Lyrics has been copied to clipboard!
EMIL ZOLA
GERMINAL
O PISCU:
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalisticke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao cinovnik u izdavackoj kuci, zatim kao novinar, da se kasnije povuce u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: narocitu sklonost gajio je prema radnickoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim cuvenim proglasom Jžaccuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti.; osuden na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realisticku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “ciste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvacajuci covjeka gotovo iskljucivo fiziološki i smatrajuci sebe naucnim radnikom. Naturalizam vec ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux brace Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetnicko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viden ocima jednog temperamenta”. Stvarajuci svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno tocan i držao se konkretnih naucno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o clanovima dviju medusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujuci posljedice toga ispreplitanja i nastojeci da pokaže odlucnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naucnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu ucinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice ciji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.
SADRŽAJ:
Okvir romana cini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva cas u utrobi zemlje a cas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni vec stoljecima rade u rudniku Vore izlažuci se tako mogucnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su vec oguglali. Obitelj cine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kci, Alzira – nešto mlada, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rodena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kuci jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujuci pa radnici dolaze kuci veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlucuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladica veoma sposobnog i priucenog za okupljanje naroda i širenja sveopcih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Medutim štrajk ne uspijeva unatoc cvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Medutim dolazi i do medusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlucni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru - vec i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.
Prica je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog decka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuce je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeca neku apatiju prema picu, no buduci da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Medutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Na kraju se takoder vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesrece poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštecuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatoceno u carstvu vjecne tame, zagušljivog i vruceg prostora. Medutim tada i sam vlasnik-gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Medutim vecinom su izvuceni leševi, jedino je živ Etjen – najveci pobornik štrajka koji je okoncan s najgorim mogucim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogucavao da kako-tako prežive uništen i trebat ce godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Medutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o buducnosti kada ce se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.
LIKOVI:
Etjen – inteligentan mladic, energican i poduzetan medutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom medu ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, medutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlucan je u borbi za pravdu, voli Katarin - “mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast covjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”
Katarina – hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog covjeka – jer “ni druge žene nisu ništa sretnije”
“bijelu, blijeda lica usled malokrvnosti”, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih ociju sa zalenkastim odsjajem
Otac Mae – razuman, vrijedan, pošten i miran radnik
Maeva žena– vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka
Žanlen – vješt i snalažljiv decko kojeg prilike cine životinjom
Rasener – stariji, vec iskusan i vrlo razuman covjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena
-“...jedan debeo covjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom”
Šaval – nerazborit, beskicmenjak, pun mržnje
- “visok, mršav mladic od dvadeset pet godina, košcat, izrazitih crta, koji se ljutio”, “Ridi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.”
Opis rudnika:
“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim gradevinama, dižuci dimnjak kao preteci rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”
“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjecanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, medu potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem nocne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila celjust jame.”
GERMINAL
O PISCU:
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalisticke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao cinovnik u izdavackoj kuci, zatim kao novinar, da se kasnije povuce u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: narocitu sklonost gajio je prema radnickoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim cuvenim proglasom Jžaccuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti.; osuden na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realisticku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “ciste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvacajuci covjeka gotovo iskljucivo fiziološki i smatrajuci sebe naucnim radnikom. Naturalizam vec ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux brace Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetnicko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viden ocima jednog temperamenta”. Stvarajuci svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno tocan i držao se konkretnih naucno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o clanovima dviju medusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujuci posljedice toga ispreplitanja i nastojeci da pokaže odlucnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naucnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu ucinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice ciji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.
SADRŽAJ:
Okvir romana cini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva cas u utrobi zemlje a cas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni vec stoljecima rade u rudniku Vore izlažuci se tako mogucnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su vec oguglali. Obitelj cine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kci, Alzira – nešto mlada, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rodena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kuci jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujuci pa radnici dolaze kuci veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlucuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladica veoma sposobnog i priucenog za okupljanje naroda i širenja sveopcih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Medutim štrajk ne uspijeva unatoc cvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Medutim dolazi i do medusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlucni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru - vec i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.
Prica je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog decka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuce je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeca neku apatiju prema picu, no buduci da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Medutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Na kraju se takoder vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesrece poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštecuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatoceno u carstvu vjecne tame, zagušljivog i vruceg prostora. Medutim tada i sam vlasnik-gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Medutim vecinom su izvuceni leševi, jedino je živ Etjen – najveci pobornik štrajka koji je okoncan s najgorim mogucim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogucavao da kako-tako prežive uništen i trebat ce godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Medutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o buducnosti kada ce se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.
LIKOVI:
Etjen – inteligentan mladic, energican i poduzetan medutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom medu ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, medutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlucan je u borbi za pravdu, voli Katarin - “mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast covjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”
Katarina – hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog covjeka – jer “ni druge žene nisu ništa sretnije”
“bijelu, blijeda lica usled malokrvnosti”, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih ociju sa zalenkastim odsjajem
Otac Mae – razuman, vrijedan, pošten i miran radnik
Maeva žena– vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka
Žanlen – vješt i snalažljiv decko kojeg prilike cine životinjom
Rasener – stariji, vec iskusan i vrlo razuman covjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena
-“...jedan debeo covjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom”
Šaval – nerazborit, beskicmenjak, pun mržnje
- “visok, mršav mladic od dvadeset pet godina, košcat, izrazitih crta, koji se ljutio”, “Ridi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.”
Opis rudnika:
“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim gradevinama, dižuci dimnjak kao preteci rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”
“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjecanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, medu potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem nocne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila celjust jame.”