Lyrics has been copied to clipboard!
MIHAIL JURJEVIC LJERMONTOV:
FATALIST
Bilješke o piscu:
Mihail Jurjevic Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemicke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog pocetka slagala sa zetom, a nakon kcerine smrti nastao je izmedu njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala djecaka kod sebe. Jurij Petrovic vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjecivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je cinjenica pridonijela da je djecak prerano sazrio. Buduci da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treci kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknocutog djecaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješcu o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg citateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale cetiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladic koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te cetiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetnickih djela, od kojih su neka ugradena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«
Bilješke o djelu:
U svim djelima koje sam da sada citala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada necemo moci odgovoriti, tj. pitanja koja cemo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina vec odredena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slucajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je covjeku sudbina unaprijed odredena ili je ona samo slucajnost, a to je prikazao kao okladu izmedu Pecorina i porucnika Vulica. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li covjek može predvidjeti sudbinu, da li je to ocito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjeci on što mu je sudeno!? U ovom djelu mi možemo samo procitati opis porucnika Vulica, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…
Kratki sadržaj:
Djelo pocinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozackom naselju. Navecer su uvijek igrali karte, jednu vecer kad im je to dosadilo poceli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše cas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski porucnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slucajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži,
nitko nije imao hrabrosti, a Pecorin je predložio okladu. Pecorin je tvrdio da na porucnikovu licu vidi pecat skore smrti, i to iznio,a porucnik je tvrdio da nece uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere porucnika pale su još neke oklade. Porucnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kucama, Pecorin je živio u jednom malom stancicu. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u cetiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je porucnik Vulic ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog dogadaja kozak se zatvorio u jednu kucu na kraju sela. Pecorin
je rekao kozackom kapetanu neka zabavi kozaka, a da ce on uci u kucu. Pecorin je ušo kroz prozor u kucu i uspio uhvatiti kozaka.
Analiza porucnika Vulica:
“Vanjština porucnika Vulica potpuno je odgovarala njegovu znacenju.
Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oci, prevelik ali pravilan
nos – njegova nacionalna znacajka, tužan i hladan osmijeh što mu je
vjecito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
može dati pecat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao
oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama...”
(str. 152.)
Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja necemo moci nikad odgovoriti:
»…I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina vec odredena ili je to samo slucajnost?
»Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li covjek
po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed
odreden kobni trenutak… Tko hoce da proba?
- Hajde da se kladimo – rekoh u šali.
- Kako?
- Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresuci na stol dvadeset zlatnika,
sve što sam imao u džepu.« (str. 153)
Može li netko predvidjeti neciju smrt?
»Zagledah mu se u oci, ali on odceka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoc njegovoj hladnokrvnosti,
ucinilo mi se da vidim pecat smrti na njegovu blijedom licu.
Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno znacenje tih rijeci jer
su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
izmjenjenu licu pecat skore smrti.« (str. 158)
Može li covjek izbjeci sudbinu?
»Da, šteta je tog covjeka… Koji ga je vrag tjerao da nocu razgovara s
pijancem! Uostalom, valjda mu je tako sudeno…« (str. 160)
FATALIST
Bilješke o piscu:
Mihail Jurjevic Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemicke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog pocetka slagala sa zetom, a nakon kcerine smrti nastao je izmedu njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala djecaka kod sebe. Jurij Petrovic vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjecivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je cinjenica pridonijela da je djecak prerano sazrio. Buduci da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treci kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknocutog djecaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješcu o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg citateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale cetiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladic koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te cetiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetnickih djela, od kojih su neka ugradena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«
Bilješke o djelu:
U svim djelima koje sam da sada citala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada necemo moci odgovoriti, tj. pitanja koja cemo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina vec odredena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slucajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je covjeku sudbina unaprijed odredena ili je ona samo slucajnost, a to je prikazao kao okladu izmedu Pecorina i porucnika Vulica. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li covjek može predvidjeti sudbinu, da li je to ocito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjeci on što mu je sudeno!? U ovom djelu mi možemo samo procitati opis porucnika Vulica, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…
Kratki sadržaj:
Djelo pocinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozackom naselju. Navecer su uvijek igrali karte, jednu vecer kad im je to dosadilo poceli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše cas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski porucnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slucajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži,
nitko nije imao hrabrosti, a Pecorin je predložio okladu. Pecorin je tvrdio da na porucnikovu licu vidi pecat skore smrti, i to iznio,a porucnik je tvrdio da nece uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere porucnika pale su još neke oklade. Porucnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kucama, Pecorin je živio u jednom malom stancicu. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u cetiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je porucnik Vulic ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog dogadaja kozak se zatvorio u jednu kucu na kraju sela. Pecorin
je rekao kozackom kapetanu neka zabavi kozaka, a da ce on uci u kucu. Pecorin je ušo kroz prozor u kucu i uspio uhvatiti kozaka.
Analiza porucnika Vulica:
“Vanjština porucnika Vulica potpuno je odgovarala njegovu znacenju.
Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oci, prevelik ali pravilan
nos – njegova nacionalna znacajka, tužan i hladan osmijeh što mu je
vjecito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
može dati pecat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao
oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama...”
(str. 152.)
Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja necemo moci nikad odgovoriti:
»…I, ako je zbilja sve preodredeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina vec odredena ili je to samo slucajnost?
»Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li covjek
po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed
odreden kobni trenutak… Tko hoce da proba?
- Hajde da se kladimo – rekoh u šali.
- Kako?
- Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresuci na stol dvadeset zlatnika,
sve što sam imao u džepu.« (str. 153)
Može li netko predvidjeti neciju smrt?
»Zagledah mu se u oci, ali on odceka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoc njegovoj hladnokrvnosti,
ucinilo mi se da vidim pecat smrti na njegovu blijedom licu.
Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno znacenje tih rijeci jer
su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
izmjenjenu licu pecat skore smrti.« (str. 158)
Može li covjek izbjeci sudbinu?
»Da, šteta je tog covjeka… Koji ga je vrag tjerao da nocu razgovara s
pijancem! Uostalom, valjda mu je tako sudeno…« (str. 160)