pobi i što ne da sad
da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob.
O, da ih nikad na taj ne porodih svijet
i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!”

U tragediji “Medeja” važnu ulogu ima ZBOR žena Korincanki, kao promatrac i komentator zbivanja. Zbor najcešce progovara kroz usta ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno stanovnika Korinta prema Medeji. U pocetku, Medeju sažaljevaju, zbog Jazonovog odnosa prema svojoj ženi:

“O jao, nesretna ženo,
nevoljna, jadna i bijedna!
Kamo ceš poc, pod koji li krov,
u koju zemlju, gdje li ceš nac
sklonište sebi i djeci spas.”

Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon što Medeja otkriva svoj strašan osvetnicki plan, zbor ju zaklinje da ne ubija vlastitu djecu:

“O jao, zar djeci smrt!
Djecju zar prolit ceš krv?
O tako ti koljena tvog,
poslušaj vapaj naš.
I nemoj da djecu svoju
okrutno ubijaš.
Odakle smjelost i snaga
ruke i srca tvog,
o kcerko moja draga,
da latiš umorstva se tog?
Zar moci ceš suha oka
djecju gledati kob?
No ne vjerujem tome
da krut izvršit ceš cin,
kad koljenu padne tvome
jedan ti i drugi sin.”

Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu Glauku, i Jazona, ali i Medeju:

“I tebe žalim, nesretna majko,
što novi te nagnao brak
da proliješ djecju krv,
jer bespravno prijede ti muž
drugoj u narucaj.”

Kada je vec Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, vec zaklinje bogove da je sprijece u ubojstvu djece:

“O, zašto ti u duši vrtloži se bijes
i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!?
Kad oduzme ti život krvom rodu svom,
tad mira nece naci ubojicin dom,
vec zlom ce ga obasut osvetnicki bog.”

Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U trenutku kad narice nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor mu odgovara:

“Sad tepaš im i sada ljubio bi njih,
a kako bješe dosad?”

Zbor u tragediji izrice nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište vec videno kod starijih dramaticara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi:

“Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine,
koješta nam nenadno bogovi vrše:
kad si bez nade, dobro ti cine,
kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše.
Takve su eto i sudbe njine.”

U analizi JEZIKA i STILA, treba istaknuti da Euripid slika ne samo dogadaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreci koja se skriveno pojavljuje na pocetku tragedije, prijelazi, puni opisa Medejinih osjecaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti:

“A tada klonu, pade stvor unesrecen,
iznakažen i tako strašno izmijenjen,
da jedva bi je otac prepoznao njen,
tu nema više zjena, obraz nesta lijep,
a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv
i sve se miješa s ognjem koji plamti sved,
dok s kosti pada meso komad po komad
ko kad se s luci toci crne smole kap,
toliku ima snagu otrov onaj ljut.”

Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u koji se sprema zlocinka Medeja:

“Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom,
potomci ste bogova blaženih,
dom vam u kraju je svetom i slavnom,
punom dobara netudinskih.
Vjecno vam cvate mudrosti cvijet
i vedar vam uvijek je nebeski svod,
gdje Muze na ovaj rodiše svijet
Harmoniju - svoj plavokosi plod,
a Kefisa tu je ljepotekog
Afroditu bistru zacrpla kap
i lahora ljupkoga dah
nad citav dahnula kraj.
I ružino mirisno cvijece
u svoj je uplela pram
i mudrost slala i ljubav
za pomoc i potporu vam.
Pa kako ce onda grad
gdje vodama divan je tok,
kako ce mili taj kraj
gdje u svemu vlada sklad,
primiti tebe što kaniš
djecu ubiti sad?”

U tim se stihovima pokazuje kontrast izmedu sklada života u suglasju s bogovima, i nesredenosti Medeje, koja se sprema pociniti strašan zlocin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobicajeni govor svojih sunarodnjaka, a upecatljive slike postiže bez previše stilskih figura.


Doživljaj djela u cjelini:


“Medeja” je djelo koje unatoc starosti od gotovo dva i pol tisucljeca, nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilaška strast i želja za osvetom koje rezultiraju strahotnim zlocinom glavna su znacajka ove tragedije. Medeju je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, cak i nakon što se tako strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim kolima. Euripid je s “Medejom” bio daleko ispred svojega vremena, a kroz svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grckom društvu:

“Od svih stvorenja što ih svijetli resi um,
ja smatram ženu stvorom najnesretnijim:
u prvom redu moraš miraz doniet skup,
a drugo: tijelom onda ovlada ti muž,
što smatram gorim zlom od drugih zala svih.
A pitanje je uvijek veliko, to znaš,
da l’ nesretan il sretan tvoj ce biti brak.
Za ženu razvod braka nije slavan cin,
nit može sama muža otjerati svog.
Za ženu ti u braku sve je zakon nov,
pa ako ne zna za njeg, mora biti vrac,
da zna unaprijed kakav brak ce biti njen.
Pa prijedemi li sretno preko zala tih
i muž nam rado snosi bracni s nama vez,
to blaženstvo je pravo, inace je smrt.
Muškarac kad u domu razljuti se cim,
u gradu negdje sebi utjehe ce nac,
potražiti vršnjake ili druga kog.
A ženski jadni rod nek theši sebe sam.
I pricaju da oni kopljem biju boj
i nama štite život i nad glavom krov.
Budale! Triput više voljela bih štit,
no porodajne muke jednom osjetit.”

Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je zacetak njezine tragicne sudbine. Zbor zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini:

“Domovino, mili dome,
sretna sam u krilu tvome,
ne stigo me nikad jad
da izgubim rodni grad.
Neka nikad ne doživim
daljinama da se sivim
potucam kroz strani svijet.
Koliko mi oci glede
od tog veže nema bijede,
bolje mi je onda mrijet.”
5 Lektire za školu: MEDEJA EURIPID: “MEDEJA” Prijevod: dr Bratoljub Klaic Izdavac: “Grech”, “Hrvatska kazališna knjižnica”, Zagreb 1994. Bilješka o piscu: Euripid se ...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi