Lyrics has been copied to clipboard!
Petrarca - KANCONIJER
ŽIVOTOPIS:
Francesco Petrarca (1304.-1374.) talijanski je pjesnik i humanist.
Sin je firentinskog gradanina koji je, poput Dantea, bio prognan iz Firenze. Veci je dio života proveo u Avignonu, gdje se 1327. godine zaljubio u udanu ženu Lauru. Time zapocinje njegova ljubavna patnja koju ce ovjekovjeciti u svom najpoznatijem djelu, zbirci pjesama ''Kanconijer''.
Bio je priznati pjesnik i 1341. godine ovjencan je vijencem kao pjesnik.
Pisao je i na latinskom jeziku, a osobito je poznat njegov latinski spjev ''Africa''.
O DJELU:
''Kanconijer'' (''Canzoniere'') je zbirka od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala) posvecenih voljenoj ženi Lauri.
Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je dio nastao za Laurina života, a drugi poslije njezine smrti.
Pjesme su rasporedene tako da postižu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov duhovni razvoj od cisto fizickih do duhovnih stremljenja.
U liku Laure, Petrarca je ostavio ne samo spomenik voljenoj ženi vec i trajni simbol težnje prema nedostižnoj ljepoti koja se pred kraj ''Kanconijera'' sve više pretvara u nebesku.
''Kanconijer'' je znacajan i po tome što prvi put u povijesti pjesništva bilježi i iznosi covjekov unutarnji svijet doživljaja.
Petrarkin sonet
Talijanski ili petrarkin sonet oblik je pjesme od dva katrena i dvije tercine s najcešcim rasporedom rima: abba abba cdc cdc.
Petrarkizam
Diljem Europe pjesnici oponašaju Petrarcu po osnovnim motivima i osjecajima.
Petrakisti uzdišu za voljenom ženom, koja je uzvišena i nedostižna, ljubav je za njih bol i patnja, ali i inspiracija za umjetnicko stvaranje.
Hrvatski su petrarkisti Šiško Mencetic, Džore Držic, Hanibal Lucic i Mavro Vetranovic.
ZA ŽIVOTA GOSPOĐE LAURE
DA BI SE MENI CASNO OSVETIO
(Per fare una leggiadra sua vendetta)
Da bi se meni casno osvetio
i u jednom danu niz uvreda sprao,
Amor luk snova uze krišom, kao
covjek, što je žrtvu zamijetio.
Krepost se uz srce bješe stisla tako
da bi ga uz oko zaštitila bolje,
kad udarac smrtni side tamo dolje,
gdje se vršak strijele odbijao lako.
Al uzbudena zbog napada prva,
ne imadaše vremena ni snage,
da se u tom jadu s oružjem odhrva,
il da me povuce – domišljata, smjela –
iz toga jada na brijeg misli drage,
kao što bi sada to uzalud htjela.
- ovom je pjesmom Petrarca opisao svoje osjecaje u trenutku kada se zaljubio u gospodu Lauru.
I BIJEL I SIJED STARCIĆ JEDAN KREĆE
(Movesi il vecchierel canuto e biancho)
I bijel i sijed starcic jedan krece
od slatkog gnijezda, gdje mu život prode,
pa prestrašena obitelj kad pode,
pomišlja da oca više vidjet nece,
a zatim skupiv svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav svu bolju,
koliko može jaca dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,
dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
da bi mu mogo Njegov lik da sine,
lik koga i na nebu još se vidjet nada.
Tako i ja tražim, gospo, lik vam, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao.
- starac pred smrt odlazi u Rim vidjeti Veronikin rubac. Njegova mu vjera pomaže savladati sve teškoce na putu. On vjeruje u Veroniku i uzvisuje ju baš kao što uzvisuje i Lauru jer je vec poceo svoju ljubav smatrati duhovnom. Na kraju pjesme pocinje svoju ljubav tražiti u drugim ženama.
NE NALAZIM MIRA, A ZA RAT SAM MLITAV
(Pace non trovo, et non ho da far guerra)
Ne nalazim mira, a za rat sam mlitav,
plašim se i nadam, plamtim komad leda,
sad me svod uza se, sad na zemlji gleda
i stišcem prazninu i grlim svijet citav.
Amor, što me drži svezana sred uza,
ne smatra me svojim, nit mi omcu driješi,
nece da me smakne, nit da me se riješi,
ne voli me živa, stran sam mu bez suza.
Bez ociju vidim, bez jezika zborim,
poginuti žudim i tražim spas neki,
sam sam sebi mrzak, za ostale gorim.
Hranim se jadom, placuci se smijem,
smrt su mi i život jednako daleki,
gospo, vi ste krivi nevoljama tijem!
- ovaj je sonet preveo na hrvatski jezik Petar Zoranic (16. st.) u pastirskom romanu ''Planine''. Prijevod je dosta slobodan, kao i Mažibradicev, pa je danas teško upotrebljiv. Zato je taj sonet prevoditelj ponovno preveo.
POSLIJE SMRTI GOSPOĐE LAURE
NAJLJEPŠE LICE, ŠTO GA SVIJEST JE ZNALA
(Discolorato hai, Morte, il píu bel volto)
Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oci zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi –
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.
S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše rijeci, što ih iko zacu,
prisili na šutnju; ja ostah u placu,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.
Žaleci me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živec nemam druge.
Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakocom da plane
u covjeka ko i medvjeda i tigra.
- Petrarca sanja da ga Laura tješi. U cijeloj se pjesmi obraca Smrti kao nekoj osobi i prigovara joj što je uzela Lauru.
MISLI SE MOJE SADA ONOJ DIŽU
(Levommi il mio penser in parte ov'era)
Misli se moje sada onoj dižu,
koje ovdje nema, a srce je ljubi,
pa u trecem krugu, kojeg zlato rubi,
ja je opet vidim još ljepšu i bližu.
Za ruku me uze i rece: - U krugu
ovome još ceš sa mnom skupa biti,
ne vara li nada, moro si se biti
zbog mene s jadom, snosec mnogu tugu.
Umrijeh prije reda, ne razumije glava
ljudska moja dobro, što ti srce voli
ostalo je dolje i sakriva trava. –
Cemu maknu ruku, zašuti u sjaju?
Uz te rijeci ciste, što lijece sve boli,
umalo da i ja ne ostah u raju.
- ovaj sonet ide u red najljepših Petrarkinih soneta. De Sanctis ga je neobicno mnogo cijenio. To je jedna od onih pjesama po kojima je Petrarca i danas u talijanskoj lirskoj poeziji nedostižan uzor.
JA IDEM PLACUĆ DANE, PROŠLE, TAVNE
(I'vo piangendo i mici passati tempi)
Ja idem placuc dane, prošle, tavne,
potrošio njih sam, smrtna mi je bila
ljubav, ne poletjeh, a imadah krila,
da izvedem s njima, možda, cine slavne.
Ti, što mi poznaš krivnje zle i gadne,
vladaru neba, besmrtan, nevidljiv,
spasi krhku dušu, put zlu joj je vidljiv
i milošcu svojom digni je, kad padne.
I jer stalno življah u oluji, boju,
nek spokojan umrem, da odlazak casni
otkupi na zemlji praznu mlakost moju.
Ostatku dana od kojih još stradam
ko i blizoj smrti pomogni, ne kasni,
ti znaš da u tebe ja se samo nadam!
ŽIVOTOPIS:
Francesco Petrarca (1304.-1374.) talijanski je pjesnik i humanist.
Sin je firentinskog gradanina koji je, poput Dantea, bio prognan iz Firenze. Veci je dio života proveo u Avignonu, gdje se 1327. godine zaljubio u udanu ženu Lauru. Time zapocinje njegova ljubavna patnja koju ce ovjekovjeciti u svom najpoznatijem djelu, zbirci pjesama ''Kanconijer''.
Bio je priznati pjesnik i 1341. godine ovjencan je vijencem kao pjesnik.
Pisao je i na latinskom jeziku, a osobito je poznat njegov latinski spjev ''Africa''.
O DJELU:
''Kanconijer'' (''Canzoniere'') je zbirka od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala) posvecenih voljenoj ženi Lauri.
Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je dio nastao za Laurina života, a drugi poslije njezine smrti.
Pjesme su rasporedene tako da postižu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov duhovni razvoj od cisto fizickih do duhovnih stremljenja.
U liku Laure, Petrarca je ostavio ne samo spomenik voljenoj ženi vec i trajni simbol težnje prema nedostižnoj ljepoti koja se pred kraj ''Kanconijera'' sve više pretvara u nebesku.
''Kanconijer'' je znacajan i po tome što prvi put u povijesti pjesništva bilježi i iznosi covjekov unutarnji svijet doživljaja.
Petrarkin sonet
Talijanski ili petrarkin sonet oblik je pjesme od dva katrena i dvije tercine s najcešcim rasporedom rima: abba abba cdc cdc.
Petrarkizam
Diljem Europe pjesnici oponašaju Petrarcu po osnovnim motivima i osjecajima.
Petrakisti uzdišu za voljenom ženom, koja je uzvišena i nedostižna, ljubav je za njih bol i patnja, ali i inspiracija za umjetnicko stvaranje.
Hrvatski su petrarkisti Šiško Mencetic, Džore Držic, Hanibal Lucic i Mavro Vetranovic.
ZA ŽIVOTA GOSPOĐE LAURE
DA BI SE MENI CASNO OSVETIO
(Per fare una leggiadra sua vendetta)
Da bi se meni casno osvetio
i u jednom danu niz uvreda sprao,
Amor luk snova uze krišom, kao
covjek, što je žrtvu zamijetio.
Krepost se uz srce bješe stisla tako
da bi ga uz oko zaštitila bolje,
kad udarac smrtni side tamo dolje,
gdje se vršak strijele odbijao lako.
Al uzbudena zbog napada prva,
ne imadaše vremena ni snage,
da se u tom jadu s oružjem odhrva,
il da me povuce – domišljata, smjela –
iz toga jada na brijeg misli drage,
kao što bi sada to uzalud htjela.
- ovom je pjesmom Petrarca opisao svoje osjecaje u trenutku kada se zaljubio u gospodu Lauru.
I BIJEL I SIJED STARCIĆ JEDAN KREĆE
(Movesi il vecchierel canuto e biancho)
I bijel i sijed starcic jedan krece
od slatkog gnijezda, gdje mu život prode,
pa prestrašena obitelj kad pode,
pomišlja da oca više vidjet nece,
a zatim skupiv svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav svu bolju,
koliko može jaca dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,
dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
da bi mu mogo Njegov lik da sine,
lik koga i na nebu još se vidjet nada.
Tako i ja tražim, gospo, lik vam, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao.
- starac pred smrt odlazi u Rim vidjeti Veronikin rubac. Njegova mu vjera pomaže savladati sve teškoce na putu. On vjeruje u Veroniku i uzvisuje ju baš kao što uzvisuje i Lauru jer je vec poceo svoju ljubav smatrati duhovnom. Na kraju pjesme pocinje svoju ljubav tražiti u drugim ženama.
NE NALAZIM MIRA, A ZA RAT SAM MLITAV
(Pace non trovo, et non ho da far guerra)
Ne nalazim mira, a za rat sam mlitav,
plašim se i nadam, plamtim komad leda,
sad me svod uza se, sad na zemlji gleda
i stišcem prazninu i grlim svijet citav.
Amor, što me drži svezana sred uza,
ne smatra me svojim, nit mi omcu driješi,
nece da me smakne, nit da me se riješi,
ne voli me živa, stran sam mu bez suza.
Bez ociju vidim, bez jezika zborim,
poginuti žudim i tražim spas neki,
sam sam sebi mrzak, za ostale gorim.
Hranim se jadom, placuci se smijem,
smrt su mi i život jednako daleki,
gospo, vi ste krivi nevoljama tijem!
- ovaj je sonet preveo na hrvatski jezik Petar Zoranic (16. st.) u pastirskom romanu ''Planine''. Prijevod je dosta slobodan, kao i Mažibradicev, pa je danas teško upotrebljiv. Zato je taj sonet prevoditelj ponovno preveo.
POSLIJE SMRTI GOSPOĐE LAURE
NAJLJEPŠE LICE, ŠTO GA SVIJEST JE ZNALA
(Discolorato hai, Morte, il píu bel volto)
Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oci zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi –
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.
S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše rijeci, što ih iko zacu,
prisili na šutnju; ja ostah u placu,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.
Žaleci me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živec nemam druge.
Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakocom da plane
u covjeka ko i medvjeda i tigra.
- Petrarca sanja da ga Laura tješi. U cijeloj se pjesmi obraca Smrti kao nekoj osobi i prigovara joj što je uzela Lauru.
MISLI SE MOJE SADA ONOJ DIŽU
(Levommi il mio penser in parte ov'era)
Misli se moje sada onoj dižu,
koje ovdje nema, a srce je ljubi,
pa u trecem krugu, kojeg zlato rubi,
ja je opet vidim još ljepšu i bližu.
Za ruku me uze i rece: - U krugu
ovome još ceš sa mnom skupa biti,
ne vara li nada, moro si se biti
zbog mene s jadom, snosec mnogu tugu.
Umrijeh prije reda, ne razumije glava
ljudska moja dobro, što ti srce voli
ostalo je dolje i sakriva trava. –
Cemu maknu ruku, zašuti u sjaju?
Uz te rijeci ciste, što lijece sve boli,
umalo da i ja ne ostah u raju.
- ovaj sonet ide u red najljepših Petrarkinih soneta. De Sanctis ga je neobicno mnogo cijenio. To je jedna od onih pjesama po kojima je Petrarca i danas u talijanskoj lirskoj poeziji nedostižan uzor.
JA IDEM PLACUĆ DANE, PROŠLE, TAVNE
(I'vo piangendo i mici passati tempi)
Ja idem placuc dane, prošle, tavne,
potrošio njih sam, smrtna mi je bila
ljubav, ne poletjeh, a imadah krila,
da izvedem s njima, možda, cine slavne.
Ti, što mi poznaš krivnje zle i gadne,
vladaru neba, besmrtan, nevidljiv,
spasi krhku dušu, put zlu joj je vidljiv
i milošcu svojom digni je, kad padne.
I jer stalno življah u oluji, boju,
nek spokojan umrem, da odlazak casni
otkupi na zemlji praznu mlakost moju.
Ostatku dana od kojih još stradam
ko i blizoj smrti pomogni, ne kasni,
ti znaš da u tebe ja se samo nadam!