+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

KRIK I BIJES / BUKA I BIJES

WILLIAM FAULKNER:
KRIK I BIJES / BUKA I BIJES



Bilješke o piscu:
William Faulkner rodio se 25. rujna 1897. godine u mjestancu New Albany
u saveznoj državi Mississippi, kao praunuk Williama Cuthberta Falknera,
trgovca koji je u povijest književnosti ušao svojim romanom Bijela ruža
Memphisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradic Oxford, u istoj državi.
Kratko je sudjelovao u 1. svjetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim
dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gdje se druži sa
Sherwoodom Andersonom, koji je imao znacajan utjecaj na njegovo
stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New
Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraca se u Oxford, gdje se ženi, kupuje
farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi
roman, Vojnikova placa, objavio je 1926., i tipicno je djelo predstavnika
“izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Passos, Fitzgerald). Pravi proboj
napravio je tek s romanom Buka i bijes (1929.), koji je bio revolucionaran
u povijesti romana.

Ostala poznatija djela su mu:
- Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u kolovozu“,
„Abšalome, sine moj“
- Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“
- Drama „Rekvijem za opaticu“

1950. godine Faulkner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih
americkih književnih nagrada, konacno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 6. srpnja 1962.

O djelu:
Buka i bijes se kao i vecina Faulknerovih romana odvija u izmišljenoj
pokrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradicem
Jeffersonom, na podrucju vecem od 2400 km˛, ima 15611 stanovnika
(6298 bijelaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na cetiri poglavlja, i
svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice brace Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispricano u trecem licu. Faulkner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio
dogadanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio
romana.






William Faulkner o djelu - Kako je nastao roman Buka i bijes?
Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja prica nije dosta dobra i zato sam
trideset godina uvijek pisao novu, nadajuci se da bi ta mogla biti dosta
dobra. Pa bi tako moj osobni osjecaj valjda bio nježnost prema onoj koja
mi je prouzrocila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjecati za dijete, a ona koja je meni prouzrocila najviše zebnje i za mene predstavlja
najsjajniji neuspjeh jest Buka i bijes... Pocela je kao kratka prica, prica bez zapleta, o nekoj djeci koju šalju od kuce za vrijeme bakina sprovoda.
U toj su prici ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i vidjela su
te stvari samo usput, uz djecje igre kojima su se zabavljala, a te su igre
bile sumorni posao odnošenja leša iz kuce itd. Tada mi se javila ideja da
bih mogao mnogo više izvuci iz ideje slijepe samousredotocenosti
nevinosti, što bi je pokazivala djeca, ako bi jedno od te djece bilo istinski
nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za
odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad nece moci
izaci na kraj, i odakle ce dobiti nježnost, pomoc da ga štiti u njegovoj
nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rodenju ucinio
slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa nece moci uciniti da bi se to
promijenilo. I tako se poceo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog
Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, cini
mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreci
u kratkoj prici. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo
je nerazumljivo, cak ni ja ne bih bio mogao reci što se tada zbivalo, pa
sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlucio da Quentin dade
svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je ucinio. Onda je
trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je vec sve bilo
potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa
sam morao napisati još jedan odjeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu
netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je
nastala knjiga, tj. istu sam pricu napisao cetiri puta. Nijednom nije bilo
kako treba, ali toliko sam se mucio da ništa od toga nisam mogao baciti i
nanovo poceti, pa sam je tako tiskao u cetiri odjeljka...
















Sadržaj:
Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota
koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom
cist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog
djecaka Lustera, unuka (ili najmladeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster
najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije
saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih,
namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi
za vjencanje sestre Candance (skraceno Caddy) i troškovi studija brata
Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igraca zove Caddie, što Benjia asocira
na sestru (iako se drugacije piše, izgovor te dvije rijeci je isti). U sjecanje
mu se vracaju prizori iz djetinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek
pocne jaukati. Luster je citav dan zaposlen tražeci 25 centi koje je izgubio,
kako bi mogao ici u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu,
najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898.,
za vrijeme bakicine smrti. Tad još djeca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i
crncic Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke.
Quentin i Caddy svadaju se jer ona želi svuci svoju haljinu, a brat joj to
neda. U svadi, Caddy ce se namociti i zaprljati gacice. Jason se za to
vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac
njene djece, zove ih na veceru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i
Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod vecere.
Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnacke posluge i dok se Versh sa
svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda
osvijetljenu kucu i misli da odrasli imaju društvo. Djeca vide da su joj
gacice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kucu, osim Quentina koji
se povukao sam iza kuce i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na
stubama ih upozorava da je mama blizu. Djeca odlaze na spavanje, i to
Benji i Caddy u jedan krevet. Iduci sloj Benjijevih sjecanja potjece - a to
opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u
knjižnici kuce kada se Caddy u majcinu prisustvu bavi oko malog Benjija i
kaže mu da se od sada više nece zvati Maury, nego Benji. Neuroticna,
neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji
ne svida, više joj se svida formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat
Jason kasnije ce ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson
(rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolicki znaciti odricanje
majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna
ulaska medu Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (treci
tog imena na obiteljskom stablu), dobrocudan i miran, tuce i pomiruje
posvadenu djecu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve
lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kucu
pošto se potukao s nekim djecakom koji je pokušavao gurnuti žabu u
Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu
Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospodom Patterson
u susjedstvu - djeca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson
jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno iduci
vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa cime ne može pokazati ne dolazi li
ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeca dok se s Lusterom provlaci ispod
žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme iduceg dogadaja u razvitku
odnosa medu djecom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajuci se,
stavljajuci šešir, cime izaziva Benjijev plac. Benjijev prvi doživljaj sestre,
još od dana bakicine smrti, jest da "miriši poput drveca". Caddy shvaca da
se Benjiju ne svida parfem, pa ga poklanja Dilsey. Iduci doživljaj manje je
nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedece
otkrice: djevojcica Quentina sjedi na ljuljacci s nekim momkom s crvenom
kravatom. Cini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te
veceri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljacci Caddy
s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog
Benjija ucinio je da Caddy skoci i pobjegne s Benjijem u kucu. Tamo
klekne, ljubi ga i obecava da "nece više nikada". U kuci Caddy ide da
opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije
spavati sa sestrom u postelji. A iduce godine zbiva se dramatican
dogadaj: vracajuci se jednom kuci, Caddy nailazi na Benjija koji,
pogledavši je, pocne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za
haljinu i vuce u kupaonicu. Gledajuci se medusobno, placu. Iz sjecanja
brata Quentina na taj isti dogadaj u iducem poglavlju knjige možemo
rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila djevicanstvo, a Benji osjetio da je
izgubljena nevina cistoca koja mu je bila utocište. Iduci je dogadaj vezan
za Caddyjino vjencanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je
Benjijev cuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina
"sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kuci. Zbog
njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuce T. P.-a i daje Benjiju
nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjecanja: Benji stoji kraj dvorišnih
vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videci
neke djevojcice, ucenice, kako prolaze, Benji trci za njima. Jednom
prilikom istrci za djevojcicama - vrata nisu bila zakijucana - i uhvati jednu.
Postao je opasnost: Jason kaže ocu da ce Benjija morati poslati u ludnicu
Jackson ako ga, naposljetku, otac djevojcice sam ne ustrijeli. Benjija
podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je
kratko navedena, a o cemu je zapravo rijec, shvacamo samo iz šireg
konteksta citave radnje. Sljedece etape su razgovori medu crncima, a
Benjija su poslali k njima da ne bude nazocan kad se Quentinovo mrtvo
tijelo dopremilo kuci, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj
drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim
Benjijem prisutna je i mala djevojcica Quentina - Caddyjina kci. Roskus
osuduje što se maloj ne smije spominjati majcino ime. Caddy je, kasnije
nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je
ona bila noseca s drugim u casu vjencanja - živi daleko od obitelji, ali joj
je bilo dopušteno da dijete pošalje kuci. Jedan je od prizora Benjijeva
vožnja na ocevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može
upravljati kolima, nego to cini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj
odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvacamo to po tome što
Dilsey place, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je
tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog
dana zbivanja, a to je baš 33. rodendan Benjija. Luster ga može rastresti
tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj
žalosni vrtic, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili
dvije tatule u boci. Kod kuce, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra
sa starom Caddyinom papucom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o
Benjiu, cak mu radi i kolac sa 33 svijece za rodendan; majka je zabrinuta
samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebicni, u svadi
izmedu sebe osjecaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji place
svucen pred ogledalom, gledajuci sebe osakacena; a kroz drugi prozor
jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u noc.

Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata,
neuroticnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to
posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na
poseban dan, njegov 33. rodendan). Quentin je neurotican student na
Harvardu, tako da su i njegove misle prilicno zbrkane. Na dan koji je
odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u
prazno. U toj gesti Quentin ce se okrvaviti, ali je simbolicki ukinuo
prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjecanje u
njegovu monologu odnosi se na isti dogadaj na koji i Benjievo. To je svada
s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i djevojcica Natalija
potukle su se u hambaru, Quentin priskace Nataliji i dodirnuvši je,
pobuden je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi,
a Quentin trci za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na
trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedeci u rukavcu rijeke, a voda se
diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest
godina, Quentin je ljubomoran na djecake s kojima se poljubila. Opet
pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da
bar nije ljubila prljavu djevojku poput Natalije. Sljedeca epizoda od
središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj
Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin
gubitak djevicanstva. Gospoda Compson (Majka, kako je zovu djeca, Miss
Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) nareduje svom miljeniku Jasonu da
uhodi Caddy koja se sastaje izvan kuce s nepoznatim mladicem. Gospodin
Compson (koji se takoder zove Jason, Otac) je protiv tog uhodenja. Kako
kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, a
to znaci, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu
susretu s Caddy navecer, kad se ona vraca kuci izgubljena djevicanstva, a
taj je susret, sjecamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige.
Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gdje se sada odvija još jedan
siloviti prizor izmedu nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli
zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra,
zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveucilište,
sjeca li se kako je uprljala gacice onog dana kad je bakica umrla. Vadi
nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak
fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno,
i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraca
na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan
poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali
sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona,
Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj.
Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno
pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u
grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French
Lick da zaboravi Daltona, a gospoda Compson ispravno zakljucuje da bi
tamo Caddy mogla naci supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton,
posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem
vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama djevicanstvo znaci manje
nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuca koje
nije pocinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i
zatim ocisti s pomocu istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi
želio da je istina i cime bi dogadaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za
Quentinov nagovještaj da ce pociniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi
to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto
ispravi, i vjeruje da ce se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije
zavrijedila njegov ocaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao
pomisao da njegov osjecaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije
ode na Harvard, na sveucilište, i da prije toga provede mjesec dana u
Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka
djevicanstva do dana Quentinove zakljucne sadašnjosti prikazane su još
samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan dogadaj: Caddyno
vjencanje. To je najprije obavijest uoci vjencanja, koju u svojoj sobi u
Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje
ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjencanje
Quentin u Jeffersonu susrece Herberta, koji je Caddy za vjencani dar
dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i
kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Iduce veceri, uoci
vjencanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi
gostiju. Ona mu priznaje da je noseca, te da zato mora, a na njegovo
pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda
nece biti". Sa samoga vjencanja Quentin se sjeca kako je Benji urlao, a
Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trcali k njemu. Ako su uspomene na
ove razlicite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u
Quentinovu pamcenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana
prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova
druga, Kanadanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj
sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu
kljuc kovcega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim
poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odjece. Odlazi u Boston
tramvajem na dorucak. Svraca u draguljarnicu; gdje. razgovara o
satovima. U željezariji kupuje dva glacala, koja zamotana izgledaju kao
cipele. Vraca se tramvajem u Cambridge (gradic gdje se nalazi sveucilište
Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vraca s veslanja. To
ga podsjeca na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je
Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju
Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do
kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glacala.
Promatra kako djecaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjecanja. Svrativši
u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu djevojcicu koju psuje
trgovkinja, i zove je sekicom. Djevojcica ga prati, nece da mu kaže gdje
stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga
napada brat djevojcice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea,
i tvrdi na lošem engleskom da ce tužiti Quentina što je htio oteti njegovu
sestru. Quentin se histericno smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu
od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospodu Bland i
njezinog sina, veslaca i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih
prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije djevojke. Voze se kolima
gospode Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i
ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kuci da
se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vraca u Cambridge.
Brine se da Shreve ne dode odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je
iduci vlak tek za jedan sat. Mijenja odjecu, pije vodu, provjerava adresu
na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere
zube i cetka šešir prije nego ce ga staviti na izlasku.

Trece poglavlje pripada Jasonu, po Faulknerovim rijecima najopakijem
liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg
brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te necakinja
Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka
se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj
škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj
želi održati prodiku, medutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti
pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inace neugodan
prema svima u kuci, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu
na cije je izvještaje pretplacen radi burzovne spekulacije, i prema
mušterijama. Cekove koji dolaze od Caddy za njezinu kcer zatajuje i sebi
štedi novac, a krivotvorene novcanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne
želi imati nikakve veze sa odmetnutom kceri. Jason je majku prevario i
time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisucu dolara u tvrtku svog
poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji
odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i
znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjecaja; Quentinu proganja
djelomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a
djelomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obecanog namještenja
u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje
i prizor na ocevu pogrebu. Tada mu Caddy placa sto dolara da joj dopusti
da vidi kcer, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali
joj dopušta da vidi kcer samo dok prolazi s njim u kociji pokraj nje, koja
stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom
zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta.
Njegov sadizam se vidi i u sceni sa djecakom Lusterom. Luster spominje
kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja
nadajuci se da ce mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu
koji se odlucuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali
ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u
pec. Dilsey razljucena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje
Lusteru 25 centi za kartu (koje ce on izgubiti, i iduci dan tražiti sa
Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u
zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladicem sa crvenom kravatom.

Cetvrto poglavlje je kronološki i posljednji dogadaj u knjizi, i slijedi
nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od
kuce sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u
trecem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na
Dilsey, jedine normalne osobe u kuci Compsonovih. Prenesena je
atmosfera u kuci, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno
izvlacenje od dužnosti, indolentno tuženje gospode Compson, i neprijazno
zapovjedacenje Jasona – sve normalno i uobicajeno. A nestanak Quentine
i novca dobiva svoju dramaticnost upravo time što je dogadajima
prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite
pucke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujuceg
propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u
potjeri, i namrgoden se vraca kuci. Na povratku srece Lustera i Benyja u
kociji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,
rijecima, vožnjom kola u neuobicajenom smjeru (Benji je naviknut da
prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi
Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okrece kola u pravom
smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih
patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u
naviknutom, ustaljenom redu stvari.
























Analiza likova:
Benjamin (Benji)
Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji.
Najmlade dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbudenja
izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora cak
ni za sebicnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne
umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i
volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji dogadaje
koje prica niže po nacelu slobodne asocijacije. Prica idiota Benjia puna
buke i bijesa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo
nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakteristicnim
situacijama.

Quentin Compson III.
Najstarije dijete Compsonovih, neuroticni student na Harvardu. On je
prototip mladica kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu.
Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegicnim
meditacijama, pateticnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin
je glavni karakterni simbol etickih principa tradicionalnog humanizma
svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.

Jason Compson IV.
Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon oceve smrti. Jason je
simbol svega što je Faulkner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on
je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevica.
Jasonovo djelovanje pokrece materijalno (konkretno novac), a krivca za
svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer
buduci da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno
zagorcati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina
krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i
konacan udarac obitelji Compson, nakon kojeg pocinje njeno sve brže
propadanje.

Candace (Caddy) Compson
Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta
Heada, medutim radanjem nezakonite kceri Quentine pocinila je grijeh
protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa
obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kcer ostaje u kuci
Compsonovih. I prije je prilicno cesto mijenjala muškarce (Charlie, Dalton
Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.

Jason Compson III.
Glava obitelji, otac trojice brace i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon
picu. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po
njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme pocinje propadanje
obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kuce sa vrtom,
barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega
obitelj preuzima sin Jason.
Caroline Buscomb
Majka, neuravnotežena i melankolicna žena, ovisna o lijekovima.
Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb)
prokleta i da je ona unijela nesrecu medu Compsonove, ocekuje da je i
drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za djecu, više se brine za sebe, i
jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najslicniji. Najviše prezire
Caddy koja ih je osramotila, a naslucuje i probleme u svezi s njenom
kcerkom Quentinom.

Teme za raspravu:
Tehnike pisanja u ovome romanu medusobno vrlo razlikuju; Benjievo i
Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez
prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane
i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika
kojom sama licnost romana, bez autorove nazocnosti, prikazuje citateljima
sadržaj svoje psihe i svoje psihicke procese, pretpostavljajuci da je netko
sluša), a u zadnjem cisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva
poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za citati.

Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth,
5. prizor, 5. cin:
„Život je sjen što luta, bijedni glumac
Što se na pozornici života razmece, prodrhti
Svoj sat, i ne cuje se više; on je bajka
Koju idiot prica, puna BUKE I BIJESA
A ne znaci ništa.“
5 Lektire za školu: KRIK I BIJES / BUKA I BIJES WILLIAM FAULKNER: KRIK I BIJES / BUKA I BIJES Bilješke o piscu: William Faulkner rodio se 25. rujna 1897. godine u mjestancu New Albany u sa...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi