+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

KABANICA

NIKOLAJ VASILJEVIVIC GOGOLJ

KABANICA




1. Bilješka o piscu

Nikolaj Vasiljevic Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Sorocincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno-društvene prilike.
Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao krace komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaceg pozorišta. Dok mu se majka brinula o odgoju djece.
Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemicke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenacki snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih cinovnika, medu koje se i sam bio uvrstio na krace vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveucilištu.
Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski - pjesnik romanticar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.
Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljace 1852.
Svoj prvi književni pokušaj, “Hans Kihelgarten”, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujuci da ce ostvariti nešto mnogo bolje.
Gogolj je od pocetka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajuci joj nov sadržaj i oblik.
Svoju prvu zbirku pripovijedaka, “Veceri na zaselku kraj Dikonjke”, nije napisao realisticki nego romantickim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, “Mirgorod” i “Arabeske”.
Pripovijetke: “Sorocinski sajam”, “Utopljenica”, “Noc uoci Božica”, “Zacarano mjesto”, “Nevski prospekt”, “Ludokovi zapisi”, “Portret”, “Kocija”, “Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanovic i Ivan Nikiforovic” i najvažnija “Kabanica”.
Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije “Ženidba” i “Revizor”, roman poema “Mrtve duše” i povijesni roman “Taras Bulja”.
Zahvaljujuci Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato treba smatrati Gogolja “ocem ruske prozne književnost” kao što se Puškin smatra “ocem ruske poezije”.



2. Sadržaj

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan obican mali cinovnik po imenu Akaki Akakijevic. Iako su se tamo cesto mijenjali direktori i viši cinovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao cinovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što ce ga sve slijedeceg dana cekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto obicnog prepisivanja, za vecu placu, malo izmjeni tekst, da promjeni adresu i prebaci iz prvog u trece lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obracao pažnju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih cinovnika u tom odjeljenju.
“Pregledavši ju dobro kod kuce, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na ledima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko itzlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je cudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “ (str. 203)
On na to nije obracao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto uciniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojacu. No krojac Petrovic mu je izjavio da je nije moguce zakrpati, jer bi se ona raspala cim bi je ubo iglom. Petrovic mu je preporucio da kupi novu postavu i da ce mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko cetrdeset rubalja uštedevine, no ona je vec bila predodredena za nove pantalone, košulje i za placanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko cetrdesetak rubalja, znao je da ce dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je poceo razmišljati cega bi se sve trebao odreci. Odlucio je da više nece vecerati, tj. da nece piti caj navecer, nece paliti svijecu, gazit ce što je moguce lakše da ne uništi pete, rijede ce davati pralji prati rublje da se ne pocijepa…
I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovicem posjecivao trgovine sa postavama, raspitivajuci se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakocom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto cetrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petrovicu, koji je pristao da saši kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja.
Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga docekali pljeskom, te se jedan mladi casnik ponudio da casti svih za Akakijevu novu kabanicu.
Akakije se tada, navecer u kuci onog casnika, prvi put ukljucio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobicno i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povecala kad se vracao kuci mracnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva covjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamucenoga na podu.
Kad se osvjestio, potražio je pomoc kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htjeo pomoci. Cuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otici ravno policijskom nacelniku. Akakije je to i ucinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doci u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da ceka, a kad ga je napokon primio poceo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kuci. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:
“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijevica, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a vec sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi cinovnik, rastom znatno viši od njega, koji vec nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevic, nego mnogo nagnutije i kosije. ” (str. 224)
No tu ne završava prica o Akakiju Akakijevicu. Naime nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeci svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijevica. Taj je mrtvac prestao sa kradom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe:
“Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, šcepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moj, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoj!” (str. 227)


3. Lica

AKAKIJE AKAKIJEVIC

Obican cinovnik za prepisivanje s godišnjom placom od cetristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kuci:
“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvjek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao cinovnik za prepisivanje službenih spisa;” (str. 198)
Nizak je, ospicav i ridokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidicne boje lica.
Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:
“Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, vec nekakve ridastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugacak, izlazeci iz tog ovratnika, cinio baš neobicno dugim. ” (str. 200)
Nije prepuštao nikakvim užicima:
“…lijegao bi, unaprijed se smješkajuci pri pomisli na sutrašnji dan: što li ce mu bog sutra poslati da prepisuje?” (str. 202)
“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve rijecice koje nemaju baš nikakvog znacenja. ” (str. 205)

PETROVIC

Bivši kmet, postao krojac. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre cudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.
“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevic dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovic u srcu osjecao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojace što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala. ” (str. 211)

VAŽNA OSOBA

Viši policijski general kojemu se obratio za pomoc Akakije. Volio se praviti važan:
“Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je obicaj da je sitni cinovnici docekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; niko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, vec u strogo predvidenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe. ” (str. 219)
Bio je dobre duše samo što ga je cin generala promijenio. Kad bi se obracao osobama nižeg cina volio se razbacivati rijecima:
“- Znate li kome vi to govorite? Shvacate li ko stoji pred vama? Shvacate li vi to, shvacate li?- pitam ja vas. ” (str. 222)

4. Zakljucak

Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog cinovnika odbacenog i zaboravljenog od citavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se nebi nitko ugledao.
U citaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijedenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izoblicavanjem Akakija, kabanice i okoline.
Osim humora, karakteristicno je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo rijeci uspijeva predociti citaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu.
Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv necovjecnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savijest koja spašava covjeka.
5 Lektire za školu: KABANICA NIKOLAJ VASILJEVIVIC GOGOLJ KABANICA 1. Bilješka o piscu Nikolaj Vasiljevic Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukraji...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi