Lyrics has been copied to clipboard!
MARIN DRŽIĆ:
ŽIVOTOPIS:
Marin Držic zvan Vidra rodio se u Dubrovniku godine 1508, u obitelji koja je imala mnogo djece. Pucani i trgovci, Držoci su zapadali u novcane teškoce, a to je ostavljalo traga na Marinov život i na stvaranje iznimno darovitog mladica. Prvo školovanje bilo je u robnom gradu. Od 1526 neki su mu prihod donosili položaj klerika i rektorata dviju crkava, a godine 1538 kao svestrano obrazovani muzicar bio je izabran za orguljaša ustolnoj crkvi. Iste godine, vrlo znacajne za njegov život, uz potporu dubrovacke vlade došao je u talijanski grad Sienu na studij, i na tamošnjem sveucilištu bio imenovan rektoratom studentskog doma i prorektorom sveucilišta. Bile su to znacajne i ugledne dužnosti, koje su mu omogucile de se potvrdi u javnosti i otvorile mu mnoga vrata sijenskog društva. Braneci inetrese studenata i pridonoseci sredivanju sveucilišta, Držic je zbog svoje žestoke naravi dolazio u sukob sa sveucilišnim slastima i vec je tada odavao buntovnicku odlucnost.
Mnogo više od školskog programa i kanonskog prava njega je, medutim, zanimala kazališna umjetnost, o kojoj je u Sieni mogao doznati sve ono što je u domovini možda samo naslucivao. Kakav je nauk njemu bio najviše pri srcu, pokazuje podatak znamenit za povijest njegova teatra: godine 1542, u privatnuj plemickoj kuci, sudjeluje u predstavi neke komedije (koju je možda i sam sastavio), tumaceci ulogu ljubavnika. Siena ce inace, i kao kulturna sredina i kao poprište puckih pobuna protiv strane vlasti, ostati vrlo znacajna u Držicevu iskustvu. Iste godine prekida studij, iduce se zatjece u Anconi, posjecuje vjerojatno i druge talijenske gradove, a zatim se vraca u Dubrovnik, gdje s manjim prekidima boravi do 1562, piše glavnna djela, organizira kazališne priredbe i nikad se ne oslobada novcanih neprilika, dugova, sukoba. Izmedu godina 1545 i 1547 dvaput je bio dodjeljen u službu austrijskom grofu Christophu von Rogendorfu, kojega je kao svojevrstan dvoraninpratio u Bec, odnosno u Carigrad. Postigao je Držic u Dubrovniku i neka nova crkvena zvanja, potrošio je dio nasljedstva što mu ga je ostavila majka i prihvatio se službe skromna pisara u solani. Zna se da je kao pisac, a možda i kao covjek, imao protivnika, da su ga klevetali, optuživali zbog tobožnjih plagijata, javno vrijedali, pa i fizižki napadali na ulici.
Poslijednje razdoblje Držiceva života pocinje godine 1562, kad je u Veneciji bio gostom dobrih prijatelja i bogatih dubrovackih trgovaca Primovica, u kojih je našao obilnu trpezu i novcanu pomoc, pa ce u Dubrovnik svracati gdjegod, i to nakratko. Godine 1563 postao je kapelan mletacke nadbiskupije i vjerojatno je na toj dužnosti ostao do smrti. Godine 1566 zbio se dogadaj koji posve osobito osvjetljava cijeli njegov život i njegovo umjetnicko djelo: neocekivano se nalazi u Firenci i šalje pisma toskanskom vladaru, pozivajuci ga da mu pomogne srušiti vladavinu dubrovackih upravljaca, koji su se pjesniku, ocito, teško zamjerili. Što god mislili o pjesnikovoj naivnio nakani, cinjenica je da ti dokumenti otkrivaju mnoge podatke u tiraniji i despotizmu, a pogotovo nas upucuju u shvacanje pravog smisla Držicevog teatra. Ne dobivši odgovor, Držic se vratio u Veneciju, gdje je umro vec iduce godine, 1567, i pokopan u Crkvi Svetok Ivana i Pavla, o cemu danas svjedoci jedimo spomen - ploca, koju je dala podici Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba, svecano otkrivena 1972.
ZASLUGA:
U svojim radnjama, medu kojima su remek - djela, kao što su Novela od Stanca ili Skup, Držic je, dakle, stvaralacki i originalno posegnu za iskušanim klasicnim i modernim obrascima: plautovske komedije nastanio je živim, prepoznatljivim, psihološki, jezicno, etnicki, društveno odredenim likovima i situacijama, izravnim ciljanjem na domace prilike. U pastoralnom teatru sretno je spojio znacajke pastirske drame i seljacke lakrdije, kakva je osobito cvijetala u Sieni, i dao mu neponovljiva obilježja našeg života, duha, govora i obicaja. U tragediju je, napokon, u njezin klasicni sadržaj, uno stanovite politicke dimenzije svojstvene razdoblju književnog manirizma. Ukratko, velika iskustva stecena u životu i iz knjiga, kod kuce i u svijetu, preno je na naše tlo, izvanrednom nadahnutošcu dao im jeobilježja neše sredine i prilagodio ih potrebama svoje publike, kojoj je pružio pravi, umjetnicki teatar i vlastit, domaci repertoar ostvarivši djela europske vrijednosti.
Darko Matovac, II.a
III. gimnazija
Dundo Maroje
Marin Držic
ŽIVOTOPIS:
Marin Držic zvan Vidra rodio se u Dubrovniku godine 1508, u obitelji koja je imala mnogo djece. Pucani i trgovci, Držoci su zapadali u novcane teškoce, a to je ostavljalo traga na Marinov život i na stvaranje iznimno darovitog mladica. Prvo školovanje bilo je u robnom gradu. Od 1526 neki su mu prihod donosili položaj klerika i rektorata dviju crkava, a godine 1538 kao svestrano obrazovani muzicar bio je izabran za orguljaša ustolnoj crkvi. Iste godine, vrlo znacajne za njegov život, uz potporu dubrovacke vlade došao je u talijanski grad Sienu na studij, i na tamošnjem sveucilištu bio imenovan rektoratom studentskog doma i prorektorom sveucilišta. Bile su to znacajne i ugledne dužnosti, koje su mu omogucile de se potvrdi u javnosti i otvorile mu mnoga vrata sijenskog društva. Braneci inetrese studenata i pridonoseci sredivanju sveucilišta, Držic je zbog svoje žestoke naravi dolazio u sukob sa sveucilišnim slastima i vec je tada odavao buntovnicku odlucnost.
Mnogo više od školskog programa i kanonskog prava njega je, medutim, zanimala kazališna umjetnost, o kojoj je u Sieni mogao doznati sve ono što je u domovini možda samo naslucivao. Kakav je nauk njemu bio najviše pri srcu, pokazuje podatak znamenit za povijest njegova teatra: godine 1542, u privatnuj plemickoj kuci, sudjeluje u predstavi neke komedije (koju je možda i sam sastavio), tumaceci ulogu ljubavnika. Siena ce inace, i kao kulturna sredina i kao poprište puckih pobuna protiv strane vlasti, ostati vrlo znacajna u Držicevu iskustvu. Iste godine prekida studij, iduce se zatjece u Anconi, posjecuje vjerojatno i druge talijenske gradove, a zatim se vraca u Dubrovnik, gdje s manjim prekidima boravi do 1562, piše glavnna djela, organizira kazališne priredbe i nikad se ne oslobada novcanih neprilika, dugova, sukoba. Izmedu godina 1545 i 1547 dvaput je bio dodjeljen u službu austrijskom grofu Christophu von Rogendorfu, kojega je kao svojevrstan dvoraninpratio u Bec, odnosno u Carigrad. Postigao je Držic u Dubrovniku i neka nova crkvena zvanja, potrošio je dio nasljedstva što mu ga je ostavila majka i prihvatio se službe skromna pisara u solani. Zna se da je kao pisac, a možda i kao covjek, imao protivnika, da su ga klevetali, optuživali zbog tobožnjih plagijata, javno vrijedali, pa i fizižki napadali na ulici.
Poslijednje razdoblje Držiceva života pocinje godine 1562, kad je u Veneciji bio gostom dobrih prijatelja i bogatih dubrovackih trgovaca Primovica, u kojih je našao obilnu trpezu i novcanu pomoc, pa ce u Dubrovnik svracati gdjegod, i to nakratko. Godine 1563 postao je kapelan mletacke nadbiskupije i vjerojatno je na toj dužnosti ostao do smrti. Godine 1566 zbio se dogadaj koji posve osobito osvjetljava cijeli njegov život i njegovo umjetnicko djelo: neocekivano se nalazi u Firenci i šalje pisma toskanskom vladaru, pozivajuci ga da mu pomogne srušiti vladavinu dubrovackih upravljaca, koji su se pjesniku, ocito, teško zamjerili. Što god mislili o pjesnikovoj naivnio nakani, cinjenica je da ti dokumenti otkrivaju mnoge podatke u tiraniji i despotizmu, a pogotovo nas upucuju u shvacanje pravog smisla Držicevog teatra. Ne dobivši odgovor, Držic se vratio u Veneciju, gdje je umro vec iduce godine, 1567, i pokopan u Crkvi Svetok Ivana i Pavla, o cemu danas svjedoci jedimo spomen - ploca, koju je dala podici Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba, svecano otkrivena 1972.
ZASLUGA:
U svojim radnjama, medu kojima su remek - djela, kao što su Novela od Stanca ili Skup, Držic je, dakle, stvaralacki i originalno posegnu za iskušanim klasicnim i modernim obrascima: plautovske komedije nastanio je živim, prepoznatljivim, psihološki, jezicno, etnicki, društveno odredenim likovima i situacijama, izravnim ciljanjem na domace prilike. U pastoralnom teatru sretno je spojio znacajke pastirske drame i seljacke lakrdije, kakva je osobito cvijetala u Sieni, i dao mu neponovljiva obilježja našeg života, duha, govora i obicaja. U tragediju je, napokon, u njezin klasicni sadržaj, uno stanovite politicke dimenzije svojstvene razdoblju književnog manirizma. Ukratko, velika iskustva stecena u životu i iz knjiga, kod kuce i u svijetu, preno je na naše tlo, izvanrednom nadahnutošcu dao im jeobilježja neše sredine i prilagodio ih potrebama svoje publike, kojoj je pružio pravi, umjetnicki teatar i vlastit, domaci repertoar ostvarivši djela europske vrijednosti.
Darko Matovac, II.a
III. gimnazija
Dundo Maroje
Marin Držic