Lyrics has been copied to clipboard!
Jovan Ducic -
Interpretacije pesama SUNCOKRETIPesma Suncokreti pripada
ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i
smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju
trostruku simboliku:- svetlost kao izvor zivota,-teznja ka
visinama i prostranstvima,-teznja ka idealima.Izbor
suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je
organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece
sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom
svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se
spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo
svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako
spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.U
prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba
bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva
nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za
svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje
svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj
strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.Druga i
treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima
progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve
sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka"
svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar
jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.Cetvrta
strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji",
obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape
za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i
tame, radosti i tuge.U petoj strofi se pojavljuje lirski
subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu
otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj
sveta", suncokreti su tuzni.Sesta strofa ponovo uvodi prevagu
svetlosti na tamom:Pomrece nocas sirom vrti,Dvoredi sjajnih
suncokreta,Ali ce biti u toj smrtiSva zarka sunca ovog sveta.Ovdje
je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:1.Tu su sve
zedji ovog sveta,Sva nespokojstva i sve zudnje.2.Ali ce biti u
toj smrtiSva zarka sunca ovog sveta.Smrt suncokreta je samo
privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji
i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u
neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.Pesma
o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj
teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o
svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv
je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme:
dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i
SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.JABLANOVIKada
se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji
sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic
prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred
prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa
kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo
predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna
manifestacija covjekovih misli i zelja.Pjesma zapocinje pitanjem,
dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i
nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:Zasto nocas
tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?Dva puta
ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje
obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u
prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice,
drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje
nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom
intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje
za sadrzinu pjesme.Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci
i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:Zuti
mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi-to je
pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov
spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa
slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici
straha.Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj;
treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano
u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda
nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje
i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da
obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.Treca
strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca
"ko potonji covek".Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim,
sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca
se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno
samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim,
opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo
preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom
ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.Covjek
se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja,
voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio
da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi,
pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se
javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".Pitanje
postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije
dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u
njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge
strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se
njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje,
nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum
jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji
da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek
simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja.
Interpretacije pesama SUNCOKRETIPesma Suncokreti pripada
ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i
smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju
trostruku simboliku:- svetlost kao izvor zivota,-teznja ka
visinama i prostranstvima,-teznja ka idealima.Izbor
suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je
organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece
sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom
svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se
spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo
svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako
spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.U
prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba
bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva
nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za
svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje
svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj
strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.Druga i
treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima
progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve
sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka"
svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar
jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.Cetvrta
strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji",
obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape
za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i
tame, radosti i tuge.U petoj strofi se pojavljuje lirski
subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu
otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj
sveta", suncokreti su tuzni.Sesta strofa ponovo uvodi prevagu
svetlosti na tamom:Pomrece nocas sirom vrti,Dvoredi sjajnih
suncokreta,Ali ce biti u toj smrtiSva zarka sunca ovog sveta.Ovdje
je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:1.Tu su sve
zedji ovog sveta,Sva nespokojstva i sve zudnje.2.Ali ce biti u
toj smrtiSva zarka sunca ovog sveta.Smrt suncokreta je samo
privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji
i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u
neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.Pesma
o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj
teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o
svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv
je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme:
dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i
SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.JABLANOVIKada
se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji
sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic
prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred
prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa
kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo
predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna
manifestacija covjekovih misli i zelja.Pjesma zapocinje pitanjem,
dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i
nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:Zasto nocas
tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?Dva puta
ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje
obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u
prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice,
drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje
nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom
intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje
za sadrzinu pjesme.Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci
i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:Zuti
mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi-to je
pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov
spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa
slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici
straha.Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj;
treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano
u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda
nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje
i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da
obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.Treca
strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca
"ko potonji covek".Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim,
sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca
se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno
samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim,
opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo
preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom
ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.Covjek
se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja,
voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio
da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi,
pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se
javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".Pitanje
postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije
dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u
njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge
strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se
njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje,
nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum
jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji
da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek
simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja.