+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

EKVINOCIJ

Ivo Vojnovic
Ekvinocijo
LICA DRAME
Frano Dražic, kapetan pomorski.
Niko Marinovic, bogataš iz Amerike.
Ivo Ledinic, meštar na škaru.
Pavo, barkarijol.
Vlaho slijepi.
Toni, djetic u Ledinica.
Parok.
Grobar.
Anica, Franova kci.
Jele, Ivova majka.
Kata, Pavova žena.
Marija od poste.
Lucija, djevojka u Frana Dražica.
Jedan stari mrnar.
Pomorci, radnici na škaru, ženice, djeca, narod.
Cin se dogada u malome pristaništu dubrovackoga primorja godine 186*.
(Ova je drama prikazana prvi put u Kr. Hrvatskom Kazalištu u Zagrebu dne 30. oktobra 1895.)
PRIKAZA PRVA
Mali predio dubrovacke obale, koju place more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubicasti konturi šipanjskoga slikovitog rata zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pucinu. Laki oblaci zasjeli na nebu. Na desnu kucica i magazin meštra Iva; tu je baceno tesanijeh drva i alata brodograditelja. Za tim dolazi ducanic Pava "barkarijola", do kojega se ispinje uz tri stepenice. Tik ovijeh kamenita klupa. Izmedu tijeh kucica penje se ulicica, gdje stoji Mare postjerica, ili, kako je puk zove: "Mare od poste". - Na lijevoj strani kameniti zid, nad kojim vise guste grane "mjendula", "šipaka" i "košcela" i vrata zelene šare, što zatvaraju baštinu kapetana Frana. Prema sredini stere svoje grane stara lisnata murva zaobrucena kamenitim sjedalom. Nedaleko od magazina meštra Iva pruženaje nova nedogotovljena "barka" poduprta sa sviju strana polugama. Ispod nje prosutoj je mnogo košcela i pilotine. Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholicne prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana, što ce doci.
POJAVA PRVA.
Pavo, Toni i jedan stari mrnar, za tim Kata i dvoje djecice.
(Kad se zavjesa podigla, Pavo sjedi na kamenitoj klupi kraj svoje "butižice", a jedan stari mrnar prolazi tiho na svojoj ladici s uzdignutijem ostima u ruci, mucaljiv nepomican, upiljen u morsku dubinu).
PAVO (dozivljujuci staroga mrnara). Luka! ...
STARI MRNAR (s ladice). E!...
PAVO. - Uhitio, - a?...
STARI MRNAR (kao gori). Ni vraga.
PAVO. - Bice kurenat...
STARI MRNAR. - Ekvinocijo, meštre Pavo, ekvinocijo! (Ne staje malo po malo).
PAVO (pogledao nebo, pak dignuo lulu iz usta i pljunuo na zemlju). Eto ti na! - Vragovi ga odnijeli!
GLAS KATE (iz butižice). Pavo! Pavo!
TONI (koji nešto planja ispred magazina; podrugljivo). "Grmi, lampa, Baro kanta!"
KATA (na vratima butižice podbocenih lakata). A otkad si pak i gluh, coece?
PAVO (mirno pušeci). Nijesam, Kate.
KATA. Pa, kad si se nagledo tega mora, jesi li što dobio, a?
PAVO (kao gori). Ništa, Kate.
KATA. Ti da sjediš kako tinto, a ja da se raskvartam!? - A ko ce mi prigledat djecu?
TONI (kao gori podrugljivo). Ja, gospo Kate.
KATA (jedito, ko da ce se zaletjeti na njega). Muci, gomnaru, er cu te ...
TONI (pobjegne u magazin).
JEDNA MALICA (razdrtijeh haljina vodi za ruku još siromašnije i manje djetešce. Pristrašeno). Dva solda kruha!
KATA (razbecila se uskošena). Što?
PAVO. A otkad si pak i gluha, Kate?
KATA. E, - cula sam, cula! - Sve kakva sekatura. (Ulazi u butižicu)
PAVO (maloj, pušeci). Kako ti je ime?
JEDNA MALICA (jadno). Perica.
TONI (koji viti iz magazina. Reci, ludno, ci pokojnoga Balda barkarijola.
PAVO (zacudeno). Sto? Baldova? - (Zove). Kate, Kate! -
TONI (dotrci do ispred butižice). Zovu Vas gospo Kate! (Odmah pobjegne).
KATA (izlazi s kruhom u ruci; prema Tonu. Da si mi došo! (Maloj). A de su dinari?
PAVO (Kati, odvracajuci ruku djeteta). Otac umro, a majka u ošpedalu.
KATA (u cudu). Nikina djeca? - Muko moja, - cekaj, cekaj (ište u špagu). Nemam, ne. - (Uzme ih za ruku). Nu hod', cerce, nacemo štogod. (Vracajuci se s njima u butižicu). Blažena Gospo! - mizerije! (Ulaze),
PAVO (gledajuci za njima). I njih je izbacilo more. (Trese lulu). Gja. - Ko više, ko manje, - svi smo utopljenici. (Spravlja lulu u špag, pak ustaje). Idem joj prigledat djecu. (Tonu). Reci meštru, da sam ga isko. (Hoce da ide.).
POJAVA DRUGA.
Prijašnji i Ivo.
IVO. (ulazeci s pilom ispod ruke). Ko me zove?
PAVO. A! - Dobro došo!
IVO. (ostavlja pilu kraj magazina, pak pita Tona). Je li mu tu bila majka?
TONI. Nije, gosparu.
IVO. Tad podi doma i reci joj, da cu objedovat u magazinu. (Toni ode),
PAVO. Posla e, meštre Ivo?
IVO. Da Bog pomože! - A - cio si govorit sa mnom?
PAVO. Hm! - (Pokazuje na vrata s lijeve). Isko te - znaš ... on ... stari ...
IVO. Kapetan Frano?
PAVO. E, e!
IVO. A zašto?
PAVO. Vrtio ti se jutros okolo barke. - Pomislio sam: gusta ga; ma - (potiše) poslije sinocnjeg burdela.
IVO. Sto govoriš?
PAVO. Uh! - bulikan ... (Ugledao Katu, koja izlazi s djecom iz butižice). Eto ti nje, - ona zna bolje.
KATA (djecici, koja nose svaka veliki kruh ispod pazuha i ogrnacic pun svacesa). Da - brave! - Držite se za ruku tako, - (Pavu) a ti reci onoj ludoj Margariti, da hi ne pušta same. Mogla bi ona doc po kruh. Neka se ne straši! Bice joj sved spravan.
PAVO (djeci). Homo, homo! Ima dobrijeh duša i za vas. (Odlazeci, Kati). Znaš, - idem ti prigledat djecu. (Odlazi držeci za ruku siromašice).
POJAVA TRECA.
Kata, Ivo, pak Toni.
KATA (sklopila ruke, pak se zagledala za njima). Muci se - trudi vas život kako živina, pak na! - Majka u ošpedalu, a djeca na putu! (Trese glavom). Tako mi - padu ti ruke!
IVO. (zamišljen, za sebe). Bulikan, - a zašto?
KATA (uputila se prama butižici). Ako ti se vratim na svijet, ne muci se, meštre Ivo! ostacu osidelica. Radati samo siromaha, duše mi, i vragu bi se dodijalo.
IVO. (Kati). Bilo je sinoc treske, a? - Kate?!
KATA. Sinoc? - Đe? - (Sjetivši se). Treske? - Reci pako.
IVO. A - ti si cula?
KATA. Kako ne bih? - Zatvarala sam baš butigu, kad - ko ti me došo ometat? - Nike Lucina! Prohtjelo joj se beškota! - Bi li vrag na onu mu? Ni daje breda! Ma ko nema reda, nema ga...
IVO. Pak - pak?
KATA. Insomma, ja sam ti je poslužila; kad što ceš cut?! Krivi se neko, krivi, ni da bi, Bože prosti, klali praca za Božic: "Ne cu, ne cu, gospar sam ja", - zavija ti ona stara hudoba.
IVO. A jesi li cula koji drugi glas?
KATA. Da?! Ja sam ti se, moj sinko, pripala, pa ... bjež'!
IVO. (za sebe). Može bit je tanco! - Ne - ne, to ne može više tako hodit!
KATA (za sebe). Te capiso, rekli bi Pulljizi. Zasmrdelo staromu, što se macak vrti okolo komina.
IVO. Kate! - Ja valja da s njome govorim.
KATA. S Anicom? - U ime oca i ... Ti si zamahnito, mladicu moj.
IVO. Do malo cu, ako mi ne pomogneš, da joj pridam dvije tri rijeci.
KATA. "I ne uvedi nas u napas' !" - Ma ne znaš ti, da su tebi, meni i svakomu - zatvorena ona vrata? - Osim popa na Vodokršte i Marije od poste.
IVO. Ah! - može bit ona! (Trci prema ulicici) ...
KATA (zaustavljajuci ga). Hodi, vraže, da te cuju do Zatona! Pušti malo mene.
IVO. Draga, dobra Kate.
KATA (zove u ulicicu). Marija! - Marija! E! - (Toni ulazi s protivne strane).
IVO. (Tonu). Uzmi kliju i planju, pak podi u dum Mata! Naciniceš mu blanak.
TONI (uzimljuci stvari, za sebe). Vrag ponio i blanak i dum Mata! - (Ode).
KATA (iz ulicice). Oslobodi, Bože, ni da su svi danas gluhi. (Zove). Marija!
GLAS MARIJE (iz ulice). Ko me zove?
KATA (glasno prama ulicici). E! - Ja - ja - nuhod' ovamo! (Ivu). A sad brzo, de je ta knjiga?
IVO. (do magazina). On cas, - on cas, dobra moja Kate! (Ulazi).
KATA (sama). Da, da, a intanto Kate cini neke posle! E! što ceš, i to tije lemozina. - Samo ne prikori me, kad uzimaš koš djece. (Ugleda kapetana Frana, koji izlazi iz svoga vrta). Nuti sad ovoga! - (Hoce da se povuce u butižicu). Podi, vraže!...
POJAVA CETVRTA.
Frano, Marija, Kata, za tim IVO. i jedan radnik za škara.
FRANO (zatvorio vrata, pak ih razgleda i drma). Lupeži, karonje! - Nema dva godišta da sam ih do napengat, pa na ... Dušu raspukla su se kako šipak.
KATA (do svojih skalina). Tresi, tresi, - zatresti ce ti se.
MARIJA OD POSTE (izlazeci iz ulicice). A ko me zove?
KATA (pristrašena). Muko moja. - Ovo ti mije zadnja!
MARIJA (kao gori). A, ko me ...
KATA (zacepi joj usta). Prisjelo ti! ... (Tiho). Ne vidiš li ga?!
FRANO (odlazeci ugleda Mariju). Uranila, e?
MARIJA. A što cete? - Barka prazna, a vjetar u krmu.
FRANO. Ima li što knjiga?
MARIJA. Ni za dušu.
FRANO. A celjadi?
MARIJA. Niko! Vlaho slijepi i ja. (Kate se približila magazinu, otkle je izašao Ivo i predaojoj list. Kate ga hitro skrije ispod ogrnaca. IVO. odlazi tiho s druge strane).
FRANO. Jesi li susrela kakav brod, - škunu, onako, znaš, nešto velika? ...
KATA (porugljivom ljubeznosti). Cekate li kakvu koracatu, gosparu Frano?
FRANO (najedeno). Pitam nju, - a ne tebe.
MARIJA. More kako dlan, kapetane.
KATA. Eto na; nema ni koracate.
FRANO (kao gori). Uf! jezicine. (Odlazi mumlajuci). Ma - Gja! ... Koji bi vrag držo ovaku postu? (Ode).
MARIJA (brecnula se, pak za njime). Ne miritaš bolju, gosparu moj. (Jedito Kati). - Ah! Jesi li videla ardimenta?! - Er mu nije plutalo nešto velika, a on kako mazga.
KATA. Pirat su ga zvali, i pirat je osto.
MARIJA (kao gori). Da mi ti je donijet kakvu "priporucenu!"
KATA (Kaže joj lukavo list). Hoceš li?
MARIJA. Što?
KATA. Zazvonit i predat je Anici?
MARIJA. Misliš da bi ga upekla?
KATA. Ne manjka joj nego rep, da bude zmija.
MARIJA (ugrabi joj list). A ti krepaj! (Zazvoni).
KATA (zatrcala se smijuci se do butižice). Mare! - paraš - mi se duša isprid raja!
MARIJA (uljegla kroz otvorena vrata, otkle povirila glavom). Kate! - Pocela me pecat! (Ude i zatvori).
KATA. Eto smijeha, kad mu se i ne nadaš.
RADNIK IZ ŠKARA (ulazi sa ulice. Kati). Tabaka po sedam solada, Kate!
KATA (ulazeci u butižicu). Veselo na škaru, e, Andro?
RADNIK (sjeo na skaline). Došlo nešto karamusala iz Arbanije, da mu sašijemo rebra.
KATA (dolazi i dava mu duhan). Ala posla!
RADNIK (puneci lulicu). A što ceš? Za siromahe dobar i Turcin. - Fala Bogu!
KATA. Pa govoru - nekrst!
RADNIK (kao gori). Nije nas ubio nekrst - ne. (Zapalio lulu. Cuje se daleko rastegnuto pjevanje). Cuješ li, Kate? - placu pusti škar. - (Strese ramenima i ode otkle je došao).
KATA. Kako došlo, tako prošlo. A što ceš? Fala Bogu! A sad valja mi prigledat objed jadnoj Mariji, er joj se onamo nece skuhat. (Nosi iz ducana metlu, pak je stavlja preko praga). Eto ti tu! Neka znadu, da me nije doma. (Ode uz ulicu).
POJAVA PETA.
Ivo, Frano, zatim jedan manjak.
FRANO (ulazi razgovarajuci se s Ivom, a drži u ruci list). Pak što? - Ti ne bi?!
IV0. Da znam uprav zašto?
FRANO. Reko sam ti, da ima posla u Cilu. Jedna peca na dan! - A još više, de se kopa petroljo. Trudio bi, jes', ma in conclusione dinara puni špazi.
IVO. A ko mi to garantiškava?
FRANO (hitnlje). Ko! ... ma oni, coece Božji, koji to piše: moj prijatelj, - bogatun! Nije li on poslo Pera Smokovca u San Francisko? - A nije li se Pero vratio s patentom, mi capite, s patentom na glavi, e?
IVO. Da, da, - ma ...
FRANO (sve povjerljivije). Nema tu ma! ... Gledaj Marka Kapetanica! Nema ni dvaes' godišta, što se smuco po gradu, ne bi li ga ko prihranio. Pošo, pa se vratio, a znaš de sad spi? Kupio palac Sorgica, pak ti se pružio u kamari damaškanoj kako vlastelin. A? - A to nije ništa, je li?
IVO. (iza kratkoga razmišljanja). Ne, kapetane, - nije to za mene.
FRANO (zatajenim gnjevom). A zašto, zašto di grazia, da mi je znat?
IVO. (mirno, posmijehom) Majka mi je sama.
FRANO. Žene! - puh!
IVO. Nijesu sve iste.
FRANO. A što si, što ciniš, da ti - ne premaju dinari?
IVO. Znaš onu, kapetane: - "U kucici loncic, - u loncicu bedrica, - na bedrici nožic!" - (Smijuci se). To se kanta na Božic okolo badnjaka, i tako je. Brez košare prije, - a sad? Tle, što gazim - moje je. Jes', cio sam i ja jedan put u svijet.
FRANO. Vidiš, vidiš.
IVO. To mi je, kapetane, od oceve krvi. - Kad me pak majka zagrlila i rekla: "Ne ostavi me!" osto sam.
FRANO. Uh, te žene! - ne znadu nego plakat ...
IVO. Lasno je tebi, kapetane! - Ono što si, tvoj si. Aja? I ove ruke, što me hranu, i što sam, i što imam - sve, sve je majcino. Kopala, prala, služila. - Sad je sijeda. - Pa hocete da je ostavim!
FRANO. Ma dinari, dinari!
IVO. E! Imam hi dosta, da prošetam moju staricu do Grada, da je povedem, kad su velike feste, u Gospu, pa da uzmemo sorbet na Pilama. - A da nas vidiš, kad se vracamo doma! Reko bi: vjerenici! Promisli! - Sami u našoj barcici! Na krmi sjela moja mamica, tiha i mirna kao vecer od nedelje! - Zasukala abit od svile, pa gleda, gleda sunce, što pada, aja? E! - bliješti mi se od svjetlosti zlatne kolane, što joj oko vrata visi. Tad, duše mi, kapetane, - tad ti zasijecem veslima more - onako, znaš, zategnuto i dugo kako mrnari od gvere, kad vozu Masimilijana na Lokrum.
FRANO (za sebe). Da sam se privario?
IVO. Zo Vam je, gosparu Frano, što Vas ne slušam?
FRANO. O! - jedan manje - jedan više! - Veramente - mislio sam, da imaš više ambicijoni ...
IVO. A što ce mi?
FRANO. Zlato otvara svacija vrata - Ko zna?! Bogat, mogo col tempo nac ono, kako se govori, - dobri partit.
IVO. (naglo). Mislite li? ... (Gledajuci ga oko u oko). Zašta mi to govorite, kapetane?
FRANO. Perche me gustaš! - (Za se). Hubobo! ...
IVO. (nakon kratkog razmišljanja, dalekim pogledom). Da ti recem: daj mi vremena, da promislim? ...
FRANO. Reko bih ti: cekam Amerikana, - govori s njime ...
IVO (zamišljen). A majka?
JEDAN MANJAK (trci s lijeve, pak, dignuvši kapu, vas zapijehan). Gospar dum Antun ... porucio ... da je došo ... oni ...
FRANO. Koji, koji?
MALI (kao gori). Oni! Oni! ... i da Vas ceka. (Pobjegne).
FRANO. Vražja djecetina! ... (Upucuje se prama lijevoj strani, pak obracajuci se prema Ivu). Meštre Ivo, da sam ti pripocen. (Ode).
POJAVA ŠESTA
IVO sam, za tim Marija, a kašnje Jele i Vlaho slijepi.
IVO (zamišljen). Zašto su me njegove rijeci upekle? Što ce sa mnom? Hoce li me, oli? ... (Pauza). Kako pece zlato! ... A majka? (Sjede ispod duba zamišljen).
MARIJA (otvorila vrata Franova vrta, pak provirila). Pošo - Psss! - (Vuce za sobom Anicu te joj pokazuje Iva). Eno ti ga.
ANICA (držeci se za Mariju). Strah me!
MARIJA. Proce ti. (Turne Anicu prema Ivu).
IVO. (trci joj u susret.) Anica moja!
ANICA. Ajme! što sam ucinila!
IVO. Dobro djelo.
MARIJA (odlazeci polako put ulicice). Eno ti mu recepiša i espresa (Smijuci se ode).
IVO. (Anici). Ti mu nijesi ništa ispovidela?
ANICA. Trudno mi je, Ivo, kako grešnici isprid Božjega suda.
IVO. Jadnica! Ti se strašiš!
ANICA. A što ceš! ... Kad me pogleda onako, o! ... tad ne mogu, ne ...
IVO. On te vice, - on ti prijeti.
ANICA. A što ceš! ... Kad me pogleda onako, o! ... tad ne mogu, ne ...
IVO. On te vice, - on ti prijeti.
ANICA (prignula glavu). Ne ...
IVO. Može bit i da te ...
ANICA (hitro). Oh! ... ne ...
IVO. Ma što mi skrivaš, kad te vidim taku? ...
ANICA (tužno). Varaš se.
IVO. Nijesi bila tako blijeda, kad smo se susreli na Mihajlu.
ANICA (nježno). E da! - Turnuo si mi u ruku Miholjica ...
IVO. A ti, zlicino, pružila si mi struk pelina.
ANICA. Išcupala sam ga na vratima od crkve! - Vidiš, nijesam sretna!
IVO. Pa što?! ... Pelin vonja i na suhijem hridima.
ANICA (zagledala se u njega). Kako cudno govoriš!
IVO. Ludo, je li? Ma ko je kriv? Kad te vidim, dodu mi na
pamet tolike cudne, slatke misli, pa govorim bolje i ljepše nego svaki dan. Cini mi se kako da mije sunce uljeglo u srce i u glavu. (Anica naslonila glavu na njegovo rame). Ma ... što ti je?
ANICA (tiho). Govori, govori ... slušam te.
IVO. (gladeci je po glavi). Kako su ti meke kose!
ANICA (kako gori). Bice tvoje.
IVO. Dušo! (Poljubi je u celo; kratka pauza. Cuje se pjesma mrnara na škaru).
ANICA (kao gori). Što to pjevaju mrnari?
IVO. Kako i mi, - od veselja i žalosti. (Jele ulazi s košicorn ispod ruke, pa ide ravno u magazin).
ANICA (istrgla mu se iz narucja). Ah! Ivo, - to nije rados' , lagat - ne! ... (Jele došla do magazina, razgledala se naokolo, pak, ugledavši zaljubljenike, ostala kao od kamena).
IVO. Misliš li da me strah od njega? Nijesam li mu par? Oca mi je odnijelo more, kako i drugijem, - a majku? Poznaš li onu andiosku ženu, a?
ANICA (milo). Ja joj poznam sina.
JELE (u sredini podbocenljeh lakata). I to ti je dosta.
ANICA. Jele!
IVO. Majko!
JELE (dolazi polako naprijed, gledajuci mrko sina). Pa kad se nagovoriš sto puta jace i slade ispred oca te tvoje ...
IVO. Majko!
JELE (kao gori) ... i kad mu pribrojiš. žulje tvojih ruka i po - štenje tvoga imena, pa, ako hoceš, i majcine blagosove, znaš, što ce ti se dogodit? ... išcerace te.
ANICA. Ah! (Skrije lice rukama).
JELE. Jes' - perche za onu celjad ti si odrlija.
IVO. (za se). I ona kako stari!
JELE (Anici). Reci mu ti, da lažem.
IVO. Zašto je ubijaš, kad ti ne cini ništa?
JELE. A zašto je mamiš, kad joj nema ufanja?
IVO. Zaboravljaš, majko, daje ljubim i castim.
JELE. Da je castiš? - (Anici). Cuj me, ti mala, vjere ti - cutiš li ga, er ti je to došlo iz srca, - onako, znaš, kako pupci na grani, - olije on tebe tužnu, slabašnu privario? ...
ANICA (naglo). Oh! ne!
JELE (dubokim uzdahom pogleda sina, kao za sebe). Majcin sine! (Sjede kao umorna ispod duba).
IVO. Što ti je, majko?
JELE. Ništa - ništa, zamantralo mi se.
IVO. (Anici kao u šali). Moja starica cuje iz daleka ekvinocijo kako mrnari. Jadnica! (Milujuci majku). Još je muci tuga za onijem, što joj je more proždrlo.
JELE (skoro za sebe, zamišljena). I što kadgod izbaca! - - -
ANICA (Jeli, milo). Da se umiriš, Jele, rijecu ti, da mi je tvoj Ivo drag za njegovo dobro srce i za ljubav što ti dava.
JELE (odvažno ustajuci). Podi doma, cerce. Ja cu govorit za njega.
IVO. (ponosno). To je moja majka!
VLAHO SLIJEPI (iza pozornice pjeva):
Dodi, dodi na prozore,
Diklo svijetla i prislatka.
(Cuje se smijeh i vika ženica).
JELE (Anici). Poj! - da te ne nadu.
ANICA. Bog te uslišio, Jele! (Ivu). Moli se za našu srecu.
IVO. Znaš, da sam tvoj. (Anica ode u vrt).
JELE (gledajuci ih, polako). Eto - i ljubav je došla!
POJAVA SEDMA.
Vlaho slijepi, ženice, Kata i prijašnji osim Anice.
VLAHO SLIJEPI (s otvorenim, crljenim suncobranom, a u ruci štap i puno kraliješa, kurgjelica, korduna, koralja itd. Ispod duge, sive, izlizane flajde vise dvije platnene pune vrecice. Ulazi pjevajuci, a za njime djeca i ženice. Sve veselo, naravno, domace. Vlaho nazivlje po njegovu staru). "Bumbaka, kraliješa, kovcica, - žene!"
KATA (izlazi s ulicice). Vlaho, beleco moja!
ZENICE (okolo njega cevrljajuci). Imaš li koralja? - Dobar nam došo! - Đe su te puce? - Kad cemo na kolende? - Brzo Vlaho, brzo!
VLAHO (opkoljen). Imam svega i svacesa, - ma nemoj me zadušit.
KATA (smijuci se). Nemojte mi ga! On je moj cicizbeo; je li, Vlaho?
106
VLAHO (pjevajuci):
Tanka struka i oblika,
Mirne cudi i jezika,
Katarina, oj priblaga,
Ti si, bome, gora od vraga! (Svi se smiju).
KATA. Doce kolende, pa cu ti se osvetit. (Sve žene oko Vlaha kupuju i šale se).
IVO. (za sebe). Da joj recem, kako me mami?
JELE. Vidiš, i ti nemaš odgovora. Što god rekla, on ce te zasjec jednom: a dinari?
IVO. (zlovoljno). Bio bi put do zlata ... ali ... ko bi s tobom? ...
JELE (zacudena).
IVO. ... što je to?
IVO. (kao gori). Sve su žene iste. - Eto, mucim li, zlo, ... sanjam li, - još gore ...
JELE (zgrabivši ga za ruku). Ti hoceš poc? ...
IVO. (kao gori). Ne - ne ...
JELE. Za nju bi ucinio i to!
IVO. (istrgnuvši se). Ni za nju, ni za tebe. Rekla si, da sam odrlija, a - taki ne vijadaju. (Ide tromo put magazina).
JELE (zacudena i nijema). Vihar ih nosi, a majke placu!
PRVA ŽENICA (Vlahu). Imaš li prstena?
VLAHO. I ljubaca. (Smijeh).
JELE (osvijesti se, pa ide do Vlaha). Ah! došo si mi, Vlaho?...
VLAHO (slušajuci njezin glas). Cujte, cujte! - to je oni lijepi, cestiti glas. (Pjevajuci):
Svijetla kruno od istoka,
Slavna Jele Križarica. (Ide ravno prema njoj).
PRVA ŽENICA. Pak on da ne vidi?! ...
KATA. Slijep ti je, Vice moja, kako zemlja, ma Bog mu je do svjetlos' de je drugijem tmica. (Cuje se iz daleka zvono).
KATA I ŽENICE. Podne! - A objed? ... A što ce rijet muž? Bice bata! - Bjež'! (Razidu se na sve strane. Kata stavi opet metlu priko vrata, pak ode uz ulicu).
POJAVA OSMA.
Vlaho i Jele.
JELE. (Duga pauza. Prekrstivši se iza kratke molitve, pa, kad zvono prestane). Kupiš li za mise, Vlaho?
VLAHO (trese lijevom torbicom ispod paletuna). Još koji solad, pak ce bit i za veliku. A, reci: - zašto ti služu molitve, Jele?
JELE (davajuc mu iz špaga nešto dinara, muklo). Da nas ne uvede u napas'.
VLAHO (stavljajuci dinare u bisage). Eh! tad ce nam je rijet dum Mato na Mihajlu.
JELE. A zašto ne u Gospi od Milosrda?
VLAHO. Ne cuješ li, Jele, kako more buci? Bice mrtvijeh pomoraca, pa valja molit de im drugovi pocivaju.
JELE (za se, zgražajuci se). Ekvinocijo je opet tu.
VLAHO. Što tu brebonjiš, Jele?
JELE (prene se, pak mu stavlja ruku na rame). Ništa, Vlaho! Mislim, kako ti je to došlo, da ...
VLAHO ... Da kupim molitve za tudu celjad? ... Je li? ... Ih! - A zašto ne pitaš, kako me neka žena rodila i ostavila isprid vrata od ošpedala? I zašto se smucem po svijetu brez konca ni konopca? A? ... Ne znam, ne znam, Jele! ...
JELE. Nijesi ti naj nesretniji, Vlaho!
VLAHO. Može bit zato, perche sam slijep, e, e! I tako je! Kad ljudi vidu ove prazne rupe, govoru drugacije, er mislu: ne gleda nas. - Eh! tad njihov glas dohodi iz dubina, koje niko ne pozna, aja ti hi razumijem - i meni hije žo. - Bice ludo, Jele, što govorim i što cinim, ma ... (Trese s novcima). Kad pitam lemozinu za druge, cini mi se da ... vidim.
JELE (duboko), Nijesi slijep, kad si tako pun milosrda.
VLAHO (tiho). Zašto si tako tužna?
JELE. - (Prode rukama preko lica). Sve je prošlo... sve se umirilo, ... a isto sam ti, kako je ono parok reko: "štica razbijena broda!"
VLAHO (još tiše). Strah te? ... JELE (u strahu). Ti vidiš?! ... VLAHO. Ne ... Slijepac te sluša ...
POJAVA DEVETA.
Pavo i prijašnji, zatim Kata, IVO. i dva radnika sa škara.
PAVO (ulazi s baulom na plecima, te ide do vrata kapetana Frana). Hej! ... Ko ce mi zazvonit?
JELE. Evo mene, Pavo! (Zazvonl).
PAVO. Pozlatile ti se ruke, Jele!
VLAHO. Puhaš, Pavo, kako dolfin.
PAVO. Ni mrci nijesu tako pizetni. (Vrata se otvaraju. Pavo ulazi).
IVO. (izišo iz magazina sa staklenkom vina u ruci). Majko! - a de je žmuo?
JELE. Ah, glavo! ... Zaboravila ga. (Trci prama butižici, te susreta Katu iz ulicice; obedvije ulaze u ducan).
VLAHO (prama Ivu). Imaš li kap i za mene?
IVO. Dodi, dodi, pjesnice moj!
PAVO (izlazeci iz Franovih vrata, pak zatvarajuci ih). No me gusta, kako Spanjuli govoru. Para mi se tamnica.
JELE (izlazi iz Katine butižice i nosi prazni žmuo Ivu. Dva radnika dohode s lijeve strane, ter ostanu do Iva razgoarajuci se. Ivo dava svakomu vina).
KATA (na pragu ducana). Ko je to došo, Pavo?
PAVO (prezirno). Nešto Amerikana, pun prstena i kolana. Puh!
PRVI RADNIK (Ivu). Da si vidio, meštre, kako mu se klanja gospar Frano! Sve ovako! (Oponaša ga).
DRUGI RADNIK. Bice hala kako i on.
IVO. (za sebe). Da nije oni od emigracioni?
KATA (gledajuci na dno). Nuti, nuti! - eno ti onega od prstena.
PAVO. A gledaj djecetine iza njega!
POJAVA DESETA.
Niko, Frano, prijašnji i djeca.
NIKO (izlazi s Franom, bacajuci šaku dinara medu djecurliju, što se za njime skupila). Na! ... koljite se. (Djecurlija se baca na tle i 'rve za dinare). Ha! ha! ha! - Pravi Indijani!
KATA (zgrabila metlu, pak tjera djecu). Marš, otole!
NIKO. Oh! oh! policija?
KATA (s metlom na ramenu, oštro Niku). Necu smetlišta isprid vrata. (Ide u butigu).
PAVO (sa strane). Nije moja Kate luda.
NIKO (Franu). Eto ti na! ... jedva došo, valja mi se smijat. - Sve isto malašno i ridicolo! Vidiš li hi! - Ljudi sjedu isprid kuce i gledaju nebo, otkle ništa ne dohodi, - a žene - uh! ne govorimo, ne! - samo lotrojstvo, siromaštvo i lizanje otara.
FRANO. Furda, brate, - ma dobra za Ameriku! He! he!
NIKO (smijuckajuci se ide s Franom prema njegovim vratima). Dunkve i za nas!
FRANO (zvoni). Introibo, - kako popovi govoru.
NIKO. Bi li vjerovo? - To me zvonce pomladuje.
FRANO. 44 oli 45?
NIKO. - Muci! ... 52!
FRANO. 52 manje 20, ostaje 32!
NIKO (veselo). To je razgovor. Mlad sam i primlad za ...
FRANO (zacepi mu rukom usta). Pssst! (Otvaraju se vrata. Frano govori nekome u vrtu.) Reci, da odreže pršutka i stavi dvije kikare gnanariza više. Došo je oni gospar iz Amerike. - Neka se obuce malo bolje. (Prema Niku) U toliko. - (Opazi da se Niko zagledao u ladu, okolo koje Ivo radi pjevuckajuci). Ah ... hudoba je tu! ... Da mi omete poso! - Ne ceš, ne! (Niku). Junacina, eh?
NIKO (zagledavši se u barku). Ko?
FRANO. Meštar.
NIKO. Ne. Gledam barku. - Caramba! A otkad se to gradi u vas? - (Približuje se. IVvo ne pazi na njega).
FRANO (polako). Oh! to ti je glava!
NIKO (kao gore). Krma kao vreteno, a boci malašni i nabreknuti. Baš inglezi "gig". Cudno! (Stane ispred Iva). Ti si meštar!
IVO. Jesam.
NIKO. A de si to naucio?
IVO. Nešto u Gružu, a nešto iz moje glave.
FRANO (polako). Da ti ga je u Americi!
NIKO (Ivu). Ciji si?
IVO. I da ti recem, ne bi me pozno.
NIKO (za sebe). Đe sam vidio tu facu?
FRANO (kao gori). Osoran je, - ma trudi za trojicu. Ala bi ti služio, da ga odvedeš! ...
NIKO (Franu). Oli ti je na putu?
FRANO. Ah! ne ... ma ... žudim mu srecu.
NIKO (Ivu). Što išteš za tu barku?
IVO. Ne dam je.
NIKO. O! o! - gospostva!
IVO. Smeta li te?
NIKO (oko u oko). Ni malo. (Za se). Na nekoga me spominje. - (Hoce da ide s Franom).
VLAHO (izlazi iz magazina. Jeli). Ja cu naprijed (Nazivljujuci). "Kraliješa, traka, bumbaka!" - -
NIKO (obrne se naglo). Što je to? - Vlaho slijepi, - još živi! ...
VLAHO (zaustavio se za cas prisluškujuci, zatim nastavlja). "Korduna, koralja, sapinjaca!" - -
NIKO (ide k njemu, pak ga vodi naprijed). Ni jedno, ni drugo, ni trece - nego tebe, tebe! ... ha! ha! ha! Ti si. (Razgleda ga). "Konca, bumbaka sapinjaca!" - Sved isti! Ah da znaš, koliki te spominju i u Peru, i u Cili, i u Paragvaju! Ha! ha! Slijep, žgurav, obricen - ti si, ti si! .
JELE (izlazi iz magazina, noseci praznu cašu u Katinu butižicu. Došavši do skalina, cuje glas Nika, pak ostane okamenjena, gledajuci sve naokolo, otkle je taj glas). Ko to govori?
VLAHO (Niku). Ti me spominješ, a ja te ne poznam.
FRANO (Niku). Mici se! - Objed je spravan. Pušti tu pijavicu.
NIKO. Ti me ne poznaš! A ko je kanto s tobom kolende u Gružu isprid nekijeh funjestara? ...
VLAHO (slušajuci pomnjivo). Govori, govori ...
JELE (pristrašena, izašla do butižice). Što je to? - što je to?
NIKO. Znaš, kad smo pjevali: "Cuj me, draga, na prozoru!" (Smijuci se). Ne, ne - nije tako!
VLAHO (pjevajuci). "Slušaj, dušo, dragi place!"
NIKO (štucajuci s rukama). Bravo, bravo, to je, to je! - ha, ha!
JELE (zadrhtala, pa joj caša pada na tle i razbije se). Bože moj!
KATA (istrcala iz butige). Jele?
JELE (prisiljenom zabunom). Ništa, ništa! Popuzla sam se! (Prislonivši se na Katu i pogledavši Iva, koji radi). Muci! Muci!
PAVO (nosi iz ducana cašu vode i dava joj piti). Smela te - omarina!
NIKO (do vrata s Franom, kao da hoce uljesti. Vlahu). Drago mi je da sam te našo, Vlaho! Ko tebe vidi, spominje se zaboravljenijeh stvari. (Dava mu iz špaga zlatni cekin). Na, - napij se i u moje zdravlje!
VLAHO (pipajuci novac). Zlato je! - (Glasno). Bice ti za dušu. (Stavlja ga u torbicu).
FRANO (ulazeci). Ma si dodijo. (Ulazi u vrt).
NIKO (kad otvorenih vrata). Ha! ha! Vlaho moj! govoriš sved ludo, kako i prije! (Ulazeci). "Korduna, kovcica, kraliješa!" - Ha! ha! - sve isto! - Oh de sam došo, de sam došo! (Ide i zatvara vrata).
IVO (gledajuci za njime). Prisjelo ti!
PAVO. Frano da ga prima i tratava! Razumiješ li ti to? (Razgovaraju se medu sobom. U to dodu i ona dva radnika, ter pušeci stoje i govore s Pavom i Ivom).
JELE (cim se vrata od vrta zatvoriše, zatrci se do Vlaha, pa, razgledajuci se strašivo naokolo, govori muklo, hitro). Tako ti milosrda Božjega - reci, Vlaho, vidiš li?
VLAHO. Bog vidi, a ja slušam.
JELE. Dakle ... tvoje jadne oci? ...
VLAHO. Reko sam ti: nemam hi.
JELE (sve to muklije i strahovitije). A isto, poslije godišta i godišta - kad si cuo oni smijeh, ti si u tvoj tmici pozno, da je on ...
VLAHO. On?
JELE. Covjek, zvijer, hudoba? ...
VLAHO. Sve i ništa.
JELE. A ime - ime?
VLAHO (misleci). Eh! pocekaj malo spominjem se, - jes', jes' ... smuco se po Gružu veseo, mlad. - Ma što govorim? ... bio ti je susjed, Jele! ...
JELE (zadušeno). A ime - ime?
VLAHO. Oh! bella ... Iva Marinovica sin.
JELE (kao gori). Ah! Muci. (Ostane kao od kamena).
IVO. (smijuci se, na dnu, s Pavom i s radnicima). Ha! ha! i ta ti valja!
JELE (nijema u neizrecivoj nutarnjoj muci). Oh! ti glas ... ti glas!
IVO. (dohodi naprijed, držeci sjekiru u ruci). Dušu mu! Da pukneš od smijeha!
PRVI RADNIK. Jes'! tako je! Frano zagrlio Amerikana i reko mu: "Eto mi zeta! "
VLAHO I JELE (u jedan mah). Zeta!
IVO. (za sebe). Za to me stari mamio, da idem u Ameriku! (Jeli). Eto vidiš, što hoce rijet oko! Jedva mi se prikazo oni miliš, nešto mi se smutilo. Ala sam ga pogledo! - Sad znam ...
JELE (pristrašena, gledajuci ga u lice). Ti ne znaš, što govoriš.
IVO. (polako Jeli, pridušeno) Ja znam da, kad bi je on uzeo ... (zamahnuvši sjekirom), bila bi mu zadnja.
JELE (s velikim vriskom zgrabi mu sjekiru).Ne! ... (baca je na tle).
IVO. (zagledao se vas u cudu u majku). Majko! ... što ti je?
JELE (protrne i sva se ukoci od svladane borbe; ali snaga je pocinje ostavljati, ter, smiješeci se, govori prekinuto, bolno). Ludove! ... pristrašio si me! (Vlahu tiho). Vlaho, mrem ti ...
IVO. (Vlahu). Odvedi je doma i cuvaj mi je lijepo. (Milujuci Jelu).
JELE (odlazeci za Vlahom). Idem ... idem ... dušo! ... (Odlazi, bacivši cjelov Ivu).
KATA (Pavu i radnicima). Onaka mlados', pa za starežinu ... A ovi jadnik! - Uh, bice tu - svega!
PAVO (Kati). To nijesu, Kate, naši posli. (Radnici odlaze odozdo, Pavo i Kata u butižicu).
IVO. (koji je ostao prekrštenijeh ruku, zagledavši se za majkom) Ala se ustresla! - Bice bure! - (Ladica s ribarom prolazi na dnu isto kao na pocetku cina). On da mi je ugrabi? On? - Ma ko? - (Ucini korak, te ugleda sjekiru. Nešto kao da mu sine glavom; prignuo se, uzme je za cas, zagleda se u nju, za tim, zamahnuvši je, muklo). Pa sve isto! - Jes'! ... - Ubio bih ga! - (Ladica polako išcezava).
Zavjesa polako pada.
DRUGA PRIKAZA.
Saloca u Franovoj kuci. Na dnu jedna, a na lijevu druga vrata. Strop je od obicnijeh greda sivo našaranijeh. Na desnu je prozor. U sredini trpeza, nekoliko stocica od kože i jedan fotelj. Sa strane do srednjijeh vrata po jedan starinski buro, a na njima kite cvijeca ispod staklenih pokriva, kikare od porcelane i t. d. Dvije slike brodova nad ormarima, a poviše vrata jedna geografska karta. Izmedu vrata, s lijeve strane, vise stari portreti i barometar. Na tlima poveci crn sanduk, i to baš oni što ga je Pavo donio na koncu prvoga cina. Izmedu prozora i vrata na desnu tavolin, a na njemu starinski lukjernar. Soba je zelenkasto - sive šare. Na prozoru bijele zavjese.
POJAVA PRVA.
LUCIJA (sama. Ulazi kroz srednja vrata, noseci botiljicu od ulja. Nešto je smetena, pak casom prisluškiva, a casom ište nešto po sobi. Cuje se jak razgovor s lijeve strane. Lucija stane nestrpljivo). E! ... ne dospio! (Razgleda se po sobi). A što sam ono iskala? - Eto 12 godišta što sam u ovoj kuci, a njegov me glas još zna ustresti. (Ogleda lukjernar na tavolinu kraj prozora). Ah! evo ga. (Nosi ga na trpezu u sredini, pak ga napravlja). Ni kapi! - Nagorio ga oni Arnaut. Otkad on odika, sve to gore. Na - kad te pogleda, para ti se, da ce te proždrijet. (Prestane pa sluša). Okladila bih se, da place! ... (Prema vratima). Ma što je muciš, kad ga nece? (Šutnja). Umukli su. Cini mi se, - vratila su se vremena pokojnice. Koja je ono bila kutnjica! - Pa što?! ... dode on s vijada, eto opet pakla, eto muka, eto placa. (Ulijeva ulje u lukjernar). Pa dospjelo, da joj se dodijalo i pošla tamo pocivat ispod cempresa. (Uzimlje u ruku lukjernar. Prema vratima na lijevo). Vici, vici! ... dogorjece ti i ona. Ma - ne misli, da cu ti je žalit kako pokojnicu. A ja! - Bože, daj! sklopicu joj ruke na prsima, - baš kako i majci, - poljubicu usred cela, pak - znaš, polako cu joj rijet u uho: "Tužno pošla,
ma se ne vratiia!" (Tre suzne oci). Jes' - to cu joj rijet, pa cu poc! (Stavlja lukjernar na dno, pa hoce da izide).
POJAVA DRUGA.
Frano i Lucija.
FRANO (izlazi s lijevih vrata, smrknuta cela. Prode jedan put po sobi, pak se zaustavlja ispred prozora). Dušu mu! ... i brijeme!
LUCIJA (na dnu, klimajuci glavom). Daždi, gosparu, daždi.
FRAN~O (osorno). Što si tu?
LUCIJA (pokazuje lukjernar). Nagorjeli ste se, pak sam ga napravila.
FRANO. To se cini u kominu, a ne odika.
LUCIJA. Doli je tmica - prolila bih.
FRANO (gledajuci barometar). Eto ga na ... pada, pada!
LUCIJA. A što sam ja rekla? - Kad crna kokoš pocne kukurijekat ...
FRANO (srdito). Tad su žene ribambite.
LUCIJA. Ne, gosparu, Bože sacuvaj, tad trešnja ili kvilocijo.
FRANO (ljut). Izidi mi, da ne bude jedno i drugo.
LUCIJA (pokazuje na lijevo). Idem - ma ucinite, da se tu razvedri.
FRANO (zgrabiv stocic objema rukama). Lucija! ... cuvaj se! ... ne tanci me!
LUCIJA (do vrata). Idem - idem! Ma dobro stari govoru: Voda tece, a plac stoji!
FRANO (kao gori). A da mi se smrkne?
LUCIJA (kao gori). Ni po jada! - Stara sam (Ode).
FRANO (sam, gnjevan). Ko me drži, da hi svijeh ne išceram? - Da nijesam više gospar u mojoj kuci? - A sve to, er se moja neprilika namurala u nekoga prlabuca. - Ma! ... platice je, duše mi, platice mi je. (Do prozora). I ovi prokleti daž'! da, da izidem. Eto dva dni, da je Ivo pošo u Grad - a zašto? (Šeta se po sobi, pa stane). Zaludu! - Sa ženama valja kako s mazgom. Ne ce, - a ti udri. (Ide naglo prema vratima, otkle je došao, kao da bi htio unutra). Mogo bih je satrijet - ma - zašto ima isti pogled pokojnice? ... I ona je mucala, kako i ova, - a kad stisne usta i podigne oko - tad - tad ... (Potiše). Eto ti mi je opet. Plakala - pošla, - a ostavila nju! - Iz moje krvi izišla je njezina prilika. (Zamišljen prodrhnu i svali se u sto).
POJAVA TRECA.
Anica, Frano, za tim Niko.
ANICA (otvorila vrata na lijevu i ostala na pragu, mucaljiva, blijeda). Cace! ...
FRANO (prene se i ustane). Ti!
ANICA (kao gori). Ne mogu više!
FRANO. Što?
ANICA. Došla sam, da dospije ovi naš veliki jad.
FRANO. A ko te muci, da mi je znat?
ANICA (ulazeci). Moja slabos', cace! Eto - Cekala sam, cekala, - a niko mi ne pomaže. Sad je sve dospjelo. Ti bi cio da podem za Nika ... a ja to ne mogu.
FRANO (pocinje mu gnjev). A zašto, gospo Ane, di grazia?
ANICA. Dala sam rijec - meštru Ivu.
FRANO (ironski, ali sve to vecom srdžbom) Brava, brava - tako me gusta! Finalnmente - govoriš caro!
ANICA (blijeda, ali mirna). Ja ga cutim i bicu njegova. (Klekne, proseci oca). Molim te kako Boga na otaru, ne daj me drugomu!
FRANO (kao gori). Ah, ne!? - Nego uvesti u kucu odrliju, da glode moje stare trude! - Maranguna, da odvede cer skladnoga pucana? Ma, dunkve. - Ti još ne znaš, ko je Frano Dražic?
ANICA (u strahu hoce da ustane).Cace moj!
FRANO (uhiti je za ruku, pa je pritisne opet na tle). Rekla si, da sam tvoj Bog, - a ti kleci. Ah! otvorila su se ta bezocna usta, - cuo sam sramotu skrivenijeh stvari. Fala ti! Ma iskrenos' za iskrenos' ... - (Bijesnim ali podmuklim jedom). Ne, - ne, ne! Razumiješ li? - Sto milijuna puta ne! Ne ceš uzet siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za ...
ANICA (u najvecoj uzrujanosti, da zaustavi kletvu). Muci, - cace moj dragi, tako ti imena Božijega ... ne! ne! ... ne govori, ne griješi dušu! Bicu dobra - prosti - prosti ...
FRANO. Dakle? - jesi li me razumjela? (Cuje se glas Nika). Evo ga, digni se - brzo, brzo - sad ce doc ovamo.
ANICA (digla se, pak hoce da pobjegne). Ne, ne ... pušti me!
FRANO. Stoj! ... Sva si zaplakana, raspletena. (Brzo vadi ubrucic iz špaga). Cekaj! ... (Briše joj suze). Ocisti se - videceš, koja te ceka sreca ... Imaceš prstena, gajtana sve oro fiorentino pak ombrelina od svile kako vladike. (Gladeci joj kose i uredujuci haljine. Cuje se glas Nika sve to bliže). Tako! ... Anica je lijepa, Anica je dobra! - Digni ogrtac. (Diže joj ga). Valja da mu se prikažeš sved kako pupica. - Znaš, on je gosparun, a do malo - okolo Božica, bice ti muž. (Niko otvara srednja vrata, pa govori s nekim na polje). Ne ce saznat ništa. - A sad se nasmij. - Što? valja, valja - samo malo ... ala, lijepa moja, biceš još ljepša - smijeh u suzama, kako sunce u daždu ... he, he!
ANICA (koja je u nijemoj zdvojnosti pustila da cini s ' njome sve što hoce, prode rukom preko ociju). Vidiš! - Osušile su se.
NIKO (kao gori). Cekajte doli. - Eto me do malo. (Ulazi, pak veselo, pošto ih je ugledao). Nuti mi hi! Uranili! Caramba!
FRANO (naglim veseljem, hitro). Ne cudi se. Da ti znaš kakva mi je ova kutnjica! "Celica" je zovu. Kad svi još spu, - ona je gja uredila, ocistila, prigledala, što ne bi desetero službe! - A kad ti se probudim, - na, zakašljem, - i eto mi kafe, skorupa, moj cibuk ... ha, ha! Domacica - govorim ti!
NIKO. Zato sam i došo, da ti je odvedem. Da! - I meni su drage ove bijele ruke. - (Hoce da je zagrli).
ANICA (istrgla mu se; za sebe). Bože, zašto me ne digneš?
FRANO (polako Anici). Nasmij se, nepriliko. - (Niku). Srami se kako dumnica.
NIKO (Franu). A to me baš priteže u ženama. Njihovo mucanje, pa rumenilo, - pak oni strah, što im veže ruke i noge, to je pravo uživanje! Kad taku nadem - eh! - ni da sam popio litru Wisky-a. (Potiše Franu). Da me tad vidiš! ...
FRANO (tiho u smijehu). Psst - da te ne cuje, huncute!
ANICA (do prozora, za sebe). Nikoga, nikoga.
FRANO. Intanto, bi li ti kap kafe?
NIKO. Dobra ti je i ta. Sagnjecu vam od ovoga prokletoga dažda.
FRANO (Anici). Podi doli i spravi nam dvije kafe, ma jake.
NIKO. Kako ljubav. (Hoce da je zagrli). Anita del my corazon!
ANICA. Idem, idem. - (Pobjegne kroz srednja vrata).
POJAVA CETVRTA.
Niko i Frano.
NIKO (zagledao se za njom). Pupak, e? ... da ga zadeneš!
FRANO (lukavo). To ti je ženica!
NIKO. Baš dobra za mene. Držace mi kucu u redu. Eh! Da vidiš, kakva mi je!
FRANO. Bice velika, a?!
NIKO (naduto). Viša nego Dvor!
FRANO. Caramba!
NIKO (sjedne i puši). Nije li ti malo cudno, Frano, da sam se u mojim godinama nažudio videt ove naše jadne zemlje?
FRANO. Tvoja volja - - Božija!
NIKO. Istina! Ucinio sam sved, što sam cio. (Pušeci, kao da slijedi drugu misao).A - reci mi sincero, je li Anica sved ovako mirna, - pripadena? ...
FRANO (hitro) Sved, sved! - Znaš, - to joj je od majke.
NIKO. Razumijem. A - nema li nekoga, - znaš, onako, - kakvoga mladica - da je vagida? ...
FRANO (kao gori) Ona? - Podi vraže! - ne pozna nego mene i paroka.
NIKO. Bolje tako! - Del resto i da nije ... bilo bi sve isto. Glavno je, da mi drži kucu - i da mi rodi sina.
FRANO. I ti mu se nadaš? ...
NIKO. S moje bande ne strašim se. Prosuo sam hi po svijetu, da ni vrag toliko ... !
FRANO. A reko si, cini mi se, ono drugo - za Božic, je li?
NIKO. Oženicu se na Ivanje. Doce mi brod - danas oli sutra. Nakrcace najprije vune u Đenovi, - pa, kad se vrati: "adio, cace!"
FRANO (smeten). Služi li ti odma' - ono nešto peca što sam ti obeco?
NIKO. Za sad ne. Samo valja da uciniš subito donacijon i da mi je daš prije nego podemo. Bolje, dokle si u snazi, - er da bi umro prije nego se mi vratimo iz Amerike ...
FRANO (zlovoljan.) Umro, umro! - ni da sam dekrepit, em! ...
NIKO. Lasno je pribrojit, koliko možeš još živjet. Tebi je 69 godišta, e? Stavi jo pet - šest - deset najviše, - pak?
FRANO (srdito). Pak, - ništa, gosparu moj! Jesu li to nacini? Dakle, ti uzimlješ moje dijete za ...
NIKO (s komicnijim zacudenjem). Frano! Tebe je strah od smrti!? - Oli - (uhiti ga ispod ruke, pak lukavo) da se razumijemo na našu. Misliš li ti uprav, da ja uzimljem Anicu tako, perche sam se zaželio mlade krvi? ... - Ne. - Ja trgujem, kako i ti: ti ne davaš dinara, dokle si živ, a meni služi domacica i brez tvoga zlata. Je li tako? - Nego spomeni se, da cu i ja u starosti imat boles' ostalijeh Dubrovcana: žudnju da pocinem usred ovijeh maslina i da sadim kupus, kako su cinili i svi ostali od pamtivijeka. Dakle?! Ako ti umreš prije mene, kako je naturalo, - ja hocu, da dodem na spravno, brez notara, brez tribunala, brez procesa s tvojom bracom.
FRANO. Dosta ... dosta, vraže jedan!
NIKO. Nadi, ako možeš, drugoga zeta, da te ostavi u gospostvu do smrti!
FRANO. Reci, Niko, pjutosto: našla slika priliku. (Smiju se).
POJAVA PETA.
Prijašnji. Tri mladica.
PRVI MLADIC (provirio kroz srednja vrata). Gosparu, docna je.
NIKO (kao da se sjeca) Zaboravio sam vas! Ala dodite. (Ulaze tri mlada ribara, kukavno obucena, ali zdrava i mirne veselosti) .
DRUGI MLADIC. Spravlja se fortuno gosparu, a daleko nam je kuca.
TRECI MLADIC. Cekaju nas.
NIKO (izvadio iz kovcega debelu knjigu. Sjednuo do trpeze u sredini, pa rastvorio knjigu). Dakle, Ivo Perovic, Marko Vojvodic i Vicko Lise, je li?
SVA TROJICA. Tu smo.
NIKO. Hocete li i vi u Ameriku?
PRVI MLADIC. A zašto smo tu? (Smije se).
NIKO (piše u knjizi, za tim). Puštaju li vas vaši?
PRVI I DRUGI MLADIC. E! Toka!
TRECI MLADIC. Majka place, ma - (strese ramenima).
FRANO (za sebe). A oni moj hajduk ne ce da ide!
NIKO. Eto tu - do malo ce doc brod iz Triješca, pa cete sa mnom. Ako bi se pak uputio moj bark "Sloboda" brez mene, dacu vam biljete do S. Franciska. Jeste li razumjeli?
SVA TROJICA. Šjor si!
NIKO. Otole ce vas prinijet vapor do Brazila. Tu sam kupio neke
minijere od salnitra. Bice posla, - ma vi ste mladi.
SVA TROJICA. Šjor si! (Smiju se).
NIKO. A znate li, što cete dobivat na setemanu? (Zatvara knjigu i ustaje). Cetiri pece ingleze. Naturalo, put placate vi, ma ja vas hranim. Zato eto vam odma' jedna peca od zlata. Almeno cete znat, s kijem imate posla. (Dava im novaca).
PRVI MLADIC. Fala, gosparu! Vidjecete; kad se vratim doma, imacu sve ruke pune prstena.
DRUGI MLADIC. A ja cu stavit patentu!
TRECI MLADIC. A ja cu donijet majci zlata, da prede.
SVA TROJICA (veselim smijehom). Adio, gosparu. (Odu).
POJAVA ŠESTA.
Niko, Frano, za tim Lucija i jedna siromašica.
FRANO. Da znadu ludovi, što ih ceka!
NIKO. Pak? - isto bi pošli. - Gladni su, - a zlato grije i siti. (ulazi Lucija s "tacunom" i sa dvije kafe). Eto nam konsolacioni!
LUCIJA. Prosticete, ako Vam nije dobra, kako jucerica ...
NIKO (srcuci). Valja ti cekin.
LUCIJA. To su Vaša skladna usta. (Za se). Prisjelo ti! (Ostane na se).
NIKO (Franu, pokazujuci mu knjigu). Pogledaj odika! Od 20 do 30 godišta umire ih polovica, - od 30 do 35 nešto malo više - 60 po sto. Tako ti je! Ko je mladi i jaci - ti ostane, a ko ne, - ne. (Zatvara knjigu).
LUCIJA (Franu). Doli je ona jadnica - Mare Pendova.
FRANO. Ne cu siromaha po kuci. Išceraj je.
LUCIJA. Lasno Vam je govorit, - ma ona hoce danas u gospara Nika.
NIKO. Što je? - Što je! - Kakva djevojcica?
FRANO. Baš si našo! - Spominješ li se nekoga Vlaha Penda iz Šumeta? Bio piloto, pak brod se razbio, - a on osto go kako spuž. Tad sam ti ga poslo, a sad je godište dana, što mu žena ceka knjigu, - i knjige nema.
LUCIJA. Ah! jadnica, - da je vidite!. Osušila se od suza, - a gladna kako buba.
NIKO (otvori knjigu, pak prolazi stranice). Sad cemo vidjet. Ako je došo u mene, - bice upisan odika. (Razabira u knjizi). Umro - umro - umro.
FRANO (gleda za njime u knjizi, tiho). Koliko mrtvijeh!
NIKO (mirno Franu). To su oni od cetiri pece. Sved u vodi do koljena, - kako ne bi umrli?! (Slijedi tiše). - Živ, živ, umro, umro, umro ...
LUCIJA (prikrstila se u strahu. Cuje se zavijanje vjetra). Jadne vam majke! (Otvaraju se vrata na dnu. Ukazuje se pripukla siromašica s djetetom u ruci, koja slijedi izražajem razgovor onih u sobi).
NIKO (kao gori). Tu smo! Vlaho Pendo pokojnoga Antuna,težak iz Šumeta. -
FRANO. To je.
LUCIJA. Ah! Dobri Vlaho! ... jak kako gora ...
NIKO (citajuci u knjizi) Došo okolo Svisvetijeh, - pak nema ga više ... Ah! cekaj - cekaj, - eto tu nešto. - "25. aprila našli ga u S. Jose - mrtva!" (Cuje se vrisak siromašice, koja je naglo zatvorila vrata).
FRANO i NIKO. Ko je tu?
LUCIJA. Ajme! Došla je za mnom, pa je sve cula! - Ajme, tužnice! (Ide brzo kroz srednja vrata).
FRANO (jedit). Živino! - Što sam ti reko? To ti je kad puštaju ovaku celjad u kucu.
NIKO (mirno). Imala je ne slušat. (Srcuci kafu, koju je opet sam izlio iz imbrika). Što se jediš, Frano? Kafa ce ti ohladnjet! - FRANO. Prošo me gus' i od kafe. - Sve te pusti smrti!
NIKO (s kikarom u ruci, miješajuci šecer). A jesi li promislio, Frano, koliko je celjadi pomrlo, dokle se ubrala, otrijebila, ukrcala i donijela do tvoga komina - ova,famoza kafa?
FRANO. Ah! to je pak! - - -
NIKO. Dunkve, vidiš! - (Ispi je do kapi). Ko bi uživo, da se misli na mrtve?
FRANO (srkne i popije). E! - duše mi, slada je iza tvojijeh rijeci. NIKO. A sad cu ja do pilota, da vidim, dohodi li mi bark.
FRANO. To su pak moji posli. (Uzimlje klobuk). Ti ostani tu, pocivaj i fumaj, a, kad ti pak dodje, zazovi Anicu.
NIKO. Nije te strah, da ostane sa mnom?
FRANO. A tebe? (Zove na vratima). Anica! - Anica! -
POJAVA SEDMA.
Anica, Niko i Frano.
ANICA (ulazeci). Što je, cace?
FRANO. Ja izlazim. Ti ceš ostati s Nikom.
ANICA (tiho). Zašto me ostavljaš?
FRANO (glasno). Da, da! ne straši se. I tako ceš do malo bit njegova. (Tiho Anici). Gledaj dobro! - (Pozdravljajuci ih). Adio, golubici moji! (Ode).
POJAVA OSMA.
Niko i Anica.
NIKO (smijuci se). Ne bi zaisto reko da smo ...
ANICA (pristrašena, do vrata na lijevu). Ja sam tu... u mojoj kamari ... ako Vam je što potreba.
NIKO (uzimlje je za ruku). A da mi je do tvoga razgovora? - Ne ... ne ... ne straši se. - (Pušta je). Samo ne hodi odovle. Cini sve što hoceš, ma pušti me, da te gledam. Tu, okolo mene, - sve je tako staro, crno i gnjilo, - a ti si jedina mlada i vedra stvar. Vjeruj mi, ja bih poludio, da stojim u ovoj samoci. Ah! de je moje veselje, moj trud, pak sunce što pece, pak dim što se diže s kominata do neba, - pak ona gomila svijeta, što trci, vice, - i sve to za mene, za mene! A ja crn, cadav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svacemu! Pa kad zavicem! - Eh, da cuješ onu šutnju, oni muk u radnji, što nigda ne dospijeva! Oh! - ti ne znaš, djevojcico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh ...
ANICA (gledala ga je nijema, kao da ne razumije njegove rijeci, pak se trgne, kao da je cula nešto u daljini). Cekaj! ...
NIKO. Što je?
ANICA (kao gori). Nešto jeci.
NIKO (prisluhnuo). Vjetar je, ludno! (Zlovoljno). Eto dosta je jedna rijec - pak ja nijesam ja! - Gledaj me, gledaj s tijem cudnijem ocima. Ne, - ti ne razumiješ, kako me ubija ova tmica, - ova lijena celjad, - ove molitve, što sa svijeh strana dozivlju Boga, a Bog hi ne cuje. To je sve kako otrov, koji mi malo po malo truje krv. Jes' jes' - ne bi vjerovala! ima monenata, kad sve to u meni budi neke stare pripovijesti, pak sve mi se cini, da me neko prati ... da neko trci za mnom ..
ANICA (mirno, jadna). Tebe je strah našijeh tuga!
NIKO (pogleda je prodirno, pak strese ramenima). Može bit imaš pravo! - Strah? - Mene!? Ali od cesa?
ANICA (za se) Nije tako zao. Ko zna? - Da mu recem moju tajnu!
NIKO (osvijestivši se). Ne ... djevojcico! Nije strah. To je ovo mrko nebo, to je ovi daž', to je ovo more, što sved jeci, a ne znaš zašto; - to su moje ruke, što ne trudu, noge, što ne idu, moja glava brez misli, - moja krv, jes', moja silovita krv, koja se smrznula izmedu vas. (Cuje se kucanje na srednja vrata).
ANICA (ustajuci sa stolice, pristrašena). Cuješ li?
NIKO. Pak? - (Opet neko kuca. - Pauza). Ha! ha! što sam ti,reko? - Dosta da neko zakuca, a ti se pristrašiš. - Eto kakvi ste! Sa svijeh strana viri nešto strahovito, što vam uzima snagu. (Anica gleda u vrata). Mješte da se mikneš i da otvoriš, - ti stojiš tu, - treseš se i misliš: ko bi mogo to bit? Može bit tmor, - ono nešto crno, tužno, što te muci u snu. - (Smijuci se). A da nije tenjac?! Ha! ha! ... Ne tako, Ane! Slušaj mene. Kad ti je štogod naputu, smeci i podi naprijed; - a kad što zakuca, otvori sama, kako sad ja. - (Ide na vrata i otvori. Jele stoji nepomicna, mirna sva u crnini. Crni ubrucic pokriva joj glavu. Niko nehotice nazaduje).
POJAVA DEVETA
Jele i prijašnji.
ANICA (ugledavši je, usklikne od cuda i jada). Ah, Jele! (Trci joj u susret, pak tiho). Bog te šlje!
NIKO (Anici porugljivo). Eto vidiš, ko je kuco - niko!
JELE (uljegla, polako Anici). Moli, da budem sved jaka, kako i do sad.
NIKO (Jeli). Išteš li koga?
JELE. Tebe.
NIKO (Anici tiho). Koje ova žena? Poznaš li je?
ANICA. Zovu je: Jele Sveta.
NIKO (zlovoljan). Uf! bice kakva dumnjaca! (Jeli). Govori, - nemam vremena.
JELE (Anici). Ne zaboravi me! (Anica ode).
POJAVA DESETA.
Niko i Jele.
JELE (mirna, gledajuci ga u oci). Jesi li ti Niko Marinovic, sin pokojnoga Iva kafetijera i Tere Batinice?
NIKO (sjeo, pak bezbrižno). A zašto me pitaš, kad znaš?
JELE (kao gori). Tebi samomu mogu vjerovat, da si baš oni, koga ištem.
NIKO. Vrag me odnio, ako te poznam!
JELE (razmata zamotak, što nosi u ruci, pa vadi neke isprave). Ovo je krštenica one, za koju cu te pitat. (Dava mu je). A ovo feda od smrti njezine majke.
NIKO (uzimlje listove, pak za sebe). Valja daje tuknuta.
JELE. Jadnica! Umrla osmi dan iza kako si pobjego u Ameriku.
NIKO (ustajuci, skoro gnjevno). Kako to govoriš, ženo?!
JELE. Ne mogu drugacije.
NIKO (gledajuci joj oštro u lice). Da si muški, ne bi to rekla dva puta.
JELE (skoro za sebe, muklo). Sve - - sve je zaboravio!
NIKO (razgledava nehajno dokumente). Pak?! - Vidim, da si se rodila u Gradu, kako i ja, da su te krstili u Gospi, - da su ti stavili ime Jele, - da ti se otac zvo Pasko i da je bio kapetan pomorski ...
(Upiljio oci u pismo, ko da je daleka uspomena oživjela). Cekaj ... cekaj ... bila je jedan put djevojcica.
JELE (približila mu se, pak duboko i tiho). Dubi, dubi! Ispod ohladnjeloga pepela, - ispod gliba neosušenijeh suza naceš nešto: - glas, oko, - može bit ono njezino tamno oko, što si toliko puta ustima zaklopio! - Pak još dublje, - još dublje, - zabijelice se one daleke gruške noci; - zacviljece ti oni ljupci, što si hi kro ispod rascavcenoga julimbriša.
NIKO (koji je slijedio oživljele uspomene sve to življe, dokle, zagledavši se u nju, ostane prikovan od cuda). Jelica - Jelica, kapetana Paska ci! ...
JELE (skinuvši ubrucic s glave). Ja sam. (Pauza).
NIKO (nehotice nazadovao u velikom cudu, pak sklopio ruke). Kako si sijeda!
JELE (mirno). Cekala sam te!
NIKO (približujuci se polako, a motreci je neprestano). Bože! Kako vi žene brzo trunete! - Đe su one rumene jabuke? Nijesam li ti sto puta reko: ako te ugrizem! - Pak one kose! - A tvoj struk! - "Tanka Jele vilovita" ha! ha! - pjevali smo ti ispod funjestara ... Đe je, de je sve to?!
JELE (s tužnim posmijehom prode rukama preko lica). Pošlo, pa se ne vratilo!
NIKO. Ma ti si jedva tri, cetiri godišta mlada od mene! - A gledaj samo mene, - kako sam ti jak! (Lupa se u prsa). Zdrav kako gora!
JELE. Ti si živio i zaboravio ...
NIKO (smijuci se). I pobjego, - jes'! jes'! pobjego! Pravo si rekla. Eh! nije bilo pošteno, ne! Cini mi se anci odnio sam ti i zlato, što sam ti bio darovo u ljubavi. Grubo, - grubo! - ma što ceš?! Brez straha, brez posla, bijen od oca, ceran od svakoga, kako da ne pobjegnem iz toga pakla?
JELE. Reci pjutosto: kako da se ne liberaš od mene!
NIKO (smijuci se). Donekle si pogodila. - Tvoja bi me ljubav bila bacila u još gore siromaštvo. (Hladno). Eto vidiš! Da sam osto, bio bih siromah, kako i ti.
JELE (sve to žalosnijom, ali hrabrom odlucnosti). A nijesi li kadgod promislio, da si dužan vratit nešto ženi, kojoj si odnio sve? Nije li te ništa upeklo u duši, da nijesi još ništa podnio u životu za moj jad?
NIKO (prirodnom brutalnošcu). Da ti pravo recem, - ne! A nijesam ni imo vremena. Prvijeh sam se godišta puzo kako crv i živio od mrvica, što su drugijem ispadale. Malo po malo podigo sam se i poceo sam cucet sve žudnje onijeh odrlija i hajduka novoga svijeta. Dvadeset sam se godišta bio s lupežima gorijem od mene, dokle nijesam zasio na gomilu zlata. Ne pitaj me, Jele, koliko sam ih privalio po putu, koliko sam ih osiromašio i - ubio. Duše mi! - Amerikan, kako ja, ne spominje se tega. Nije cudo, dakle, što sam zaboravio i ono nekoliko noci, što sam ih prošo tebi na skutu.
JELE (savladavši jad, što je hvata). Ali ta ti je djevojcica bila dala sve, što žena ne smije dati.
NIKO (pušeci). E! - a ko je kriv, da je moj grijeh donio meni srecu, a tebi jad? - Taki je život! - Ma, ako sad što uzmogu ...
JELE (hitro) Ne pitam ti ništa, nego da vratiš poštenje, komu si ga digo.
NIKO (s nebrižnom nesmotrenosti). Sad u starosti?!
JELE (sve to ocajnije). Sve isto! - Potreba mi je malo casti, Niko! - Ne poradi svijeta, koji ni ne snijeva, da se ispod crnog ubrucica siromašice skrila grešnica! Ne, - žedna sam poštenja za spasenje duše moje, koja nece da se umiri. - Potreba mi ga je kako Božijeg blagosova za moga ... (Stane i utrese se, kao da se našla iznenada ispred ponora; za tim, našlonivši se malaksalijeh snaga na trpezu, s dubokom sjetom govori). - Valja da me uzmeš za ženu, Niko!
NIKO (u neizmjernom cudu). Tebe! - taku?! - Ti si zamahnitala.
JELE (nastavlja kao gori, ali zdvojnije, regbi izgubljena u moru teških uspomena). Jes'! - Može bit ne valjaju ništa sve one duge godine, što hi je ova tužnica prošla u gorkoj muci, u kajanju grijeha svoga; - može bit da je ono more suza, što su iscijedele ove oci, bilo potrebno za tvoju srecu, - ali, tako mi gospodina Boga, - jes' - ja cutim, da si sad dužan odvesti me prid oltar Božiji!
NIKO (kao gori, ali skoro u šali). Što bih ja s tobom, tako starom,
jadnom? ...
JELE (naglo, proseci). Bicu ti sluga, ropkinja, - sestra, cuvarica tvoga zdravlja, tvoje casti ...
NIKO (nestrpljivo). Vidi se da živiš u pustinji! - Fratri i popovi napunili su ti glavu s tijem babuštinam grijeha, držanstva i što ti ja znam ... Pristrašili su te, er altrimenti razumjela bi sama, da u mojoj vlasti i s mojim bogatsvom mogu iskat nešto bolje. (Odlucno). Del resto znaceš, da sam se vjerio s kapetanovom Anicom ...
JELE. Ne, ne, to ne možeš, to ne smiješ.
NIKO. A zašto?
JELE. Er što ne davaš privarenoj ženi - daceš majci.
NIKO. Majci?
JELE. Tako ti križa Božijega, - daj mi sinu ime!
NIKO (zacudeno, ali gotovo porugljivo). Ah! - Ti si imala dijete?
JELE (s'rvana). U sramoti ga zacela, u placu ga povila. -
NIKO (porugljivo i nestrpljivo). Znam, znam, - to mi se gja jedanput dogodilo! - Ah! ... imala si dijete?! - A s kijem?
JELE (kao ranjena zvijer baci se na njega i hvata ga za grlo). Muci lupežu!
NIKO (hoce da joj se istrgne). Mahnita si, mahnita!
JELE (u najvecem gnjevu, muklo, držeci ga za prsi). Mahnita, gnusna, gad ženski, jes', sve to i još gore, kad tebe, ljucki skote, molim, da daš tvoje pasje ime - djetetu momu!
NIKO (istrgnuvši se, hoce do srednjih vrata). Zatvoricu te, mahniticino!
JELE. Zovi vjerenicu tvoju. Prikazacu joj muža lupeža, halu...
NIKO. A ko ce više izgubit: ja, ti, - ili tvoj sin?
JELE (protrne). Moj Ivo! - -
NIKO (prekrstio ruke). Eto vidiš, da nemaš odgovora. (Približava joj se polako). Da si covjek, Jele, pa bio i tvoj sin, reko ti na amerikanski: "Cuvaj se! - ne prti se u mene! - er de te našo, da našo - moj si!" - (Izvadio revolver iz džepa i naperio ga prama Jeli, koja je ostala ispravljena, plamtecih ociju, s prezirnim izražajem na ustima).
JELE. Halo!
NIKO. S tobom cu pak govorit drugacije. (Stavlja revolver u špag). Služi li ti dinara. Imaceš hi više nego što ti je potreba, ... ali sad ... hajd' ... otole.
JELE (uzdahnuvši duboko, kao da joj se svalio kamen od srca). Iz dubina hvala tebi, Gospodine, da si razdro sve magle i ukazo mi ovo stvorenje kako jes'! (Stavlja ubrucic na glavu, uzimlje pisma i zamota ih u ubrucic; za tim mirno, ali s nekim nutarnjim velicanstvom). Nikola Marinovicu, gledaj se dobro ... da me ne susretneš! Tvoj je život u ruci Božijoj i mojoj. Samo nešto te još molim: prosti, što sam cela momu djetetu dati tvoje ime.
NIKO (gnjevno). Izidi!
JELE (stavlja prst na usta, tiho). Pssst! (Ide prema donjim vratima). Ne mici se! - Neka te još jedan put dobro vidim, prije nego se nademo pred sudom Božijim. - Ah! - za tebe su posijedele moje kose - za tebe! Kastig je došo, jes'! - ali i spasenje.' (Kod otvorenih vrata). Halo! - (Zatvori ih i naglo nestane)
NIKO (ostao je za cas kao ošinut, onda se zaleti do vrata, ali ipak ima toliko snage, da se na pragu zaustavi; gnjevi i jed ga dave). Ah! Kucko, - prokleta kucko! - To je, to je ono, što me odavna slijedi! - To je imalo niknut iz ovoga prokletoga neba - iz ove mrtve zemlje? Ona da razdre moje sne? - Ona? oh! - (Teturajuci do prozora). Glava mi se vrti. - Eto, crljeni plamen u tmici ... otvorite, otvorite ... (Rastvori bijesno prozor, te ostane za cas ko omamljen, dišuci teško. Cuje se ijuk vjetra).
POJAVA JEDANAESTA.
Frano, Niko, za tim Anica.
FRANO (ulazi trceci). Eto je, eto je! - došla je! ...
NIKO (ne maknuvši se s prozora). Ko?
FRANO. Tvoja "Sloboda".
NIKO (kao gori). Gdje je? - Gdje je?
FRANO (do njega, kazuje mu nešto na dnu obzorja). Gledaj! - Savila je sva jedra - puštila je samo floke. Ulazi pred zlom godinom. Vidi! vidi! Leti put nas kako strijela.
NIKO (ugledao je svoj brod, pak, planuvši od veselja, pruža mu ruku u susret). Ah! dobro mi došla, "Slobodo" moja! (Stavlja ruku na rame Franu, pak pokazuje prstom na brod). Za 14 dana odnijece me u život ...
ANICA (uljegla i ostala kod vrata, za sebe). Nema Jele!
FRANO (Niku). Dakle, ne više za Božic?
NIKO. Neka Anica bude spravna. Vjencacemo se odmah.
ANICA (ošinuta kao gromom, hoce da govori, ali nestaje joj snage). Cace moj ... ne - ne! - (Pada na tle onesviješcena.)
NIKO (trci s prozora do nje). Anica! Što joj je?
FRANO (dižuci je). Ništa, ništa! - trudno joj je ostavit me! (Zovuci je). Ane! Anica! - ne luduj! - (Podiže je).
Zavjesa hitro pada.
SIMFONICKI INTERMEZZO.
Prepuštam geniju komponiste, da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet u njoj nalazi ona svoje simbolicko znacenje. Ko ce bolje nego muzika da oživi divlju, velicajnu poeziju borbe izmedu života i smrti, bilo u prirodi, bilo u izmucenoj duši?
A znate li što je Ekvinocijo? - - - Cujte orkestar što vam prica!
* * *
Pusta obala potamnjela je u vodenoj magluštini morskoga slapa i razdrtijeh, olovnijeh oblacina. Poput lanenijeh krpa, koje vjetar razmahiva na siromaškijem kupjertama, - smucu se niske pare nabrekloga vazduha u pramovima, u klupcima, zadjenuvši se cesto u za'rdali križ na zvoniku prizemnoga manastira, što se tamo diže na grebenima kao mrtvi cuvar umirucega svijeta.
Ribari, zamotani u gunjina, stisnutih zuba i ohladnjele lulice, zgrcili se u zavjetrini polurazvaljenih kuciština. Svi podigoše glavu uzgori. - Na tvrdome, nijemome licu vrte im se nemirne zenice, koje prate onu bijesnu trku zagušceloga dima, prodiru suton zamaglenoga, zaklapljenoga horizonta, otkle se sve to više, sve to hrlije, sve to zdvojnije naganjaju nebrojni, sved novi copori oblaka.
Tako valjda bježe cete slomljene, raspršane vojske!
Hitro, kao to nebo što leti, tamno, kao rulja zapjenjelih mahnitih bikova, - more, naduto pjenom, šibano kriještecim zviždanjem vjetra, koji ga kida, lama, lupa, guta, nosi - eto i ono navalilo je na pustu obalu istim prestrašenim letom, istom mahnitom cežnjom, da pobjegne od bezimene nemani, koja se tamo, negdje iz daleka, iz dubine, - Bog zna otkle! - valja.
Oblaci se trzaju bez glasa. Samo ljucki pogled vidi u njima i bolove i borbe i metež - i smrt. Ali zato dole bjesnilo mora govori, i vice ... oh! vice i urlice! Iz uzburkanijeh morskijeh ponora diže se jauk mukotrpne prirode, vrisak nijemih stvari, koje nadoše jednom i one svoj tužni, presilni glas prema zatvorenome, nemilosrdnome nebu.
Ah! koja rijec, koje slovo, koja ruka da napiše, da izrece, što je plac i bijes mora, kad ga vjetar davi i na vjecnu muku nepredobitnijeh hridina pribija?
To su trenuci, kada ljuctva nestaje u bjesnilu nesvladane sdžbe elemenata. - Sve je skriveno, zatvoreno, nijemo. - U kucama šaptaju uzdasi, bježe pogledi preko crnijeh prozora, padaju zrmka kraliješa kao kaplje u mramorni pehar, tinjaju lumini ispred "Gospe od sedam bolesti"; - ali glasova covjecjih nema, jer priroda govori i tutnj i za sve, što je živo i što je mrtvo. - A suton sve to crnji - u crnilu! Na žalima pristaništa rasteglo se nešto dugo i tamno; - ah! ribari izvukoše šabake i poredaše ih kao liješeve prije pokopa. Još vidim tmastu, okljaštrenu murvu, kako zavija k nebu gole grane u tuzi nekoga nutarnjega bonoga trzanja. Ali što je tamo prolecelo obalom! Nešto kao mahanje krila ranjene nocne tice? Ne! Ono je rub razmahane udovicke haljine. - Jele! - Jest, ona je! - Držeci se meda i zidina, protrci obalom, ali je strahota noci zaustavi. I ona je uprla oko u daleku, daleku tminu. - Uspravljena, crna, nepomicna u vihru, gubi joj se prikaza u sveopcemu ništavilu. - Pram bijele kose odmotao se ispod crne mahrame - kao pljusak pjene na crnoj hridi. - Ali zašto podignu blijede ruke nedoglednome jadu crnoga neba i crnoga mora? - "Ko je ono?" zapita nijemo jedan zgrceni ribar, turnuvši laktom drugoga nijemoga zasjeloga ribara. Ovaj ne odgovori, vec ispravi zubima lulu dvije jasne iskre, što probijahu tamu. - "Ah, Jele!" - promisli prvi ribar, te se zagleda i on u rasvijetljene prozorce. Dva živa pogleda - dvije zrake, što probadahu oluju. - "Kako ima bit mirno i vruce u onoj sobi!" - promisli prvi ribar. - "Zašto Jele ne sjedi u svojoj bijeloj kucici?" - pomisli drugi ribar, - a crne Jele nestade.-
I oni opet sami, zgureni u zavjetrini, upriješe zenice u tamnu , daljinu, koja sad bješe neizmjena.
- Din - don, din - don, - pocelo klecati! "Ura noci - ura mrtvijeh, - zadrhtala raskinuta, jecava u buci mora i vihra. I prekrstiše se mrnari - i svi usprkos urnebesu cuše je. Svi! - jer je dolazila ne samo iz staroga zvonika i za'rdaloga zvona, - nego ju je vjetar duljio i zavlacio kroz grane suhe murve, kroz drhtavo lišce išibanijeh maslina, kroz sve škripe, kroz sve pukotine kuca i kuciština tužnoga pristaništa ... Hu - hit - huuuu! - jauce vjetar pun placa djece nestale majkama u proždrlini valova. - Hu - hu - huuuu! zavija, cvili, zove, spominje crni vjetar crne dane svima, što na svijetu izgubiše svoje. - I svuda po prestrašenoj zemlji saviše se glave i spomenuše se mrtvijeh mrnara.
Pak - noc bi svejedno ždrijelo, a samo dvije tri plamne, pristrašene zenice bljesnuše još po žalu. - Više nijesi vidio ni cucnute ribare. Oni sjedahu sve na istome mjestu, piljeci napetim zenicama, ne bi li donapokon otkrili nešto, što je moralo da dode, - nešto, što su od sutona još cekali. - "Ah! - jesi li vidio?" - rece u tmini lakat laktu ribara. - "Što?" - zapita nijemi dodir, i dva lica približiše se tako blizu, da je i u toj grozovitoj tmici oko vidjelo u oku druga strašni upit. - "Gledaj, gledaj !" - nastaviše oko i lakat u tutnjavi valova. I opet sve te oci, široke, nijeme, zagledaše se, uprav - po prilici tama, gdje je u mirno predvecerje zaboravljenih opalnih sutona pucina tiho ljubila skut nebeske plaveti.
Gle! - tamo dole! - jedan bljesak! - Još jedan! ... i još jedan! i za cas poceše se redati u nedoglednome prostoru mali zelenkasti plamovi ko strijele, ali niski, niski i mucaljivi od užasne daljine. - "Da! - to je!"
I zgrceni ribari ujedan mah podigoše se. - Iza olujnoga, bijesnoga sutona, iza nemile borbe vjetra i mora, eto dizala se tvrda greda, crna zavjesa, polako, ali sve jednim kretom, od sjevera do juga, - strahovita oblacina, iz koje padahu okomiti srebrni traci. - Dakle sve ono tužno vece i oni jadni dani, koji ga prethodiše, bjehu tek pristup tome nocnome užasu! - "Ekvinocijo! Ekvinocijo!" - zaurlikaše svi ujedno ukoceni ribari, da se culo do kraja obale.
Jest! Bješe kucnuo cas.
Pritajene sile još budne prirode, bezimene sjete dugijeh kišnijeh dneva, - i želja za nestalim žarom sunca, i turobni posmjeh zamaglenoga jesenskoga neba, i spomen naplam ljetnoga slavlja,jednom rijeci sve, što se zove život, moralo je da bije sada odlucni, konacni megdan s tmicom i s olujom zemskoga ništavila, - sa smrcu.
Mukli, daleki tutanj zakotura se u tmini. Bljesak razbi noc. Strašna greda vec skocila nad pjenom uzavreloga mora. - "Ljudi!" - zavice neko užasnim urlikom. - "Amo! - vežimo cime! nevjera je tu! ... odnijece nas!" - U svijetlu munja vidješe ribari bark Amerikanaca - "Slobodu", - gdje se, raznjihan, izmucen, valja usred uzburkane luke. - Prvi udarac ciklona, bacice ga na kraj. -
I sjeni nijemih ribara uputiše se tamo, otkle je vapaj kliknuo. Jedan od njih zaustavi se na putu. Bacio cudan pogled na crnu neman, koja se dizala u mraku, pak se zagleda tren, zavidan, u ona dva sitna zlacana pogleda na Jelinoj kuci. Mišljaše jadnik da je tamo mir! - Ekvinocijo! Ekvinocijo! - Na nebu, na zemlji, u moru, u dušama - svuda! - Ekvinocijo! Ekvinocijo!
Intermezzo dospijeva. Kratka pauza.
PRIKAZA TRECA
Komin u kuci Jele. Na dnu vrata i prozorac, a na desnu druga vrata. Strop je od tamnih cadavih greda. Na lijevu diže se komin, kako je obicaj u starim dubrovackim kucama; oganj gori, a na tronošku stoji kacuo i imbrik. U kutu položeni su na tlima alati Iva, kao: sjekira, pila it.d. Do vrata u sredini stoji blanak Ispred njega podulja drvena trpeza i drveni stocici. Na lijevoj strani donjih vrata kredenca ili sprema, a u njoj kikara i imbrika. Na zidu poviše ormarica vise mnoge posude od mjedi. Poviše blanka nekoliko šarenih slika iz Napoleonove epopeje. Izmedu prozora i vrata na desnu stoji na zidu Gospina slika, stara rezbarija, a ispod nje visi uljanica ili kandilo. - Noc je. - Na trpezi gori lukjernar, a na kominu visi lukijernica.
POJAVA PRVA.
Pavo, Kata, Vlaho slijepi, Mare od poste, dvije ženice i dva stara mrnara.
(Svi
5 Lektire za školu: EKVINOCIJ Ivo Vojnovic Ekvinocijo LICA DRAME Frano Dražic, kapetan pomorski. Niko Marinovic, bogataš iz Amerike. Ivo Ledinic, meštar na škaru. Pavo, b...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi