+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

GOSPOÐA BOVARY

GUSTAVE FLAUBERT:
GOSPOĐA BOVARY



O djelu:
Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i
osjecajnog bica koje cijeli svoj život i postojanje podreduje svojoj mašti,
traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o
dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da ce
živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom
citala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary cinio joj se kao
ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeci od
“dosadnog sela , tupoglavih malogradana i osrednjosti života” koji su je
okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bracnom životu pocela se
gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosjecan covjek , ogranicena
duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s
vremenom pocela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko
bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a
“buducnost je bila jedan mracan hodnik s dobro zakljucanim vratima”. Svi
dani bili su joj isti, ali ipak u dnu duše ona je ocekivala neki dogadaj. Kao
mornari u nevolji, ona je ocajnim pogledom prelazila po pustoši svog
života tražeci u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije
znala kakav je to bio slucaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali ce
je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili
pun blaženstva do prozorcica na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila,
ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i
cudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela
je da bude vec sutrašnji dan. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na
mjesecini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve
groznice puti i nježne ljubavne cežnje, sve to je bilo neodvojivo od
balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim
zastorima i vrlo debelim sagom, od sanducica punih cvijeca, od postelje na
podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.”

Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da
neprestano ne dira njen cešalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi
je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci
od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a
napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko
vrata”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju
je ljubio samo u odredenim satima. Bila je to još jedna navika medu
ostalima kao kakva unaprijed predvidena poslastica poslije monotonog
rucka.” Bio je dobar covjek, cak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to
nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.


Jednog dana ona zapocne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a
ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra
žena, ali taj osjecaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog
zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha
kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek
željela, smion, grub, provokativan i energican i kao nijedan prije on ju je
cinio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje
dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna
ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se
je srušio, sva maštanja, sve zamisli o bijegu i uzbudljivom životu razbile
su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo
uspomena.

Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena.
Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Citala je poucne
knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav
nije bila zaboravljena i oni ubrzo zapocnu novu ljubavnu vezu. Emma je
opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo
nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoc i Leona i Rodolpha. Oba
su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.”

Citat:
(“Stajala je kao obamrla, znajuci za se samo po kucanju svojih arterija,
koje joj se ucini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom
polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj
se ucinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve
uspomene, sve misli koje je imala u glavi izidoše joj najedanput u isti
mah pred oci kao tisucu iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca,
Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je
hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno;
jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest
pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi, osjecala je kako je
duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu,
osjecaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”)

Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeci više nikoga. Charl poslije njezine
smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kcerkom
Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i ništa u cemu bi
pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i necujno, ostavivši
djevojcicu samu...

Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji
savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene,
malogradanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog
talenta koja je samo htjela pobjeci od dosade koje se je toliko bojala.
Njezina razmišljanja romanticna su, njezini susreti s ljubavnicima puni
strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako
ocajno želi pobjeci. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv cega se je ona
borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji
bijeg.

S naturalistickog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek
vecim uzbudenjima i strastima, koja je bila gotovo ocajna da ih doživi.
Njezino samoubojstvo možda je romanticno, ali njezina smrt užasava i
samog citatelja (“Emma se diže kao kakav vještacki oživljen leš,
raspletene kose, ukocena pogleda, zacudena. Stade se smijati užasnim,
mahnitim, ocajnim smijehom, misleci da vidi grozno lice onog bijednika
koje se dizalo u vjecnoj tami kao neko strašilo”).

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao
gubitnicu, kao obicnu domacicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz
svog tako prosjecnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od
detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova
maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i
ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su
pobjednici.

Pišceva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , cesto je služila kao polazna
tocka u tumacenju tog djela. Ono je shvaceno kao neka vrsta intimne
biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bica;
svoje mladenacke iluzije, neostvarive cežnje, sukob izmedu apstraktnih,
romanticarskih težnja i prozaicne svakidašnjice.

On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je
jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u
odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.

I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje
svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Kratki sadržaj:
U Emmu Rouault, kcer seoskog imucnog gospodara, nakon povratka iz
samostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski lijecnik
iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izlijeci nogu
njena oca. Bovary je cesto posjecuje i jednog dana odluci da zaprosi njenu
ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosadivala i koja je
o braku sanjarila zamišljajuci da je ceka sreca, smirenje, ljubav i
blaženstvo, o cemu je toliko citala u romanima u samostanu, takoder
pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosadivati, pitajuci
se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan,
dobrocudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Medutim, ona
sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više
otuduje od muža i nezadržljivo cezne za drugim, sretnijim životom, Stade
zanemarivati i kucu i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona,
pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a
Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj
prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da
pobjegnu. On joj obeca, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od
bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca.
Buduci da se dosadivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen,
i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u
hotelu i u meduvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlaci i
svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji
duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraca se ponovo Rodolphu, od
kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona cak okrade svog
ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti.
Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao
preljubnica, ta provincijalka, koja je ceznula za nedostižnim životom,
tražeci srecu i zadovoljstvo.

Analiza likova:
Emma Bovary
Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica,
progonjenih gospoda što se onesviješcuju u samotnim paviljonima i slicnih
romanticnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz
samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je
cekala da život pocne, da se maštanja obistine.

“Emma je, naprotiv željela da se vjenca u ponoc, uz buktinje;..”

Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleci da ga voli, ali ona je nakon
udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako obican i ljubav kojom
je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike
iz romana, sve je obicno i rijeci koje joj izgovara.

“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema
sjeveru i dosada je kao nijema paucina plela potajno svoju mrežu po
svima kutovima njena srca.”

Kad je zahvati depresija oni se cak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rada,
ali curica joj uopce ne mijenja raspoloženje iako je voli. Medutim mladi
pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu,
buduci da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika
Rodolphea. No on ju uopce na shvaca, ona je njemu još samo jedna u
nizu, obicna snovima zanesena provincijalka, malogradanka. I, naravno da
je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i
ponizuje. Medutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se pocinje
gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost
i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kucu, a
Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se.
Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila sudena.

Buduci da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domacica i majka – sve onako kako
stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu
ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne
donosi željenu srecu jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i
munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, cupa
volu kao lišce i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavi
tužne i da se vrlo rijetko dogadaju.

“Charles je bio iznenaden bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri
pri vrhu, cistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj
ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u clancima
bila malko suha; bila je i suviše dugacka bez blagih pregiba na oblinama.
Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oci; iako su bile smede, izgledale su
crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na covjeka slobodno,
s nekom prostodušnom smjelošcu.”

”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvracenog okovratnika. Dvije crne pole
njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko
su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom,
koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajuci jedva vidljive ušne
rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoocnicama, sastavljale
pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom
životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani
lornjon, provucen izmedu dva dugmeta na bluzi.”

Charles Bovary
Veoma dobar covjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava
Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao
da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrecio i jer mu
ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla srecu.

Emma i Charles bili su kontrasti:
U kazalištu on je pita gledajuci jednu scenu:
“A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni?
Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”

Pejsaž:
“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu
livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale
kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajuci od bjeline, na
cistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajuci se, on spusti na
rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena
svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave,
pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijecnjak
na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta.
Tiha noc se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišce. Emma je, s upola
zatvorenim ocima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa
govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana
ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu
tekla, s tavom cudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u
njihove uspomene mnogo vece i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene
onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Cesto bi kakva nocna
životinja, jež ili lasica, polazeci u lov, pomicala lišce, ili bi se, pak, na
mahove cula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na
osmanluku.

“Ah divne li noc!” rece Rodolphe.
“Imat cemo ih još!” odgovori Emma.
5 Lektire za školu: GOSPOÐA BOVARY GUSTAVE FLAUBERT: GOSPOĐA BOVARY O djelu: Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjecajnog bica koje cijeli sv...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi