Lyrics has been copied to clipboard!
Gogolj - KABANICA
ŽIVOTOPIS:
Nikolaj Vasiljevic Gogolj roden je 1809., a umro 1852. godine.
Ruski je književnik ukrajinskog podrijetla. U Petrogradu radi kao cinovnik, predavac povijesti na Sveucilištu i odgajatelj. S Puškinom suraduje u reviji ''Sovremenik'' 1836. Te se godine izvodi i njegova drama ''Revizor''.
Posljednje godine života provodi u Moskvi radeci na drugom dijelu ''Mrtvih duša''.
Djela: ''Svibanjska noc'', ''Mirgorod'', ''Kabanica'', ''Ženidba'', itd.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
AKAKIJE: Živio je za svoj posao i rijetko tko bi tako s ljubavlju radio svoj posao kao on. Kao da je osjecao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smješak kada je dobio nešto za prepisivanje.
''Dakle na jednom odsjeku služio jedan cinovnik; ne bi se moglo reci da je taj cinovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozicav, pomalo ridokos, pomalo cak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom celom iznad cela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelice…''
''Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz cekaonicu proletjela obicna muha.''
KRATAK SADRŽAJ:
U jednom odjeljenju služio je jedan cinovnik. Za tog covjeka ne bi se baš moglo reci da je dopadljiv, bio je onizak, malko ridokos. Zvao se Akakije Akakijevic i bio je pomalo cudan. Bio je pisar i vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi ga cinovnici uopce nisu poštovali, cak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše, to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vecina ga je cinovnika ismijavala. No, usprkos tome, on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem.
Veoma se razlikovao od drugih cinovnika. Dok su drugi navecer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reci da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednacenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obracao pažnju na svoju staru kabanicu koja je cesto bila meta izrugivanja drugih cinovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevic je osjetio kako ga studen narocito jako pali po ledima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proci razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnocu uputio se njemu dobro znanom krojacu Petrovicu misleci da ce mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovic je bio covjek bez jednog oka, a cesto je volio popiti koju cašicu. Dok je bio trijezan, znao je uspješno popraviti cinovnicku uniformu.
Došavši kod Petrovica, Akakije mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem, da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leda. No Petrovic ga je odbio i rekavši mu da se kabanica ne može pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije sav uznemiran otišao kuci misleci da je Petrovic danas trijezan. Pomislio je kako ce donijeti kabanicu Petrovicu u nedjelju ujutro kad ce Petrovic biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo: donio je kabanicu, a mamurni Petrovic, pogledavši ju, odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to ne može popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijevicu bilo jasno da stvarno mora naruciti novu kabanicu.
Ali mucio ga je jedan problem - novac. Tako je silno odlucio da ce malo skromnije živjeti, da nece piti caj uvecer, da ce odjecu što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovicem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovic mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakije je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga: zato što mu više nije bilo hladno, a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi su cinovnici odmah uocili novu kabanicu i rekli Akakiju da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu.
Tada se Akakije našao u neugodnoj situaciji, ali se našao jedan cinovnik koji je rekao da ce organizirati proslavu umjesto njega. Te se veceri Akakije uputio k cinovniku kod kojeg ce se održati proslava. Hodajuci ulicama grada, bio je ponosan što može tako uredno sreden prošetati i grad mu se tog trenutka cinio puno ljepši nego prije.
Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša, ali buduci da je vec došlo vrijeme kad je on obicno išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kuci. Na putu do kuce prolazeci kroz sve tamnije i mracnije ulicice, odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakije se onesvijestio, a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi, više nije bilo nikoga, ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastresen te je drugi dan potražio pomoc policijskog nadzornika.
Buduci da to nije pomoglo, potražio je pomoc važne osobe. Važna je osoba baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva, ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Buduci da važna osoba nije htjela pomoci Akakiju, on se pokupio i otišao.
Na povratku kuci puhao je jak vjetar tako da se Akakije razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijecnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer ce Akakije uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakija pokopaše, ali se nakon nekog vremena proculo po gradu kako u kasne nocne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku cinovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima.
Tako je jedne veceri, kad je važna osoba išla u posjet kocijom Karolini Ivanovnoj, ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom cinovnika se na taj nacin osvetio za ono što mu nije želio pomoci oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni cuo za mrtvaca s likom cinovnika. Ocigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.
GLAVNI LIK:
Akakije Akakijevic Bašmackin (njegovo prezime potjece od ruske rijeci bašmak = cipela); kao što je njegovo ime potpuno besmisleno, takav je i njegov život.
On živi po ustaljenim pravilima: odlazi na posao, vraca se s posla, jede, radi, spava... Njegov je posao prepisivanje dokumenata, sretan je tim poslom; posao ga potpuno ispunjava. Akakije je otudeni, usamljeni pojedinac: bez obitelji i bez prijatelja, prijatelji s posla ga ismijavaju i rugaju mu se, nesiguran je, ne zna se izražavati niti se nastoji izboriti za drukciji život.
KABANICA:
Kabanica unosi smisao u Akakijev život, on se osjeca drugacije, ispunjavaju ga ponos i sreca, a mijenja se i odnos kolega prema njemu.
Cini se da ce jedan obicni odjevni predmet promijeniti Akakijev život i karakter, ali kabanicu mu ukradu. Krada je kabanice Akakijeva psihicka smrt. Ali umjesto dotadašnje pasivnosti, on se budi i spreman je boriti se. Odlazi policijskom nacelniku i visokoj politickoj licnosti, ali ga svi ismijavaju i on, prehladivši se, umire u bunilu.
ZAVRŠETAK:
Smrt nije kraj.
Petrogradom luta Akakijev duh koji i dalje traga za svojom kabanicom, skida ljude i nestaje tek kad preplaši i razodjene visoku politicku licnost.
PARADOKS:
Paradoks se u noveli ogleda u cinjenici da je Akakijev život toliko bezlican i pasivan da jedna smrt postaje život.
IDEJA: Nemoc malog covjeka pred birokratskim mehanizmom
ŽIVOTOPIS:
Nikolaj Vasiljevic Gogolj roden je 1809., a umro 1852. godine.
Ruski je književnik ukrajinskog podrijetla. U Petrogradu radi kao cinovnik, predavac povijesti na Sveucilištu i odgajatelj. S Puškinom suraduje u reviji ''Sovremenik'' 1836. Te se godine izvodi i njegova drama ''Revizor''.
Posljednje godine života provodi u Moskvi radeci na drugom dijelu ''Mrtvih duša''.
Djela: ''Svibanjska noc'', ''Mirgorod'', ''Kabanica'', ''Ženidba'', itd.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: pripovijetka
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
AKAKIJE: Živio je za svoj posao i rijetko tko bi tako s ljubavlju radio svoj posao kao on. Kao da je osjecao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smješak kada je dobio nešto za prepisivanje.
''Dakle na jednom odsjeku služio jedan cinovnik; ne bi se moglo reci da je taj cinovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozicav, pomalo ridokos, pomalo cak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom celom iznad cela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelice…''
''Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz cekaonicu proletjela obicna muha.''
KRATAK SADRŽAJ:
U jednom odjeljenju služio je jedan cinovnik. Za tog covjeka ne bi se baš moglo reci da je dopadljiv, bio je onizak, malko ridokos. Zvao se Akakije Akakijevic i bio je pomalo cudan. Bio je pisar i vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi ga cinovnici uopce nisu poštovali, cak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše, to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Vecina ga je cinovnika ismijavala. No, usprkos tome, on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem.
Veoma se razlikovao od drugih cinovnika. Dok su drugi navecer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reci da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednacenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obracao pažnju na svoju staru kabanicu koja je cesto bila meta izrugivanja drugih cinovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevic je osjetio kako ga studen narocito jako pali po ledima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proci razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnocu uputio se njemu dobro znanom krojacu Petrovicu misleci da ce mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovic je bio covjek bez jednog oka, a cesto je volio popiti koju cašicu. Dok je bio trijezan, znao je uspješno popraviti cinovnicku uniformu.
Došavši kod Petrovica, Akakije mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem, da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leda. No Petrovic ga je odbio i rekavši mu da se kabanica ne može pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije sav uznemiran otišao kuci misleci da je Petrovic danas trijezan. Pomislio je kako ce donijeti kabanicu Petrovicu u nedjelju ujutro kad ce Petrovic biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo: donio je kabanicu, a mamurni Petrovic, pogledavši ju, odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to ne može popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijevicu bilo jasno da stvarno mora naruciti novu kabanicu.
Ali mucio ga je jedan problem - novac. Tako je silno odlucio da ce malo skromnije živjeti, da nece piti caj uvecer, da ce odjecu što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovicem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovic mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakije je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga: zato što mu više nije bilo hladno, a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi su cinovnici odmah uocili novu kabanicu i rekli Akakiju da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu.
Tada se Akakije našao u neugodnoj situaciji, ali se našao jedan cinovnik koji je rekao da ce organizirati proslavu umjesto njega. Te se veceri Akakije uputio k cinovniku kod kojeg ce se održati proslava. Hodajuci ulicama grada, bio je ponosan što može tako uredno sreden prošetati i grad mu se tog trenutka cinio puno ljepši nego prije.
Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša, ali buduci da je vec došlo vrijeme kad je on obicno išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kuci. Na putu do kuce prolazeci kroz sve tamnije i mracnije ulicice, odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakije se onesvijestio, a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi, više nije bilo nikoga, ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastresen te je drugi dan potražio pomoc policijskog nadzornika.
Buduci da to nije pomoglo, potražio je pomoc važne osobe. Važna je osoba baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva, ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Buduci da važna osoba nije htjela pomoci Akakiju, on se pokupio i otišao.
Na povratku kuci puhao je jak vjetar tako da se Akakije razbolio. Bio je toliko bolestan da je lijecnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer ce Akakije uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakija pokopaše, ali se nakon nekog vremena proculo po gradu kako u kasne nocne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku cinovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima.
Tako je jedne veceri, kad je važna osoba išla u posjet kocijom Karolini Ivanovnoj, ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom cinovnika se na taj nacin osvetio za ono što mu nije želio pomoci oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni cuo za mrtvaca s likom cinovnika. Ocigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.
GLAVNI LIK:
Akakije Akakijevic Bašmackin (njegovo prezime potjece od ruske rijeci bašmak = cipela); kao što je njegovo ime potpuno besmisleno, takav je i njegov život.
On živi po ustaljenim pravilima: odlazi na posao, vraca se s posla, jede, radi, spava... Njegov je posao prepisivanje dokumenata, sretan je tim poslom; posao ga potpuno ispunjava. Akakije je otudeni, usamljeni pojedinac: bez obitelji i bez prijatelja, prijatelji s posla ga ismijavaju i rugaju mu se, nesiguran je, ne zna se izražavati niti se nastoji izboriti za drukciji život.
KABANICA:
Kabanica unosi smisao u Akakijev život, on se osjeca drugacije, ispunjavaju ga ponos i sreca, a mijenja se i odnos kolega prema njemu.
Cini se da ce jedan obicni odjevni predmet promijeniti Akakijev život i karakter, ali kabanicu mu ukradu. Krada je kabanice Akakijeva psihicka smrt. Ali umjesto dotadašnje pasivnosti, on se budi i spreman je boriti se. Odlazi policijskom nacelniku i visokoj politickoj licnosti, ali ga svi ismijavaju i on, prehladivši se, umire u bunilu.
ZAVRŠETAK:
Smrt nije kraj.
Petrogradom luta Akakijev duh koji i dalje traga za svojom kabanicom, skida ljude i nestaje tek kad preplaši i razodjene visoku politicku licnost.
PARADOKS:
Paradoks se u noveli ogleda u cinjenici da je Akakijev život toliko bezlican i pasivan da jedna smrt postaje život.
IDEJA: Nemoc malog covjeka pred birokratskim mehanizmom