Lyrics has been copied to clipboard!
AUGUST ŠENOA
Kako došlo, tako prošlo
1. Bilješka o piscu
August Šenoa je roden 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemackim kraljevskim slasticarom, nije se slagao, a majka, slovacka Madarica, mu je umrla kad je imao osam godina.
Pucku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pecuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Becu i Pragu. Iako je uvijek bio medu najboljim ucenicima nije završio studije.
August Šenoa je prvi u obitelji poceo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najcešce iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je roden i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, gradane, seljake. Zahvaljujuci zanimljivosti tema, privlacnosti sadržaja i likova te živom pripovjedackom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku citateljsku publiku.
Oženio se Slavom Ištvanic i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnicki ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni cinovnik i radio kao uredivac casopisa “Vijenca”.
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluca od cega je i umro.
Neka Šenoina djela:
a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871. g. ), “Cuvaj se senjske ruke” (1876. g. ), “Seljacka buna” (1878. g. ), “Diogenes” (1878. g. ) i “Kletva” (1882. g. )
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g. ), “Prosjak Luka” (1879. g. ), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g. )…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svacica”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuca”, “Kameni svatovi”, “Grobovi Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”
2. Protorealizam - Šenoino doba
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g. , kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. , naziva se protorealizam ili Šenoino doba.
Od kraja ilirizma pocela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g. ) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi cime plemici ostaju bez posjeda, a oslobodeni sljaci su potpuno osiromašeni.
1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraca u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-politicku aktivnost.
U Hrvatskoj pocinju djelovati politicke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranic, Kukuljevic, Racki i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je voda Ante Starcevic, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, cine istu državu.
Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politicki narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri zapocinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svecenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovecki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveucilište i Kazalište.
Što se tice književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog casopisa. Tek 1852. Mirko Bogovic, pripovjedac, pjesnik i dramaticar, pokrece casopis Neven.
U tom razdoblju Ilirci se povlace iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe isticu se i: Mirko Bogovic, Janko Jurkovic, Luka Botic, Adolf Veber Tkalcevic, Josip Eugen Tomic, Ante Starcevic i Franjo Markovic. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.
3. Sadržaj
Šenoa zapocinje pricu o Martinovom mlinu usporedujuci ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka izmedu stabala trešnja i šljiva. Bio je cist i bijel, a njegova su se dva kotaca vrtila danonocno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotaca kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina vocke su posjecene, a vrt izrastao travom i koprivama.
Prije trideset godina na tom je podrucju došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivaca, lonaca, bacvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao dašcaru, išcistio potok i napravio nekakav mlin. Išcupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeci kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrca i drvenih žlica.
Jedne veceri ispred Martinova mlina pojavio se covjek tražeci da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vracao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao cetrdeset svinja. Martin mu dopusti da ude, popi malo rakije i prenoci. No cim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kuci i o njemu se više nije znalo ništa.
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena poceo je polagano popravljati svoju dašcaru, kupio nove kotace, ucvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblacio cisto. Ljudi su mu se divili misleci da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao poceti graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjceve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen ducan i krcmu.
Martinu je trebala bilježnikova pomoc protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinovic:
“Ugrinovic zalazio cesto u Martinovu kucu da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga covjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je cesto trebalo bilježnikove pomoci, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinovic, covjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
Na savjet bilježnika Ugrinovica, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka: “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladica. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mucio knjigom ili molitvom. Djecak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki cas letio od Jankove ruke kamen u ciju glavu i ciji prozor, svaki cas podavio Janko ciju kokoš ili ustrijelio iz male puške cijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po ledih, ej, kako se roditelji smijali vicuc: - Gle, gle! To ce biti junak!” (str. 443)
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovica. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog ucitelja koj ga nije mucio ucenjem, jer ga je i onako Martin dobro placao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rade kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je placao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na celo. ” (str. 444)
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da ce prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedeceg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva covjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o covjeku nesretnu: - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo! (str. 445)
4. Lica
MARTIN
Plavokosi covjek, sivih ociju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na racun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
“Martin bijaše mrk, cudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogadanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukcije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”. ” (str. 436)
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.
KRANJAC
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih cetrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je sprijecila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašcaru i ubio ga dok je spavao:
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog covjeka - seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih cizmah, koji je jurio i jurio boreci se s burom. ” (str. 436)
UGRINOVIĆ
Martinov bilježnik:
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinovic, covjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom. ” (str. 440)
Obavljao je i prljave poslove za pice i hranu:
“Martinu je cesto trebalo bilježnikove pomoci, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinovic, covjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
JANKO
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mucio knjigom ili molitvom. Djecak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. ” (str. 443)
Nije mario uciti i raditi, jer mu je otac davao novac:
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grcku, ostadoše Jankova kola u blatu, i ocev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoci. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodcic, castio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muci, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov racun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
5. Zakljucak
Pripovijetka stvorena kao jednostavna prica o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na racun drugih ljudi, ali obogacenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:
“Iza nekoliko godina dode njemacka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemacku. Bila su to zla vremena, jer šta ce nijemština covjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto covjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje obicaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem. ” (str. 441)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoce oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)
Šenoa je privukao citateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je placao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na celo. ” (str. 444)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po ledih, ej, kako se roditelji smijali vicuc: - Gle, gle! To ce biti junak!” (str. 443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posudivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.
Kako došlo, tako prošlo
1. Bilješka o piscu
August Šenoa je roden 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemackim kraljevskim slasticarom, nije se slagao, a majka, slovacka Madarica, mu je umrla kad je imao osam godina.
Pucku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pecuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Becu i Pragu. Iako je uvijek bio medu najboljim ucenicima nije završio studije.
August Šenoa je prvi u obitelji poceo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.
Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najcešce iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je roden i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, gradane, seljake. Zahvaljujuci zanimljivosti tema, privlacnosti sadržaja i likova te živom pripovjedackom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku citateljsku publiku.
Oženio se Slavom Ištvanic i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnicki ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni cinovnik i radio kao uredivac casopisa “Vijenca”.
Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluca od cega je i umro.
Neka Šenoina djela:
a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871. g. ), “Cuvaj se senjske ruke” (1876. g. ), “Seljacka buna” (1878. g. ), “Diogenes” (1878. g. ) i “Kletva” (1882. g. )
b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873. g. ), “Prosjak Luka” (1879. g. ), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876. g. )…
c) Povjestice: “Smrt Petra Svacica”, “Propast Venecije”, “Fratarska oporuka”, “Kugina kuca”, “Kameni svatovi”, “Grobovi Hrvata”…
d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”
2. Protorealizam - Šenoino doba
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g. , kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. , naziva se protorealizam ili Šenoino doba.
Od kraja ilirizma pocela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g. ) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi cime plemici ostaju bez posjeda, a oslobodeni sljaci su potpuno osiromašeni.
1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraca u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-politicku aktivnost.
U Hrvatskoj pocinju djelovati politicke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranic, Kukuljevic, Racki i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je voda Ante Starcevic, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.
Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, cine istu državu.
Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politicki narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.
U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri zapocinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svecenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.
U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovecki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveucilište i Kazalište.
Što se tice književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog casopisa. Tek 1852. Mirko Bogovic, pripovjedac, pjesnik i dramaticar, pokrece casopis Neven.
U tom razdoblju Ilirci se povlace iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe isticu se i: Mirko Bogovic, Janko Jurkovic, Luka Botic, Adolf Veber Tkalcevic, Josip Eugen Tomic, Ante Starcevic i Franjo Markovic. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.
3. Sadržaj
Šenoa zapocinje pricu o Martinovom mlinu usporedujuci ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka izmedu stabala trešnja i šljiva. Bio je cist i bijel, a njegova su se dva kotaca vrtila danonocno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotaca kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina vocke su posjecene, a vrt izrastao travom i koprivama.
Prije trideset godina na tom je podrucju došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivaca, lonaca, bacvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao dašcaru, išcistio potok i napravio nekakav mlin. Išcupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeci kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrca i drvenih žlica.
Jedne veceri ispred Martinova mlina pojavio se covjek tražeci da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vracao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao cetrdeset svinja. Martin mu dopusti da ude, popi malo rakije i prenoci. No cim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kuci i o njemu se više nije znalo ništa.
Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena poceo je polagano popravljati svoju dašcaru, kupio nove kotace, ucvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblacio cisto. Ljudi su mu se divili misleci da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao poceti graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjceve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen ducan i krcmu.
Martinu je trebala bilježnikova pomoc protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinovic:
“Ugrinovic zalazio cesto u Martinovu kucu da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga covjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je cesto trebalo bilježnikove pomoci, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinovic, covjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
Na savjet bilježnika Ugrinovica, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka: “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladica. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mucio knjigom ili molitvom. Djecak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki cas letio od Jankove ruke kamen u ciju glavu i ciji prozor, svaki cas podavio Janko ciju kokoš ili ustrijelio iz male puške cijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po ledih, ej, kako se roditelji smijali vicuc: - Gle, gle! To ce biti junak!” (str. 443)
Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovica. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.
Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog ucitelja koj ga nije mucio ucenjem, jer ga je i onako Martin dobro placao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rade kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je placao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na celo. ” (str. 444)
Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da ce prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.
Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedeceg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva covjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:
“Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o covjeku nesretnu: - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo! (str. 445)
4. Lica
MARTIN
Plavokosi covjek, sivih ociju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na racun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.
“Martin bijaše mrk, cudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogadanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukcije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”. ” (str. 436)
Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.
KRANJAC
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih cetrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je sprijecila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašcaru i ubio ga dok je spavao:
“Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog covjeka - seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih cizmah, koji je jurio i jurio boreci se s burom. ” (str. 436)
UGRINOVIĆ
Martinov bilježnik:
“Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinovic, covjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom. ” (str. 440)
Obavljao je i prljave poslove za pice i hranu:
“Martinu je cesto trebalo bilježnikove pomoci, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinovic, covjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu. ” (str. 440)
JANKO
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.
“Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mucio knjigom ili molitvom. Djecak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. ” (str. 443)
Nije mario uciti i raditi, jer mu je otac davao novac:
“Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grcku, ostadoše Jankova kola u blatu, i ocev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoci. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodcic, castio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muci, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)
Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov racun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.
5. Zakljucak
Pripovijetka stvorena kao jednostavna prica o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na racun drugih ljudi, ali obogacenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:
“Iza nekoliko godina dode njemacka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemacku. Bila su to zla vremena, jer šta ce nijemština covjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto covjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje obicaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem. ” (str. 441)
“Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoce oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)
Šenoa je privukao citateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:
“Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je placao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na celo. ” (str. 444)
“A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po ledih, ej, kako se roditelji smijali vicuc: - Gle, gle! To ce biti junak!” (str. 443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posudivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.
