Lyrics has been copied to clipboard!
VJENCESLAV NOVAK:
IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je jedan od prvih pisaca u hrvatskoj književnosti koji je
svojim djelima poceo slikati probleme društvenih nepravdi i nevolja. Iako
veoma kratak (1859. –1905.), njegov je život književno bio veoma
plodan. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Poznatija
djela su mu: Pod Nehajem, Dva svijeta, Zapreke, Pred svijetlom i Iz
velegradskog podzemlja.
Tema:
Socijalne nepogode siromašnih zagrebackih gradana na pocetku XX.
stoljeca.
Opis pejzaža:
U uvodnom djelu pisac opisuje hladan i tmuran ugodaj zimskog pejzaža
kako bi nas uveo i predocio nam sliku siromašnog dijela Zagreba.
Citat:
“Tiho se spuštaju guste pahuljice snijega. Istom su cetiri sata poslije
podne, a zimske sjene hvataju se vec zemlje i pokrivaju sve jace po
trotoaru i nakvašenoj cesti bijele sniježne krpe. Neugodna je ulica svojim
blatom i svojom reskom vlagom.”
Analiza glavnog lika:
Siromašan Zagrebcanin Mika je prosjecan radnik niže klase. Svojom
mizernom placom jedva je uspijevao nahraniti svoju višeclanu obitelj. Za
Miku su postojale samo dvije stvari na ovome svijetu; njegova mala kcer
Evica i pice. Evica mu je bila kao hram u koji je svaki put ponovno dolazio
po razlog da nastavi svoj jadni život. Pice mu je služilo da zaboravi muke i
jade ovdašnjeg postojanja. Možda bi i pice pomoglo da se nakon
iscrpljujuceg radnog dana Mika imao kamo vratiti, ali tako ne bijaše.
Svake veceri Mika sav izbezumljen i pijan, jedva se dovukao do svog
tamnog i vlažnog skrovišta u velegradskom podzemlju. A niti tamo ne
bijaše pošteden bijede i neimaštine. Naime tu malenu sobicu Mika je bio
prisiljen dijeliti sa gotovo njemu nepoznatim ljudima, tj. svojom obitelji.
Tako svake veceri, umoran i ošamucen od silnog alkohola, Mika se
iskaljivao na svojim bližnjima. Nije mario za posljedice. Bio je zaslijepljen
crnom magijom pica. Sve dok nije digao ruku na pogrešnu žrtvu… na malu
Evicu. Tek je njezina tragicna smrt navela Miku da spozna kako je okrutan
i surov covjek. Sada više nema razloga da nastavi tragediju što se zvala
njegovim životom. Osjecao je gorcinu koja ga je povlacila sve dublje u
ponor. Kajao se, neopisivo se kajao. Osjecao je bol kako mu pritišce prsa
neda mu da diše, kao što niti on ne davaše disati Evici. Tek na spomen
svoje žene Mika se sjeti da ne postoji mala Evica, vec da imade još dva
sina koji su svaki dan u skrbi za njega i nije im svejedno.
“Sa tužnom uspomenom i osjecajem krivnje teškim korakom ko olovo,
krene kuci.”
Kritike i dojmovi:
Pocetkom dvadesetog stoljeca, kad je Vjenceslav Novak napisao ovaj
kratki roman, problemi kao što su alkoholizam i razne bolesti bili su
svakodnevica života siromašnog covjeka. Danasa na kraju dvadesetog
stoljeca ti problemi postali su dio svacijeg života. Neimaština je ostala
problemom siromašnih, dok se alkoholizam savršeno uklopio u suvremeni
svijet, jedina je razlika u imenu. Umjesto vina došla je droga a koleru i
bjesnocu zamijenila je sida. Razvitak nije donio cudo kojim smo trebali
vratiti izgubljenu nevinost i blaženi raj, vec nam je otvorio vrata u novi
pakao svakidašnje borbe za opstanak. Mnogi, misleci da ce uspijeti
pobjeci, zapravo uzimanjem droge i drugih opijuma još dublje posrcu u
ponor bez dna. Krada, ubojstava i drugi kriminal su posljedica. Oni misle
kako cine “pravu stvar” i da tako mora biti, da je to buducnost svijeta.
Smatraju se veoma pametnima, no to je samo kratkotrajni osjecaj koji
prodaje droga, i još ga skupo prodaje.
IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA
Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je jedan od prvih pisaca u hrvatskoj književnosti koji je
svojim djelima poceo slikati probleme društvenih nepravdi i nevolja. Iako
veoma kratak (1859. –1905.), njegov je život književno bio veoma
plodan. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Poznatija
djela su mu: Pod Nehajem, Dva svijeta, Zapreke, Pred svijetlom i Iz
velegradskog podzemlja.
Tema:
Socijalne nepogode siromašnih zagrebackih gradana na pocetku XX.
stoljeca.
Opis pejzaža:
U uvodnom djelu pisac opisuje hladan i tmuran ugodaj zimskog pejzaža
kako bi nas uveo i predocio nam sliku siromašnog dijela Zagreba.
Citat:
“Tiho se spuštaju guste pahuljice snijega. Istom su cetiri sata poslije
podne, a zimske sjene hvataju se vec zemlje i pokrivaju sve jace po
trotoaru i nakvašenoj cesti bijele sniježne krpe. Neugodna je ulica svojim
blatom i svojom reskom vlagom.”
Analiza glavnog lika:
Siromašan Zagrebcanin Mika je prosjecan radnik niže klase. Svojom
mizernom placom jedva je uspijevao nahraniti svoju višeclanu obitelj. Za
Miku su postojale samo dvije stvari na ovome svijetu; njegova mala kcer
Evica i pice. Evica mu je bila kao hram u koji je svaki put ponovno dolazio
po razlog da nastavi svoj jadni život. Pice mu je služilo da zaboravi muke i
jade ovdašnjeg postojanja. Možda bi i pice pomoglo da se nakon
iscrpljujuceg radnog dana Mika imao kamo vratiti, ali tako ne bijaše.
Svake veceri Mika sav izbezumljen i pijan, jedva se dovukao do svog
tamnog i vlažnog skrovišta u velegradskom podzemlju. A niti tamo ne
bijaše pošteden bijede i neimaštine. Naime tu malenu sobicu Mika je bio
prisiljen dijeliti sa gotovo njemu nepoznatim ljudima, tj. svojom obitelji.
Tako svake veceri, umoran i ošamucen od silnog alkohola, Mika se
iskaljivao na svojim bližnjima. Nije mario za posljedice. Bio je zaslijepljen
crnom magijom pica. Sve dok nije digao ruku na pogrešnu žrtvu… na malu
Evicu. Tek je njezina tragicna smrt navela Miku da spozna kako je okrutan
i surov covjek. Sada više nema razloga da nastavi tragediju što se zvala
njegovim životom. Osjecao je gorcinu koja ga je povlacila sve dublje u
ponor. Kajao se, neopisivo se kajao. Osjecao je bol kako mu pritišce prsa
neda mu da diše, kao što niti on ne davaše disati Evici. Tek na spomen
svoje žene Mika se sjeti da ne postoji mala Evica, vec da imade još dva
sina koji su svaki dan u skrbi za njega i nije im svejedno.
“Sa tužnom uspomenom i osjecajem krivnje teškim korakom ko olovo,
krene kuci.”
Kritike i dojmovi:
Pocetkom dvadesetog stoljeca, kad je Vjenceslav Novak napisao ovaj
kratki roman, problemi kao što su alkoholizam i razne bolesti bili su
svakodnevica života siromašnog covjeka. Danasa na kraju dvadesetog
stoljeca ti problemi postali su dio svacijeg života. Neimaština je ostala
problemom siromašnih, dok se alkoholizam savršeno uklopio u suvremeni
svijet, jedina je razlika u imenu. Umjesto vina došla je droga a koleru i
bjesnocu zamijenila je sida. Razvitak nije donio cudo kojim smo trebali
vratiti izgubljenu nevinost i blaženi raj, vec nam je otvorio vrata u novi
pakao svakidašnje borbe za opstanak. Mnogi, misleci da ce uspijeti
pobjeci, zapravo uzimanjem droge i drugih opijuma još dublje posrcu u
ponor bez dna. Krada, ubojstava i drugi kriminal su posljedica. Oni misle
kako cine “pravu stvar” i da tako mora biti, da je to buducnost svijeta.
Smatraju se veoma pametnima, no to je samo kratkotrajni osjecaj koji
prodaje droga, i još ga skupo prodaje.