Lyrics has been copied to clipboard!
MIHAIL JURJEVIC LJERMONTOV:
JUNAK NAŠEG DOBA
Mjesto i vrijeme radnje:
Carska Rusija, 19. stoljece. Radnja se odvija na više mjesta,
uglavnom kod Kavkaza, te na bojištima s plemenima Cecena i Tatara.
Vrijeme radnje je lako uocljivo po kozacima - ruskim konjanicima koji
su tada bili zastupljeni velikim dijelom u ruskoj vojsci.
Tema:
Pecorinov život, njegove pustolovine u kojima uvijek traži neko
novo uzbudenje da mu život ne bude dosadan. To najcešce ukljucuje
poigravanje tudim osjecajima, manipuliranje tudim životom i izdaju
prijatelja.
Problematika koja se obraduje u djelu:
U ovom djelu obraden je život «suvišnog covjeka». On misli da za njega
sreca ne postoji, a zapravo ju ne uspijeva pronaci, iako može biti pred
njim cijelo vrijeme. Život mu je ispunjen nizom razlicitih dogadaja koji
su ga privremeno usrecili, pa zbog toga mora ici naprijed i izazivati život.
Jedino pitanje koje postavlja Pecorin jest pitanje postojanja sudbine i
slobode, što se vidi u ovoj recenici:
„I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke?“
Kratki sadržaj:
Pisac putuje preko Kavkaza gdje susrece Maksima Maksimica.
Oni se upoznaju i medusobno pomažu. Stižu u jednu kucu gdje ce
prenociti i tu mu Maksimovic prica pricu o neobicnom covjeku Grigoriju
Aleksandrovicu Pecorinu, gdje kaže o njemu ovako:
“Zvao se… Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam
reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u
lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj
sobi, i pirne li vjetric, veli da se prehladio.”
Pecorin i Maksimovic su godinu dana bili živjeli zajedno u vojnoj utvrdi.
Obojica su bili casnici. Tako pocinje prva pripovijetka – «Bela»,
gdje Pecorin biva pozvan na zabavu jednog «prijateljski raspoloženog
kneza», gdje je upoznao Belu, kneževu najmladu kcer, i u nju se
zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbic,
koji je bio voda lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao
u Belu. Kazbic je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knežev sin
Azamat htio, te je za njega bio spreman sve uciniti. Azamat i Pecorin se
dogovore – ako Pecorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj ce njemu
priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pecorinu,
a natrag otide s konjem. Kazbic, shvativši da je prevaren, pobjegne.
Pecorin na sve nacine želi steci Belinu naklonost i ljubav.
Polako to i postiže. Nakon što ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju pocinje ignorirati. Kazbic ubija kneza (Belinog oca) zbog
osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nožem u leda.
Bela nakon dva dana umire, stalno izražavajuci svoju ljubav Pecorinu.
Ali on nije mario.
Druga pripovijetka pocinje susretom Maksimica i autora.
Razgovaraju o Pecorinu. I Pecorin dolazi u to mjesto.
Maksim jedva ceka da ga vidi, ali se ovaj pojavljuje tek na kraju kada
je morao odlaziti. To je razljutilo Maksimovica te je Pecorinove dnevnike
predao autoru (Pecorinu je bilo svejedno što ce sa njima uciniti).
Nakon godinu dana Pecorin pogiba te pisac odlucuje objaviti njegov
dnevnik. U dnevniku je opisan Pecorinov put i odmor u jednom mjestu.
Na putu prenocuje u jednom primorskom gradicu, gdje igrom slucaja
rabzbija jedan «nedužan» lanac krijumcarenja gdje jedna djevojka pogiba.
Nakon dolaska na konocno odredište Pecorin susrece svoje stare prijatelje,
Grušnjickog i doktora Vernera. Tu dolazi i kneginjica sa svojom majkom.
Grušnjicki se zaljubljuje u kneginjicu. Pecorin to uvida i nastoji ih
razdvojiti na neobican nacin. Pricajuci price stjecao je popularnost i
odvodio kneginjicine udvarace, što je ona mrzila. Daljnjim ignoriranjem i
izigravanjem ravnodošnusti prema njoj ona ga je pocela još više mrziti.
Grušnjicki joj se udvarao, što ju je prvih nekoliko dana zabavljalo,
a kasnije joj je dosadilo. Za to je vrijeme Pecorin naljutio kneginjicu,
te ga je ona pocela toliko mrziti da nije prošao dan da to ne pokaže.
Naglim preokretom, nakon službenog upoznavanja jedne veceri na
zabavi, kneginja je pocela sumnjati u svoj stav. Tada se pojavljuje i
Pecorinova bivša djevojka Vera, koju je napustio, ali ga ona i dalje voli.
Kasnije je kneginjica izbjegavala Grušnjickog, a nije mogla bez Pecorina,
koji se poceo poigravati i sa Verom. Nadalje, Grušnjicki zamrzi
Pecorina zbog uplitanja izmedu njega i kneginjice te smišlja osvetu.
Pecorin se poigravao sa Verom i kneginjom, tj. sa njihovim osjecajima.
Na kraju kad je odlazio, kneginja nije mogla bez njega,
a on joj ravnodušno odgovora da je ne voli (ona mu placuci kaže da
ga mrzi, a on joj se zahvali). Grušnjicki optužuje Pecorina, zbog cega oni
pristaju na dvoboj gdje su planirali ubiti Pecorina, ali je on shvatio njihove
namjere. Nakon dvoboja Pecorin biva ranjen, a Grušnjicki mrtav.
Pecorin odlazi i to je kraj Pecorina dnevnika. Daljnji prikaz radnje se
zbiva u tvrdavi, gdje je Pecorin bio stacioniran sa Maksimicem.
Tu pocinje pripovijetka «Fatalist» gdje se jedne veceri Pecorin okladi
sa jednim vojnikom u nepostojanje sudbine. Rekao mu je da ce umrijeti
do kraja veceri. Što se kasnije i zbilo – pijani kozak (ruski konjanik) ga
je presjekao sabljom (od ramena do srca).
Analiza likova:
Grigorij Aleksandrovic Pecorin
Neobican covjek, vitka stasa, naocit, «suvišan covjek», život mu je
dosadan, ne može se smiriti niti voljeti, bježi od svega i od sebe.
Skace iz pustolovine u pustolovinu, tražeci uzbudenja. Njegovi postupci
cesto nanose više štete nego dobra. Vrlo je sebicna osoba, tvrda kamena
srca i velika ponosa. Ne preže pred nicim, ravnodušan prema svemu.
Veoma je inteligentan, obrazovan i spretan sa rijecima. Kroz život ga vodi
razum, a ne srce.
Maksim Maksimic
Veoma dobar covjek i prijatelj, pun poštovanja prema drugim ljudima.
Iskusan vojnik i casnik, cijeli je život proveo služeci u vojsci. Pecorin mu je vrlo drag. Ne voli metafizicke prepirke, živi jednostavan, priprost život.
Stil:
Fabula nije kronološka, pisac upotrebljava disgresije te se vraca u
prošlost kako bi opisao i predocio neke dotadašnje dijelove Pecorinova
života. Roman je izrazito lak za citanje, veoma me se dojmio.
Sam takav «ekstremni» život je i veoma opasan, ali mislim da bi danas
ljudi gore prošli nego prije. Rijecnik kojim se likovi koriste je dosta
jednostavan, iako ima i nekih fraza iz stranog jezika kako bi se Pecorin
prikazao kao obrazovan covjek.
JUNAK NAŠEG DOBA
Mjesto i vrijeme radnje:
Carska Rusija, 19. stoljece. Radnja se odvija na više mjesta,
uglavnom kod Kavkaza, te na bojištima s plemenima Cecena i Tatara.
Vrijeme radnje je lako uocljivo po kozacima - ruskim konjanicima koji
su tada bili zastupljeni velikim dijelom u ruskoj vojsci.
Tema:
Pecorinov život, njegove pustolovine u kojima uvijek traži neko
novo uzbudenje da mu život ne bude dosadan. To najcešce ukljucuje
poigravanje tudim osjecajima, manipuliranje tudim životom i izdaju
prijatelja.
Problematika koja se obraduje u djelu:
U ovom djelu obraden je život «suvišnog covjeka». On misli da za njega
sreca ne postoji, a zapravo ju ne uspijeva pronaci, iako može biti pred
njim cijelo vrijeme. Život mu je ispunjen nizom razlicitih dogadaja koji
su ga privremeno usrecili, pa zbog toga mora ici naprijed i izazivati život.
Jedino pitanje koje postavlja Pecorin jest pitanje postojanja sudbine i
slobode, što se vidi u ovoj recenici:
„I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke?“
Kratki sadržaj:
Pisac putuje preko Kavkaza gdje susrece Maksima Maksimica.
Oni se upoznaju i medusobno pomažu. Stižu u jednu kucu gdje ce
prenociti i tu mu Maksimovic prica pricu o neobicnom covjeku Grigoriju
Aleksandrovicu Pecorinu, gdje kaže o njemu ovako:
“Zvao se… Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam
reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u
lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj
sobi, i pirne li vjetric, veli da se prehladio.”
Pecorin i Maksimovic su godinu dana bili živjeli zajedno u vojnoj utvrdi.
Obojica su bili casnici. Tako pocinje prva pripovijetka – «Bela»,
gdje Pecorin biva pozvan na zabavu jednog «prijateljski raspoloženog
kneza», gdje je upoznao Belu, kneževu najmladu kcer, i u nju se
zaljubio. Osim kneza, na tom je mjestu obitavao i razbojnik Kazbic,
koji je bio voda lokalnih hajduka u borbi protiv Rusa, te se i on zagledao
u Belu. Kazbic je imao prekrasnog, vitkog konja kojega je knežev sin
Azamat htio, te je za njega bio spreman sve uciniti. Azamat i Pecorin se
dogovore – ako Pecorinu Azamat dovede svoju sestru, ovaj ce njemu
priskrbiti toga konja. Azamat otima svoju sestru i dovede je Pecorinu,
a natrag otide s konjem. Kazbic, shvativši da je prevaren, pobjegne.
Pecorin na sve nacine želi steci Belinu naklonost i ljubav.
Polako to i postiže. Nakon što ga je Bela zavoljela i potpuno mu se predala, on ju pocinje ignorirati. Kazbic ubija kneza (Belinog oca) zbog
osvete. Kasnije otima Belu te je smrtno rani nožem u leda.
Bela nakon dva dana umire, stalno izražavajuci svoju ljubav Pecorinu.
Ali on nije mario.
Druga pripovijetka pocinje susretom Maksimica i autora.
Razgovaraju o Pecorinu. I Pecorin dolazi u to mjesto.
Maksim jedva ceka da ga vidi, ali se ovaj pojavljuje tek na kraju kada
je morao odlaziti. To je razljutilo Maksimovica te je Pecorinove dnevnike
predao autoru (Pecorinu je bilo svejedno što ce sa njima uciniti).
Nakon godinu dana Pecorin pogiba te pisac odlucuje objaviti njegov
dnevnik. U dnevniku je opisan Pecorinov put i odmor u jednom mjestu.
Na putu prenocuje u jednom primorskom gradicu, gdje igrom slucaja
rabzbija jedan «nedužan» lanac krijumcarenja gdje jedna djevojka pogiba.
Nakon dolaska na konocno odredište Pecorin susrece svoje stare prijatelje,
Grušnjickog i doktora Vernera. Tu dolazi i kneginjica sa svojom majkom.
Grušnjicki se zaljubljuje u kneginjicu. Pecorin to uvida i nastoji ih
razdvojiti na neobican nacin. Pricajuci price stjecao je popularnost i
odvodio kneginjicine udvarace, što je ona mrzila. Daljnjim ignoriranjem i
izigravanjem ravnodošnusti prema njoj ona ga je pocela još više mrziti.
Grušnjicki joj se udvarao, što ju je prvih nekoliko dana zabavljalo,
a kasnije joj je dosadilo. Za to je vrijeme Pecorin naljutio kneginjicu,
te ga je ona pocela toliko mrziti da nije prošao dan da to ne pokaže.
Naglim preokretom, nakon službenog upoznavanja jedne veceri na
zabavi, kneginja je pocela sumnjati u svoj stav. Tada se pojavljuje i
Pecorinova bivša djevojka Vera, koju je napustio, ali ga ona i dalje voli.
Kasnije je kneginjica izbjegavala Grušnjickog, a nije mogla bez Pecorina,
koji se poceo poigravati i sa Verom. Nadalje, Grušnjicki zamrzi
Pecorina zbog uplitanja izmedu njega i kneginjice te smišlja osvetu.
Pecorin se poigravao sa Verom i kneginjom, tj. sa njihovim osjecajima.
Na kraju kad je odlazio, kneginja nije mogla bez njega,
a on joj ravnodušno odgovora da je ne voli (ona mu placuci kaže da
ga mrzi, a on joj se zahvali). Grušnjicki optužuje Pecorina, zbog cega oni
pristaju na dvoboj gdje su planirali ubiti Pecorina, ali je on shvatio njihove
namjere. Nakon dvoboja Pecorin biva ranjen, a Grušnjicki mrtav.
Pecorin odlazi i to je kraj Pecorina dnevnika. Daljnji prikaz radnje se
zbiva u tvrdavi, gdje je Pecorin bio stacioniran sa Maksimicem.
Tu pocinje pripovijetka «Fatalist» gdje se jedne veceri Pecorin okladi
sa jednim vojnikom u nepostojanje sudbine. Rekao mu je da ce umrijeti
do kraja veceri. Što se kasnije i zbilo – pijani kozak (ruski konjanik) ga
je presjekao sabljom (od ramena do srca).
Analiza likova:
Grigorij Aleksandrovic Pecorin
Neobican covjek, vitka stasa, naocit, «suvišan covjek», život mu je
dosadan, ne može se smiriti niti voljeti, bježi od svega i od sebe.
Skace iz pustolovine u pustolovinu, tražeci uzbudenja. Njegovi postupci
cesto nanose više štete nego dobra. Vrlo je sebicna osoba, tvrda kamena
srca i velika ponosa. Ne preže pred nicim, ravnodušan prema svemu.
Veoma je inteligentan, obrazovan i spretan sa rijecima. Kroz život ga vodi
razum, a ne srce.
Maksim Maksimic
Veoma dobar covjek i prijatelj, pun poštovanja prema drugim ljudima.
Iskusan vojnik i casnik, cijeli je život proveo služeci u vojsci. Pecorin mu je vrlo drag. Ne voli metafizicke prepirke, živi jednostavan, priprost život.
Stil:
Fabula nije kronološka, pisac upotrebljava disgresije te se vraca u
prošlost kako bi opisao i predocio neke dotadašnje dijelove Pecorinova
života. Roman je izrazito lak za citanje, veoma me se dojmio.
Sam takav «ekstremni» život je i veoma opasan, ali mislim da bi danas
ljudi gore prošli nego prije. Rijecnik kojim se likovi koriste je dosta
jednostavan, iako ima i nekih fraza iz stranog jezika kako bi se Pecorin
prikazao kao obrazovan covjek.