Lyrics has been copied to clipboard!
Fran Mažuranic
Lišce
Bilješka o piscu:
Fran Mažuranic rodio se 28. ožujka 1859. u Novom Vinodolskom. Svoj književni rad zapoceo je 1885. godine u “Vijencu” malim, duhovitom i dobro poantiranim crticama koje su izlazile pod skupnim naslovom LIŠĆE kroz dva godišta “Vijenca”. Cetrdeset je crtica izdao u proljece 1887. godine u knjizi, dodavši nekoliko novih, pod naslovom LIŠĆE Frana Mažuranica. “Vijenac” je popratio knjigu sljedecim prikazom:
“Tko u Hrvatskoj ne pozna “LIŠĆA”, ako uopce cita hrvatsku knjigu? Jamacno ce se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati, kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac! U Mažuranicevu “LIŠĆU” imade mnogo cvijeca, pa je samo cednost pišceva, što se zove “LIŠĆE”.
O djelima: U crticama se može prepoznati nekoliko tematskih krugova: covjek i njegova svakodnevnica, obicna a istodobno nevjerojatno potresna u svojoj težini: koliko god je se u životu tkogod nagleda, s njome se suoci, smrt je ipak uvijek jednako strašna, jednako nepredvidljiva i beznadna (Jedinac). Druga su bitna tema covjek i njegove osobine, borba s mogucnošcu samo svladavanja strasti (Miran igrac). Otkriva se u crtici U dan dvojbe mracna i strašna, nepredvidljiva, Poeovska strana ljudske psihe.Ima li objašnjenja? Nema. Samo konstatacija o usudu i nemogucnosti da se njemu izbjegne. Zacudenost mjesecom koji kao da prati malo bice prelazi u ironican komentar i prispodobljenje svakodnevnoj životnoj situaciji, smiješno svakodnevnoj. Mjesec je nalik nevjernoj supruzi (Dijana). Djetinjim se ocima crta izniman trenutak, realistican opis casa kad je dijete mislilo da ce umrijeti (Što sam mislio umiruci). Djetinjstvo se direktno ili indirektno poziva na više mjesta (Djetešce). U crtici (Gospodin ucitelj) sjeca se svojega ucitelja, “dobrog starog Frana”, kasnijega županijskoga školskog nadzornika.
Što sam mislio umiruci
O djelu: Govori nam kako se sagradila luka. Djeca su se igrala, a pisac odjednom pade u vodu. U tom trenutku kad se utapljao prohujaše mu misli o cijelom svom životu. Na kraju ga izvukoše.
Osjecaji koje pobuduje crtica: Crtica pobuduje vrlo jake osjecaje. Dijete koje misli da ce umrijeti je realistican opis casa. Vrlo me dirnula njegova zadnja misao: “Idem u pakao”; i zadnje rijeci u crtici: “Izvukoše me”- a cemu. Mislim da bih te rijeci vrlo teško mogao objasniti, ali siguran sam da imaju jako znacenje u pišcevom srcu.
Misli na koje nas potice: Potice me na smo jednu misao, a to je: Što je svrha života.
Dijana
O djelu: Govori nam o djecjoj radoznalosti i mašti, ali pri kraju crtice govori i o nevjernoj supruzi Dijani koja za trojicom ide – uz gospodina muža.
Osjecaje koje pobuduje: Pobuduje osjecaje koji su zasnovani na djecjoj mašti. Dok sam citao tu crtucu sjetio sam se kako je biti mali i opet to poželio biti jer bih onda mogao izmišljati kao naprimjer u ovoj crtici kad mjesec ide za dvojicom prijatelja,a oni se cudom cude. Na kraju crtice složio sam se s piscem o mjesecu: “To mi je veceras munulo glavom kad sam – iduci kuci – opazio da je mjesec rogat.”
Misli na koje nas potice: Sretne u djetinjstvu, ili ružne kod odraslih ljudi, ja mislim da ipak naono prvo, ljubav i djetinjstvo.
Djetešce
O djelu: Crtica koja nam govori kako je pisac stupio u becku vojsku i kao nije kontaktirao s vanjskim svijetom. Tek nakon otprilike cetiri mjeseca izašao je ponovo u grad. Sve mu je bilo nekako cudno, bio je zbunjen. Stao je iposlušao, cuo je plac malog djetešca i suze mu navrvješe na oci. Sjetio se da i male djece na svijetu ima.
Osjecaje koje pobuduje: Mislim da ovom crticom pisac želi izreci kako bi više volio da vlada mir nego rat. Osjecaj koji me je obuzeo bi je jako tužan. Takoder mislim da se prevario kad nije cetiri mjeseca izašao van. Osjecaj koji je htio izraziti pisac mislim da je bio ovaj: “Zapoceh stojec, a svrših – klececi”, to dokazuje kako ga je djetešce raztužilo poslije one okrutne vojske.
Misli na koje nas potice: Potice me na puno misli. Jedno od tih je mir, ljubav i tuga. Kad je izašao van iz vojarne, mislim da je htio uzeti djetešce koje ga je rastužilo i zagrliti ga.
Gluhonijemi
O djelu: Govori nam o jednom barunu koji je imao gluhonjemog slugu. Našao ga je prije dvije godine kako prosjaci, svidi mu se te ga uzme. Znao je svaku zapovijed svog gospodara, mig oka ili okret ruke – zapovijed na život i smrt. Cesto je svog gospodara od koga odvracao, jer je neki put vido tko mu je prijatelj a tko ne.
Osjecaje koje pobuduje: Pobuduje jedan vrlo lijepi osjecaj dobrote, kako i gluhonjemi covjek može biti od koristi i pomagati jednako dobro kao i covjek koji nije gluhonjem.
Misli na koje nas potice: Mislim da svaki covjek ima pravo živjeti, mora biti prihvacen i u društvo. Jer nema razlike izmedu npr. bjelca i crnac; gluhog i covjeka koji nije gluh, jer svi su oni isti osim možda boje ili sluha.
Vlastiti dojmovi: Pisac pokazuje erudiciju i poznavanje svjetske književnosti.
Svaka je crtica cjelina vješto ispricana, dokraja koncizno, jasno poantirana. svaka se osvrce na bitan detalj covjekova unutrašnjega ili vanjskoga svijeta. Jedino što mi se ne svida jest što neke crtice pocinju veselo, a završe tužno.
Lišce
Bilješka o piscu:
Fran Mažuranic rodio se 28. ožujka 1859. u Novom Vinodolskom. Svoj književni rad zapoceo je 1885. godine u “Vijencu” malim, duhovitom i dobro poantiranim crticama koje su izlazile pod skupnim naslovom LIŠĆE kroz dva godišta “Vijenca”. Cetrdeset je crtica izdao u proljece 1887. godine u knjizi, dodavši nekoliko novih, pod naslovom LIŠĆE Frana Mažuranica. “Vijenac” je popratio knjigu sljedecim prikazom:
“Tko u Hrvatskoj ne pozna “LIŠĆA”, ako uopce cita hrvatsku knjigu? Jamacno ce se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati, kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac! U Mažuranicevu “LIŠĆU” imade mnogo cvijeca, pa je samo cednost pišceva, što se zove “LIŠĆE”.
O djelima: U crticama se može prepoznati nekoliko tematskih krugova: covjek i njegova svakodnevnica, obicna a istodobno nevjerojatno potresna u svojoj težini: koliko god je se u životu tkogod nagleda, s njome se suoci, smrt je ipak uvijek jednako strašna, jednako nepredvidljiva i beznadna (Jedinac). Druga su bitna tema covjek i njegove osobine, borba s mogucnošcu samo svladavanja strasti (Miran igrac). Otkriva se u crtici U dan dvojbe mracna i strašna, nepredvidljiva, Poeovska strana ljudske psihe.Ima li objašnjenja? Nema. Samo konstatacija o usudu i nemogucnosti da se njemu izbjegne. Zacudenost mjesecom koji kao da prati malo bice prelazi u ironican komentar i prispodobljenje svakodnevnoj životnoj situaciji, smiješno svakodnevnoj. Mjesec je nalik nevjernoj supruzi (Dijana). Djetinjim se ocima crta izniman trenutak, realistican opis casa kad je dijete mislilo da ce umrijeti (Što sam mislio umiruci). Djetinjstvo se direktno ili indirektno poziva na više mjesta (Djetešce). U crtici (Gospodin ucitelj) sjeca se svojega ucitelja, “dobrog starog Frana”, kasnijega županijskoga školskog nadzornika.
Što sam mislio umiruci
O djelu: Govori nam kako se sagradila luka. Djeca su se igrala, a pisac odjednom pade u vodu. U tom trenutku kad se utapljao prohujaše mu misli o cijelom svom životu. Na kraju ga izvukoše.
Osjecaji koje pobuduje crtica: Crtica pobuduje vrlo jake osjecaje. Dijete koje misli da ce umrijeti je realistican opis casa. Vrlo me dirnula njegova zadnja misao: “Idem u pakao”; i zadnje rijeci u crtici: “Izvukoše me”- a cemu. Mislim da bih te rijeci vrlo teško mogao objasniti, ali siguran sam da imaju jako znacenje u pišcevom srcu.
Misli na koje nas potice: Potice me na smo jednu misao, a to je: Što je svrha života.
Dijana
O djelu: Govori nam o djecjoj radoznalosti i mašti, ali pri kraju crtice govori i o nevjernoj supruzi Dijani koja za trojicom ide – uz gospodina muža.
Osjecaje koje pobuduje: Pobuduje osjecaje koji su zasnovani na djecjoj mašti. Dok sam citao tu crtucu sjetio sam se kako je biti mali i opet to poželio biti jer bih onda mogao izmišljati kao naprimjer u ovoj crtici kad mjesec ide za dvojicom prijatelja,a oni se cudom cude. Na kraju crtice složio sam se s piscem o mjesecu: “To mi je veceras munulo glavom kad sam – iduci kuci – opazio da je mjesec rogat.”
Misli na koje nas potice: Sretne u djetinjstvu, ili ružne kod odraslih ljudi, ja mislim da ipak naono prvo, ljubav i djetinjstvo.
Djetešce
O djelu: Crtica koja nam govori kako je pisac stupio u becku vojsku i kao nije kontaktirao s vanjskim svijetom. Tek nakon otprilike cetiri mjeseca izašao je ponovo u grad. Sve mu je bilo nekako cudno, bio je zbunjen. Stao je iposlušao, cuo je plac malog djetešca i suze mu navrvješe na oci. Sjetio se da i male djece na svijetu ima.
Osjecaje koje pobuduje: Mislim da ovom crticom pisac želi izreci kako bi više volio da vlada mir nego rat. Osjecaj koji me je obuzeo bi je jako tužan. Takoder mislim da se prevario kad nije cetiri mjeseca izašao van. Osjecaj koji je htio izraziti pisac mislim da je bio ovaj: “Zapoceh stojec, a svrših – klececi”, to dokazuje kako ga je djetešce raztužilo poslije one okrutne vojske.
Misli na koje nas potice: Potice me na puno misli. Jedno od tih je mir, ljubav i tuga. Kad je izašao van iz vojarne, mislim da je htio uzeti djetešce koje ga je rastužilo i zagrliti ga.
Gluhonijemi
O djelu: Govori nam o jednom barunu koji je imao gluhonjemog slugu. Našao ga je prije dvije godine kako prosjaci, svidi mu se te ga uzme. Znao je svaku zapovijed svog gospodara, mig oka ili okret ruke – zapovijed na život i smrt. Cesto je svog gospodara od koga odvracao, jer je neki put vido tko mu je prijatelj a tko ne.
Osjecaje koje pobuduje: Pobuduje jedan vrlo lijepi osjecaj dobrote, kako i gluhonjemi covjek može biti od koristi i pomagati jednako dobro kao i covjek koji nije gluhonjem.
Misli na koje nas potice: Mislim da svaki covjek ima pravo živjeti, mora biti prihvacen i u društvo. Jer nema razlike izmedu npr. bjelca i crnac; gluhog i covjeka koji nije gluh, jer svi su oni isti osim možda boje ili sluha.
Vlastiti dojmovi: Pisac pokazuje erudiciju i poznavanje svjetske književnosti.
Svaka je crtica cjelina vješto ispricana, dokraja koncizno, jasno poantirana. svaka se osvrce na bitan detalj covjekova unutrašnjega ili vanjskoga svijeta. Jedino što mi se ne svida jest što neke crtice pocinju veselo, a završe tužno.