Lyrics has been copied to clipboard!
Ljermontov - JUNAK NAŠEG DOBA
ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevic Ljermontov roden je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedac i dramaticar.
Izuzetna umjetnicka nadarenost koju pokazuje vec od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragicnim licnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opce nezadovoljstvo pratit ce ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesnickih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romanticni je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali vec dijelom i najava ruske realisticke proze.
Glavni je junak romana, Pecorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakteristicnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, ljecilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradic od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi djecak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PECORIN: suvišan covjek, zasicen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, cak i od sebe samoga. Ne preza ni pred cim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utjece na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaci - a smrti ne možeš umaci!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetric, veli da se prehladio.''
MAKSIM MAKSIMIC: stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kci iz kavkaskih planinskih bespuca, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbiceva konja. Jako voli Pecorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pecorinov odnos prema njoj.
KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat vec generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pecorinu mijenja te ona propada.
VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pecorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaca da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pecorinova ljubav sebicna i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednolican.''
''Danas sam vidio Veru. Izmucila me svojom ljubomorom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimicem koji mu je pricao razne doživljaje iz svog života. Pricao mu je takoder i pricu o svom prijatelju Pecorinu s kojim je bo punu godinu dana.
Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...
Pricao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pecorinu jako svidala Bela, domacinova kci.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbica, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pecorin predloži Azamatu da ce mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.
Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...
To se i dogodilo.
Kada je Bela napokon došla kod Pecorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pecorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.
- Evo i Kristove! - rece mi štabni kapetan kad smo sišli u Cetvrtu dolinu, pokazujuci brežuljak pokriven snježnom kapom.
Maksim je polako nastavio pricu o Pecorinu i Beli. Pecorin se polagano vec zasitio svega i krenuo u lov. U meduvremenu, došao je Kazbic, oteo Belu te ju ubio.
Pecorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.
Od tog casa se više ne sastadosmo... Da, sjecam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...
Pisac i Maksim Maksimovic tada su se rastali, ali se opet susrecu u nekoj krcmi u kojoj je slucajno boravio i Pecorin. No Pecorin je bio poprilinco nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.
Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimovicu... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.
Maksim je dao piscu neke Pecorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pecorin umro.
pisac: U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tice Pecorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.
U prvom je dijelu tih spisa Pecorin ispricao kako su ga slijepi mladic, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.
A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi djecak pokrao, a djevojce od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.
U drugom dijelu spisa Pecorin opisuje odlazak u toplice gdje srece svog prijatelja Grušnickog.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo svidala.
Pecorin je odlucio malo prkositi kneginjici pa joj je cinio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara.
Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam zacuo taj mili glas...
Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna.
Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pecorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli vidati bez bojazni u njezinu domu.
Zar se neceš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...
Na nekom je balu (plesu) Pecorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.
Pecorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je pocela sumnjati u Pecorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.
Danas sam vidio Veru. Izmucila me svojom ljubomorom.
Pecorin ipak na kraju shvaca da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.
Pecorin takoder odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali cim je ona spomenula vjencanje, on se potpuno ohladio od svega.
Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!
Grušnicki se okomio na Pecorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.
Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluce boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pecorin pobijedio.
Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.
Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.
Vera je poslala Pecorinu oproštajno pismo.
Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se necemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...
Kneginjica pokuša nagovoriti Pecorina da se za njega uda njezina kcer,
ali Pecorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pecorin proveo u kozackoj stanici. Jednom je prilikom srpski porucnik Vulic htio iskušati srecu pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.
U isti cas kad se dotakao stola, odape Vulic pištolj... zatajio je!
Vulica su iste veceri ubili.
Vulic je ubijen... Znao sam.
Taj je dogadaj Pecorin ispricao Maksimu Maksimovicu.
ŽIVOTOPIS:
Mihail Jurjevic Ljermontov roden je 1814. g. u Moskvi.
Najvažniji je predstavnik ruskog književnog romantizma, pjesnik, pripovjedac i dramaticar.
Izuzetna umjetnicka nadarenost koju pokazuje vec od ranog djetinjstva i izvrsna naobrazba te od rana kontakt s velikim književnim djelima oblikuju njegov literarni ukus i profil.
Pod utjecajem Shakespearea, Schillera, Byrona i Puškina piše o slobodi, buntu, usamljenosti i snažnim, ali tragicnim licnostima sukobljenima s društvom.
Buntovnost, usamljenost i opce nezadovoljstvo pratit ce ga do samog, preranog kraja, pogibije u dvoboju 1841. g.
Iza svoga burnog i kratkog života ostavio je preko 400 pjesama, 26 poema i pjesnickih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.
O DJELU:
Najvažnije Ljermontovo djelo, ''Junak našeg doba'', romanticni je i prvi psihološki roman u ruskoj književnosti, ali vec dijelom i najava ruske realisticke proze.
Glavni je junak romana, Pecorin, jedan od najuspjelijih likova u dugoj galeriji ''suvišnih ljudi'', tako karakteristicnih za rusku prozu te jedan od prvih podvojenih likova u europskoj književnosti.
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman
VRIJEME RADNJE: 18. st.
MJESTO RADNJE: malo ribarsko naselje, ljecilište Tamanj (Taman)
Taman je - najgadniji gradic od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo da nisam umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti.
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: slijepi djecak, siroti slijepac, skromnu vrtu, rascvjetanih trešanja
- usporedba: kao ''posljednji oblak prohujale oluje''
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
PECORIN: suvišan covjek, zasicen životom i užicima. Ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega, cak i od sebe samoga. Ne preza ni pred cim. Ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utjece na njega.
''Jer, ništa me gore od smrti ne može snaci - a smrti ne možeš umaci!''
''Zvao se... Grigorij Aleksandrovic Pecorin. Bio je decko i pol, mogu vam reci, samo malko cudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi, pak, opet sjedi u sobi i, pirne li vjetric, veli da se prehladio.''
MAKSIM MAKSIMIC: stari kapetan, jako voli Pecorina, ali je razocaran kad ga Pecorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
BELA: plaha ljepotica, no ujedno i ponosita kneževa kci iz kavkaskih planinskih bespuca, oteta je i zamijenjena za vatrenog Kazbiceva konja. Jako voli Pecorina i ni na što se ne obazire, no boli ju Pecorinov odnos prema njoj.
KNEGINJICA MERI (MARY): odgajana je da bude odana i poslušna supruga i, iako živi otmjenim i lagodnim životom, njezin je put zacrtan i poznat vec generacijama. Pomalo je umišljena, ali ju ljubav prema Pecorinu mijenja te ona propada.
VERA: žrtvovala osobni život i ljubav za materijalnu sigurnost. Udavala se dva puta bez ljubavi. Jedina je Pecorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije. Shvaca da se protiv srca ne može i da mora živjeti s nesretnom ljubavi. Svjesna je da je Pecorinova ljubav sebicna i nestalna.
''Volio si me kao nešto svoje, kao izvor radosti, briga i jada, koji se smjenjuju i bez kojih bi život bio dosadan i jednolican.''
''Danas sam vidio Veru. Izmucila me svojom ljubomorom.''
KRATAK SADRŽAJ:
Pisac je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom Maksimicem koji mu je pricao razne doživljaje iz svog života. Pricao mu je takoder i pricu o svom prijatelju Pecorinu s kojim je bo punu godinu dana.
Pa oko godinu dana. Ali mi se zato ta godina usjekla u pamet, mnogo mi je muka zadala, ne bilo je više...
Pricao mu je da su bili na nekoj svadbi gdje se Pecorinu jako svidala Bela, domacinova kci.
Njezin je brat Azamat poludio za konjem razbojnika Kazbica, ali mu ga ovaj nije htio prodati. Nekoliko dana kasnije Pecorin predloži Azamatu da ce mu pribaviti tog konja samo ako Bela bude njegova.
Pristajem - prošapta Azamat, blijed kao smrt...
To se i dogodilo.
Kada je Bela napokon došla kod Pecorina, bila je blijeda i tužna, ali je nakon nekog vremena ipak uzvratila Pecorinu ljubav.
Pisac je sa štabnim kapetanom nastavio put do Kavkaza.
- Evo i Kristove! - rece mi štabni kapetan kad smo sišli u Cetvrtu dolinu, pokazujuci brežuljak pokriven snježnom kapom.
Maksim je polako nastavio pricu o Pecorinu i Beli. Pecorin se polagano vec zasitio svega i krenuo u lov. U meduvremenu, došao je Kazbic, oteo Belu te ju ubio.
Pecorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje se on sada nalazi.
Od tog casa se više ne sastadosmo... Da, sjecam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju...
Pisac i Maksim Maksimovic tada su se rastali, ali se opet susrecu u nekoj krcmi u kojoj je slucajno boravio i Pecorin. No Pecorin je bio poprilinco nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put dalje, sve do Perzije.
Bome, nemam vam što da pripovijedati, dragi Maksime Maksimovicu... Ali sada zbogom, žurim se... Hvala vam što me niste zaboravili... - dometnu primivši ga za ruku.
Maksim je dao piscu neke Pecorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pecorin umro.
pisac: U ovu sam knjigu stavio sam ono što se tice Pecorinova boravka na Kavkazu. U rukama mi je ostao još debeo svezak gdje on opisuje cijeli svoj život.
U prvom je dijelu tih spisa Pecorin ispricao kako su ga slijepi mladic, lijepa djevojka i stara baka pokrali u gradu Tamanju.
A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je slijepi djecak pokrao, a djevojce od osamnaest godina umalo utopilo? Hvala Bogu, sutradan se desila zgoda da odem, i ja ostavih grad Tamanj.
U drugom dijelu spisa Pecorin opisuje odlazak u toplice gdje srece svog prijatelja Grušnickog.
Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo svidala.
Pecorin je odlucio malo prkositi kneginjici pa joj je cinio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje.
U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav Vera.
Susreo ju je kraj bunara.
Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama kad sam zacuo taj mili glas...
Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna.
Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera je nagovorila Pecorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli vidati bez bojazni u njezinu domu.
Zar se neceš upoznati s Ligovskima? Samo se ondje možemo vidjeti...
Na nekom je balu (plesu) Pecorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca.
Pecorin je vrlo uspješno provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju.
Vera je pocela sumnjati u Pecorina i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.
Danas sam vidio Veru. Izmucila me svojom ljubomorom.
Pecorin ipak na kraju shvaca da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri.
Pecorin takoder odlazi u Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali cim je ona spomenula vjencanje, on se potpuno ohladio od svega.
Ljubio ja ženu ma kako strasno - ako mi ona samo natukne da je moram uzeti za ženu - ode ljubav!
Grušnicki se okomio na Pecorina što je dobio ljubav kneginjice Meri.
Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica odluce boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pecorin pobijedio.
Ja opalim... Kad se dim razišao, Grušnickog nije bilo na zaravanku. Samo na kraju ponora vidio je još lak stup praha.
Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo, svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda.
Vera je poslala Pecorinu oproštajno pismo.
Pišem ti u tvrdom uvjerenju da se necemo nikad više vidjeti... Zbogom, ljubavi...
Kneginjica pokuša nagovoriti Pecorina da se za njega uda njezina kcer,
ali Pecorin ni u ludilu ne bi pristao na to.
Neko je vrijeme Pecorin proveo u kozackoj stanici. Jednom je prilikom srpski porucnik Vulic htio iskušati srecu pa je opalio pištoljem sebi u glavu, ali metak nije izletio.
U isti cas kad se dotakao stola, odape Vulic pištolj... zatajio je!
Vulica su iste veceri ubili.
Vulic je ubijen... Znao sam.
Taj je dogadaj Pecorin ispricao Maksimu Maksimovicu.