+ -

Pretraži ovaj blog

Popis Lektira

0-9 A B C D E F G H I J K L M N O P R S T U V Z

CANDIDE

CANDIDE

VOLTAIRE (1694.-1776.)

Francuski književnik, povjesničar i filozof;  najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva.
Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu  Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao  novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska   pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.

"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda  uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor  smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja.  Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet  prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje  u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga?  Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

VOLTAIREOVI AFORIZMI:

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

ANEGDOTA O VOLTAIREU:
Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju.

FILOZOFSKI ROMAN:

Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.
Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.
Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

CANDIDE ILI OPTIMIZAM

filozofski roman francuskog književnika Voltaira.
Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.

"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je  zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta   Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo.  Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu."  (A. Maurois)

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi  nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija,  nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako  već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama  oduzima prevelik dio njihovih snaga.

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

BILJEŠKE UZ ČITANJE:

POGLAVLJE PRVO:

CANDIDE, od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin.
    U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

BARUN, BARUNICA & OBITELJ:
    Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
    Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca.

PANGLOSS:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
-Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reči, da je sve najbolje.

LUBAV CANDIDA I CUNEGONDE:
    Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

POGLAVLJE DRUGO:

AFORIZAM:
Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

BUGARI SU GA OTELI, I VJEŽBALI GA ZA RAT:
    Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina pušćanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

POGLAVLJE ŠESTO:

NAROD ŽIVI U STRAHU OD INKVIZICIJE:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

CANDIDE SUMNJA DA JE OVO NAJBOLJI SVIJET:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?    

Voltaire

Voltaire - Romani i pripovjetke 1 - August Cesarec, Zagreb, 1990.
Davor Usoković i Dunja Mrklek - Vodić kroz lektire u srednjoj školi - Školska Knjiga, Zagreb, 1996.

5 Lektire za školu: CANDIDE CANDIDE VOLTAIRE (1694.-1776.) Francuski književnik, povjesničar i filozof;  najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. ...

Nema komentara:

Objavi komentar

< >

Vidi