Lyrics has been copied to clipboard!
IVANA BRLIĆ -MAŽURANIĆ
PRICE IZ DAVNINE
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
Bilo je to u vrlo davno doba.Na jednoj krcevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka.Desilo se da je starac ostao sam sa svojom unucadi teih othranio odmalena.Bili pak unuci sad vec poodrasli momci,djedu do ramena i poviše ramena.Zvali se oni:Ljutiša , Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljece ustade stari Vjest rano prije sunca,probudi svoja tri unuka i rece im da idu u šumu gdje su lani med vadili i da vide kako li su pcelci prezimili i izlaze li vec pcelice od zimskog sna.Marun,Ljutiša i Potjeh ustadoše , opremiše se i odoše.
Bijaše dobar komad puta od onog mjesta gdje bijahu pcelci.No sva tri brata poznavahu šumske prolaze,zato udoše sigurno iradosno u šumu .Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo jer sunce još ne bješe granulo,niti se cule ptice ili zvjerke.Zato postade braci nekako strašno u ovoj tišini jer se zorom prije sunca rado povlacio šumom sve od krošnje do krošnje zlobni Bjesomar,vladar svih šumskih bjesova.
Zato braca stadoše jedan drugog ispitivata: što li sve ima po svijetu?No kako ne bijaše ni jedan od njih još nkada izašao iz one šume,nisu jedan drugome znali da pripovjedaju o svjetu,i tako se još više obneveseliše.Ele ,kako bi se malo obodrli,stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožica da izvede sunce:
Moj božicu Svarožicu
Zlatno sunce,bijeli svijet!
Moj božicu Svarožicu.
Lunajlije,lunaj le!
Tako pjevajuci šumom u sav glas izidoše na jedno mjesto sa kojega e vidjelo drugo brdo.Kad oni tamo,ali navrh onoga brda sinu sjajnost kakve još nikada ne bijahu vidjeli,a treptjela je kao zlatan barjak
Protrnuše braca od cuda,a ona svjetlost iscezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena,zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao cisto zlato upravo pred njima.I ukaza im se prekrasno momce u blistavu odijelu,a oko njega zlatna kabanica trepti ka zlatan barjak.Ne mogu braca ni da pogledaju u lice momcetu nego pokriše oci rukama od velikog straha.
-Što me zovete kad me se bojite,momcici ludovcici ! -Nasmije se blistavo momce,a bijaše ono Svarožic.-Svarožica zovete,Svarožica zovete,Svarožica se bojite;bijeli svijet spominjete,bijeloga svijeta ne poznate!Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam recem što vam je sudeno.
To rece Svarožic te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu,Maruna i Potjeha.Omahnuo je Svarožic,vije se kabanica a, braca na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju,kruže,kruže,a pred njima poce prolaziti cijeli svijet..Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva što ih onda na svijetu bijaše.Pa onda viju,viju,kruže,kruže i vide sve vojske sva koplja i sve sulice i sve vojskovode , i sve pljenove što ih tada na svijetu bijaše.Pa onda još jace viju ,viju,kruže,kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvijezdice i Mjesec i Vlašice i vjetar i sve oblake.Od tolikog videnja sve se smutilo braci,a ono kabanica sveudilj trepti i šumi kao zlatan skut,a Ljutiša,Marun i Potjeh nadoše se opet na tratini.Pred njime zlatno momce Svarožic stoji kao i prije i ovako im kaže:
-Evo,sada ste,momcici ludovcici vidjeli sve što na svijetu ima.A sad cujte što vam je sudeno i što treba da radite za svoju srecu.
Cim on to recem,a braca se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši kako bi sve tocno upamtili.Al uto Svarožic vec bijaše progovorio: - Evo,što vam je raditi: ostanite na krcevini i ne ostavljajte djeda dok on vas ne ostavi,i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.-Kad ovo izrece Svarožic,omahne kabanicom i nestane kao da ga nikad nije bilo,a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao bijesni Bjesomar,vladar šumskih bjesova.Bijaše se on došuljao kao magla,sve od krošnje do krošnje,za bracom,te se sakrio medu granama stare bukve.Vec odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta.Zamrzio ga kako pogana celjad mrzi pravedna covjeka,a mrzi ga ponajviše poradi toga što starac bijaše na krcevini zaveo sveti oganj da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru da braca poslušaju Svarožica te da ostanu uz djeda i da ga služe,nego on zamisli da naudi Vjestu da mu katkad pobuni unucad.
Zato kad se Ljutiša,Marun i Potjeh osvjestiše od onolikog cuda i kad se podigoše da podu kuci,Bjesomar brže-bolje,kao oblak s vjetrom strugne u šumski dol gdje bijaše velika rakita.U rakiti pak puno sve bijesova.Sitni,nakazni,guravi,mrljavi,razroki i svakojaki,igrali se oni po rakiti.
Tako oni zviždali,ciculjigali i lakrdijali.Bijahu oni luda i bezglava celjad,koja niti je za koji posao,niti može kome nauditi dok ih koji covjek ne primi k sebi.Ovo pak naumi.Bjesomar.
Zato on izabere trojicu od njih i zapovijedi im da podu tamo i da zaskoce svaki po jednog od one brace i da gledaju kako li ce po njima nauditi starome Vjestu.Dok Bjesomar tako biraše bjesove,dotle Marun,Ljutiša i Potjeh idahu putem,a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono što su gledali leteci,ni ono što im bješe rekao Svarožic.
Došavši pred kolibu , sjedoše na kamen i kazivahu djedu što im se desilo.
-A što si vidio leteci i što ti je kazao Svarožic ?--upita Vjest najstarijega unuka Maruna.Našao se Marun u neprilici jer ne bijaše ništa upamtio ,niti se mogaše dosjetiti što li mu je rekao Svarožic. No ispod kamena na kojem sjedahu izide mali bijes, sasvim malen ,nakazan i rogat,a siv kao miš .
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu : "Reci : vidi sam silena bogatstva , stotinu pcelaca ,kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega . I rekao mi Svarožic:bit cu najbogatiji medu bracom."
Marun i ne promisli jeli istina što mu bijes goviri, nego se obradova i onda rece djedu kako mu bijes šaptaše.Cim on rece a bijes mu skoci u torbu,sakrij se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu što li je vidio leteci i što li kaza Svarožic?-- I Ljutiša nije ništa vidio ništa upamtio. No ispod kamena izide drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvoric. Povuce bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapnu mu: "reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. Irekao mi Svarožic: bit ceš najsilniji medu bracom svojoLjutiša kao i Marun ništa ne promisli nego bijaše veoma radostan i slaže djedu kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoci za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmladek unuka Potjeha; no ni on nije ništa upamtijo.Al izide ispod kamena treci bijes, najmladi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.
Povuce bijes Potjeha za košulju i šapnu: "reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao.
i rece mi Svarožic: bit ceš mudrac najveci i razumjet ceš što govore vjetrovi i kazuju zvijezde."
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i rece djedu:
Ne znam,djede, ni što sam vidio ni što sam cuo.
Zacvici bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljucu i poveže nogu kako bi brže zacijeljela.
II
Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa,utece bijes najprije pod kamen,a onda se odšulja u travu
te kroz travu odskace u šumu,a iz šume u rakitu.dode bijes pred Bjesomara,pa dršcuci od straha
rece.
-Bjesomare,ljuti care,evo nisam mogao da zaskocim momka kojega si mi odredio.
-Razljuti se strahovito Bjesomar jer on poznavaše ono troje brace,pak se ponajviše i bojao Potjeha
da ce se istini dosjetiti.A dosjeti li se on istini,onda se Bjesomar nece rješiti ni starca Vjesta ni
svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bjesa za rog,podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovacom.
- Idi tamo-viknu on tada-idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi dosjeti li se istini.
Pusti iza ovih rijeci Bjesomar bijesa,a ovaj,uplašen kao sinja kukavica,cucao tri dana u rakit
te smišljao i razmišljao:kako li ce ozaviti tešku zapovjed."Bit ce meni taman ista muka sa
Potjhom kao Potjehu samnom",mišljaše bijes.On pak bijaše pusti lakrdijaš,pak mu se nikako
nije racilo na teški posao.
Dok je on tako cucao u rakiti,dotle ona druga dvojica bijesova,jedan u torbi Marunovoj a drugi
u njedrima Ljutišinim,bijahu vec na poslu.Marun i LJutiša poceše od onog dana lutati po gori i
dolinama i malo kada nocivahu u kolibi
-i to sve radi bijesova.
Šcucurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.
Bode on dakle Maruna pa vas dan rogom u bokove i sve mu nagoni i sve mu cvili : "Hajde
žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nade!Da tražimo pcelce, da sakupljamo meda,da
djeljamo rovaš od tisucu reda!"
Ovo govorio bijes jer se u ono doba urezivalo na rovaš koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjaci
medu svima i gospodar svemu svijetu.Goni i nagoni dakle on Ljutišu da ide šumom tražiti mlade
grabice i tamne javore da od njih izradi junacki pribor i oružje."Hajde žurno,hajde!Treba da se traži,treba da se nade:koplje,luk i strijela po junackoj cudi,da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!"
-cvilio Bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja:što li mu bješe Svarožic rekao.Jer Potjeh Hocaše da djedu istinu kaže,ali eto,nikako da jij se dosjeti.
Tako dan,tako dva,tako tri.Kad al treci dan,reci ce Potjeh djedu:
-Zbogom,djede,odoh ja u goru i ne vracam se dok se ne dosjetim istini,pa makar deset godina.
Vijest bijaše sijed starac,te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do cega,jedino do njegova sina Potjeha kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu Zato on protrne i rece: -Što li ce meni sinko,ta istina kad ja,sijedi starac,mogu tri puta umrijeti dok joj se ti dosijetiš.
Tako rece i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli:"Kako li me dijete ostavlja!".
Al Potjeh odgovori:
-Idem,djede,jer sam tako smislio da je pravedn.Vjest bijaše mudar starac i pomisli: " možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u starackoj glavi.Ako li pak jadan sagriješi na meni,morat ce okajati na sebi
PRICE IZ DAVNINE
KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU
Bilo je to u vrlo davno doba.Na jednoj krcevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka.Desilo se da je starac ostao sam sa svojom unucadi teih othranio odmalena.Bili pak unuci sad vec poodrasli momci,djedu do ramena i poviše ramena.Zvali se oni:Ljutiša , Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljece ustade stari Vjest rano prije sunca,probudi svoja tri unuka i rece im da idu u šumu gdje su lani med vadili i da vide kako li su pcelci prezimili i izlaze li vec pcelice od zimskog sna.Marun,Ljutiša i Potjeh ustadoše , opremiše se i odoše.
Bijaše dobar komad puta od onog mjesta gdje bijahu pcelci.No sva tri brata poznavahu šumske prolaze,zato udoše sigurno iradosno u šumu .Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo jer sunce još ne bješe granulo,niti se cule ptice ili zvjerke.Zato postade braci nekako strašno u ovoj tišini jer se zorom prije sunca rado povlacio šumom sve od krošnje do krošnje zlobni Bjesomar,vladar svih šumskih bjesova.
Zato braca stadoše jedan drugog ispitivata: što li sve ima po svijetu?No kako ne bijaše ni jedan od njih još nkada izašao iz one šume,nisu jedan drugome znali da pripovjedaju o svjetu,i tako se još više obneveseliše.Ele ,kako bi se malo obodrli,stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožica da izvede sunce:
Moj božicu Svarožicu
Zlatno sunce,bijeli svijet!
Moj božicu Svarožicu.
Lunajlije,lunaj le!
Tako pjevajuci šumom u sav glas izidoše na jedno mjesto sa kojega e vidjelo drugo brdo.Kad oni tamo,ali navrh onoga brda sinu sjajnost kakve još nikada ne bijahu vidjeli,a treptjela je kao zlatan barjak
Protrnuše braca od cuda,a ona svjetlost iscezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena,zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao cisto zlato upravo pred njima.I ukaza im se prekrasno momce u blistavu odijelu,a oko njega zlatna kabanica trepti ka zlatan barjak.Ne mogu braca ni da pogledaju u lice momcetu nego pokriše oci rukama od velikog straha.
-Što me zovete kad me se bojite,momcici ludovcici ! -Nasmije se blistavo momce,a bijaše ono Svarožic.-Svarožica zovete,Svarožica zovete,Svarožica se bojite;bijeli svijet spominjete,bijeloga svijeta ne poznate!Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam recem što vam je sudeno.
To rece Svarožic te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu,Maruna i Potjeha.Omahnuo je Svarožic,vije se kabanica a, braca na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju,kruže,kruže,a pred njima poce prolaziti cijeli svijet..Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva što ih onda na svijetu bijaše.Pa onda viju,viju,kruže,kruže i vide sve vojske sva koplja i sve sulice i sve vojskovode , i sve pljenove što ih tada na svijetu bijaše.Pa onda još jace viju ,viju,kruže,kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvijezdice i Mjesec i Vlašice i vjetar i sve oblake.Od tolikog videnja sve se smutilo braci,a ono kabanica sveudilj trepti i šumi kao zlatan skut,a Ljutiša,Marun i Potjeh nadoše se opet na tratini.Pred njime zlatno momce Svarožic stoji kao i prije i ovako im kaže:
-Evo,sada ste,momcici ludovcici vidjeli sve što na svijetu ima.A sad cujte što vam je sudeno i što treba da radite za svoju srecu.
Cim on to recem,a braca se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši kako bi sve tocno upamtili.Al uto Svarožic vec bijaše progovorio: - Evo,što vam je raditi: ostanite na krcevini i ne ostavljajte djeda dok on vas ne ostavi,i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.-Kad ovo izrece Svarožic,omahne kabanicom i nestane kao da ga nikad nije bilo,a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao bijesni Bjesomar,vladar šumskih bjesova.Bijaše se on došuljao kao magla,sve od krošnje do krošnje,za bracom,te se sakrio medu granama stare bukve.Vec odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta.Zamrzio ga kako pogana celjad mrzi pravedna covjeka,a mrzi ga ponajviše poradi toga što starac bijaše na krcevini zaveo sveti oganj da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru da braca poslušaju Svarožica te da ostanu uz djeda i da ga služe,nego on zamisli da naudi Vjestu da mu katkad pobuni unucad.
Zato kad se Ljutiša,Marun i Potjeh osvjestiše od onolikog cuda i kad se podigoše da podu kuci,Bjesomar brže-bolje,kao oblak s vjetrom strugne u šumski dol gdje bijaše velika rakita.U rakiti pak puno sve bijesova.Sitni,nakazni,guravi,mrljavi,razroki i svakojaki,igrali se oni po rakiti.
Tako oni zviždali,ciculjigali i lakrdijali.Bijahu oni luda i bezglava celjad,koja niti je za koji posao,niti može kome nauditi dok ih koji covjek ne primi k sebi.Ovo pak naumi.Bjesomar.
Zato on izabere trojicu od njih i zapovijedi im da podu tamo i da zaskoce svaki po jednog od one brace i da gledaju kako li ce po njima nauditi starome Vjestu.Dok Bjesomar tako biraše bjesove,dotle Marun,Ljutiša i Potjeh idahu putem,a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono što su gledali leteci,ni ono što im bješe rekao Svarožic.
Došavši pred kolibu , sjedoše na kamen i kazivahu djedu što im se desilo.
-A što si vidio leteci i što ti je kazao Svarožic ?--upita Vjest najstarijega unuka Maruna.Našao se Marun u neprilici jer ne bijaše ništa upamtio ,niti se mogaše dosjetiti što li mu je rekao Svarožic. No ispod kamena na kojem sjedahu izide mali bijes, sasvim malen ,nakazan i rogat,a siv kao miš .
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu : "Reci : vidi sam silena bogatstva , stotinu pcelaca ,kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega . I rekao mi Svarožic:bit cu najbogatiji medu bracom."
Marun i ne promisli jeli istina što mu bijes goviri, nego se obradova i onda rece djedu kako mu bijes šaptaše.Cim on rece a bijes mu skoci u torbu,sakrij se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu što li je vidio leteci i što li kaza Svarožic?-- I Ljutiša nije ništa vidio ništa upamtio. No ispod kamena izide drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvoric. Povuce bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapnu mu: "reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. Irekao mi Svarožic: bit ceš najsilniji medu bracom svojoLjutiša kao i Marun ništa ne promisli nego bijaše veoma radostan i slaže djedu kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoci za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmladek unuka Potjeha; no ni on nije ništa upamtijo.Al izide ispod kamena treci bijes, najmladi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.
Povuce bijes Potjeha za košulju i šapnu: "reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao.
i rece mi Svarožic: bit ceš mudrac najveci i razumjet ceš što govore vjetrovi i kazuju zvijezde."
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i rece djedu:
Ne znam,djede, ni što sam vidio ni što sam cuo.
Zacvici bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljucu i poveže nogu kako bi brže zacijeljela.
II
Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa,utece bijes najprije pod kamen,a onda se odšulja u travu
te kroz travu odskace u šumu,a iz šume u rakitu.dode bijes pred Bjesomara,pa dršcuci od straha
rece.
-Bjesomare,ljuti care,evo nisam mogao da zaskocim momka kojega si mi odredio.
-Razljuti se strahovito Bjesomar jer on poznavaše ono troje brace,pak se ponajviše i bojao Potjeha
da ce se istini dosjetiti.A dosjeti li se on istini,onda se Bjesomar nece rješiti ni starca Vjesta ni
svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bjesa za rog,podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovacom.
- Idi tamo-viknu on tada-idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi dosjeti li se istini.
Pusti iza ovih rijeci Bjesomar bijesa,a ovaj,uplašen kao sinja kukavica,cucao tri dana u rakit
te smišljao i razmišljao:kako li ce ozaviti tešku zapovjed."Bit ce meni taman ista muka sa
Potjhom kao Potjehu samnom",mišljaše bijes.On pak bijaše pusti lakrdijaš,pak mu se nikako
nije racilo na teški posao.
Dok je on tako cucao u rakiti,dotle ona druga dvojica bijesova,jedan u torbi Marunovoj a drugi
u njedrima Ljutišinim,bijahu vec na poslu.Marun i LJutiša poceše od onog dana lutati po gori i
dolinama i malo kada nocivahu u kolibi
-i to sve radi bijesova.
Šcucurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.
Bode on dakle Maruna pa vas dan rogom u bokove i sve mu nagoni i sve mu cvili : "Hajde
žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nade!Da tražimo pcelce, da sakupljamo meda,da
djeljamo rovaš od tisucu reda!"
Ovo govorio bijes jer se u ono doba urezivalo na rovaš koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjaci
medu svima i gospodar svemu svijetu.Goni i nagoni dakle on Ljutišu da ide šumom tražiti mlade
grabice i tamne javore da od njih izradi junacki pribor i oružje."Hajde žurno,hajde!Treba da se traži,treba da se nade:koplje,luk i strijela po junackoj cudi,da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!"
-cvilio Bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja:što li mu bješe Svarožic rekao.Jer Potjeh Hocaše da djedu istinu kaže,ali eto,nikako da jij se dosjeti.
Tako dan,tako dva,tako tri.Kad al treci dan,reci ce Potjeh djedu:
-Zbogom,djede,odoh ja u goru i ne vracam se dok se ne dosjetim istini,pa makar deset godina.
Vijest bijaše sijed starac,te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do cega,jedino do njegova sina Potjeha kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu Zato on protrne i rece: -Što li ce meni sinko,ta istina kad ja,sijedi starac,mogu tri puta umrijeti dok joj se ti dosijetiš.
Tako rece i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli:"Kako li me dijete ostavlja!".
Al Potjeh odgovori:
-Idem,djede,jer sam tako smislio da je pravedn.Vjest bijaše mudar starac i pomisli: " možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u starackoj glavi.Ako li pak jadan sagriješi na meni,morat ce okajati na sebi